Može se dogoditi bilo kada i bilo gdje, ali samo ponekad i isključivo kući. Ispred police koja pokriva jedan cijeli zid dnevnog boravka, police na koju godinama slažeš knjige. One koje želiš pročitati, koje si već čitao, koje si oduvijek htio posjedovati, koje su potencijalna prečica do odgovora na pitanja kojih se ne uspijevaš otresti, koje produbljuju tvoje dileme. Napolju pljušti, grad se razlijeva i klizi u rešetkaste slivnike na rubovima kolovoza. Nedaleko moje kuće, između stijena izbija široka cijev koja ga izbacuje u rijeku. Rijeka buja i izbacuje ga kao nanos na svoje obale. I tako sa svakom kišom. Kuće, ulice, zgrade, automobili, ljudi, drvoredi poput nečistoće bivaju isprani iz kamenite kotline samo kako bi ih rijeka izbacila natrag u dugo i mučno postojanje kojemu je kišnim danima teško naći svrhu. 

Reprizni program. Igra na sigurno. Nakon dugog pregledanja i listanja knjiga najčešće posegnem za nekom koja će me odvesti na poznato mjesto. Nitko ne želi iznenađenja kada kiša svom silinom travanjske okrutnosti okupira prostor koji naseljavamo. Kada pred sobom imamo izbor uglavnom se potrudimo da se ništa ne mijenja. Tu nije riječ o strahu od nepoznatog. U pitanju je običan umor. Zato želim ući u poznat prizor među poznate ljude. Ne želim nikoga upoznavati niti se želim ikome predstavljati. Ne željeti je jednako lijepo kao htjeti. Moranje je jedina stvar s kojom imam problem. Naročito kada padaju slavne mostarske kiše za čijeg padanja mi se katkad učini da smo sagradili grad u oluku kuće nad kojom traje vječna sezona monsunskih kiša. 

U zadnje vrijeme lakše mi je razmišljati o stvarima koje sam propustio uraditi u životu nego o onima koje imam u planu. U svakom se čovjeku iz godine u godinu širi groblje snova i čežnji. Naiđe tada i taj stravični trenutak koji nosi pomisao da smo možda više vremena ostavili iza sebe nego što ga ima ispred nas. Zato valjda sve češće mislim i grabimo unatrag ka onome što se zbilo a danas se čini kao san. Ono što je bilo danas moramo zamišljati, ponekad to činimo jednako strastveno kao što znamo zamišljati da će se koliko sutra dogoditi nešto za čime žudimo. Lijepo je snatriti u oba smjera. Poduzimati nešto je muka. Pogotovu što, iz praktičnih razloga, ne možemo poduzeti ništa unatrag, u smjeru sigurnog ishoda. A umornom ljudskom biću najmanje trebaju iznenađenja. Pa sam se nemalo obradovao susretu koji se godinama nije dogodio a prisnom i laganom kao da je dio svakodnevice. 

Rijeka buja i izbacuje ga kao nanos na svoje obale (FOTO: Lupiga.Com)

Čika Branko Ćopić samom svojom pojavom bez p'o muke pronađe i na svjetlo dana za uši izvuče dječaka kojeg ja tako lako zagubim svakog dana iako sam od onih koji su se posvetili brizi za to dijete koje se izgubi isključivo ako ga potpuno zanemarimo ili se pak potrudimo da ga kamufliramo u ozbiljnu, odraslu osobu, odgovornog građanina i slugu pokornog. Srećom pa smo doživjeli doba kada je dovoljno tek reklamirati se kao nešto, zauzeti ispravnu pozu pa smo više smiješni nego tragični. Problem je u tome što smo i glupi, a ne djetinjasti. Možda nismo sisali vesla, ali je veliki dio nas kupio ciglu od prodavača magle i maglenih derivata pa smo postali ozbiljni ljudi u kartonskom svijetu. 

Svašta bih ružno i besmisleno imao reći o svijetu u kojemu živimo, ipak, radije se uvučem među pohabane korice knjige požutjelih listova i vratim se u epohu mašte i vrijeme čuda, hrabrosti tolike da sam bio spreman skočiti s vrha Mostarke samo ako je dolje uzana i hladna Neretva velika taman toliko da u nju pljusne tijelo mršavog dječaka koji je drhtao od straha dok se spremao skočiti što je učinio tek u trenutku ushita u kojemu je prevario samog sebe govoreći sebi da se tu ne radi o slobodnom padu nego o letu čiji su početak i kraj apsolutno pod njegovom kontrolom. 

Mostarski je morbidno u istom kontekstu spominjati čika Branka i skakanje s mosta, ali sam uvjeren da bi se i on nasmijao tom trapavom tijeku misli. Takvo što ozbiljnom odraslom čovjeku nikada ne bi palo na pamet. Znači da je dječak još uvijek tu, pomalo tupav i nespretan s mislima, ali na sigurnom i baš kao nekada želi da kiša potraje što dulje kako ne bi morao ići u posjet rodbini jer radije bi to vrijeme proveo sudjelujući u avanturama mlađahnih De de ha, Baje Bajazita, Nika Ćulibrka i ekipe nad kojom bdije topla sjena djeda koji muku muči pronaći boju sljeza u koju je obećao ofarbati baštu ispred kuće. 

Čika Banko u rodnim Hašanima s rodbinom i susjedima (FOTO: Lupiga.Com)

Čvrsto sam odlučio ovog ljeta krenuti u potragu za tom baštom. Otići ću čak tamo u Podgrmeč kako bih si ispunio davnašnju želju i posjetio mjesta na kojima protjecalo sirotinjsko, ali toplo i zasanjano djetinjstvo čika Branka i svih nas koji smo kroz njegove priče proživjeli sve one avanture skupa s njegovim i našim drugarima i drugaricama. E, to će biti ljetovanje, zamišljam s uskličnikom na kraju! Ne znam više ni postoji li ljeto bez skupocjenog gužvanja na paklenoj vrućini. Moram to provjeriti i na toj želji kao i milijun puta u životu na nekim drugi lijepim stvarima mogu zahvaliti starom depresivnom krajiškom šeretu. 

Na koncu, što je sredovječnost bez djetinjstva? Isto što i BiH bez Branka Ćopića. Zemlja koja smeta sama sebi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com