Put u središte BiH u jednom dahu II.

Augustin

9. rujna 2010.

Put u središte BiH u jednom dahu II.

Poput Mordora vraćam se srednjoj Bosni tražeći odgovor na samo jedno pitanje: što je to, u duhovnom smislu, poharalo Bosnu, kakav to kijamet duše koji učini da te zemlje preuzeše jednu, prema mom mišljenju, odveć neprirodnu doktrinu – uzdaj se u se i u svoje kljuse. Ovoga smo puta posjetili odavno napušteni i zarasli kraljevski grad Bobovac. Pokušavam zamisliti ljudski lik koji je u Bobovcu proveo čitav svoj život samo kako bi se sačuvao od pogibelji, a evo mene na tom istom mjestu na kojem neću provesti dulje od jednog sata i potom zapalit na ćevape put Kaknja. Odlučismo opet obići Bosansku dolinu piramida (BDP), gdje se izlažemo sumnjičavom pogledu aktivista, a potom tragom stare Čolićeve pjesme krenusmo od Podlugova prema Brezi i dalje put Vareša. Dokle je „vozom“ mogla ići ta djevojka „s plavom kapom“ koja je „stresla snijeg sa svoje kose“? Danas dalje od Breze sigurno ne, jer prema Varešu „vozovi“ više ne voze. U Varešu smo naišli na zanimljivog sugovornika. Mujo pozdravlja svakog tko prođe, svi znaju Muju. U sat vremena prepriča muku i jad ovoga grada, a kaže nije problem što su većina današnjih stanovnika Vareša Bošnjaci, već to što su Mujina generacija, a Mujo je prevalio šezdesetu. Put završavamo na borbi bikova u zaseoku s hrvatskim življem ponad Kaknja i odlučujemo se pohrvati s tom bosanskom mukom – izvornom muzikom, šargijom i neobično energičnim i nepreciznim dvoglasjem

Bosna iliti zemlja voda, rijeka. Sa zapada joj dođe Una, sa sjevera Sava, s istoka Drina. U njoj poput kapilara u živoj zemlji teku Sana, Vrbas, Neretva i mnoge druge, a kroz samo središte ona – kraljica svih rijeka – Bosna, glavna arterija ovog, nekad nam se čini, još uvijek neshvaćenog tkiva majčice Zemlje. Pa iako je više nego jasno da je Bosna zemlja voda iliti rijeka, ipak ništa više ne začuđuje i ushićuje dušu poput moje od te njene povezanosti s vodom.

Ako se igdje može više osjetiti prisutnost vode pod zemljom i na zemlji bosanskoj onda je to u srednjoj Bosni u koju me nanovo nanio put i natjerao istraživati tugu ovih naših prostora. Poput Mordora vraćam se srednjoj Bosni tražeći odgovor na samo jedno pitanje: što je to, u duhovnom smislu, poharalo Bosnu a odatle i okolne zemlje, bratske Hrvatsku i Srbiju, kakav to kijamet duše koji učini da te zemlje preuzeše jednu, prema mom mišljenju, odveć neprirodnu doktrinu – uzdaj se u se i u svoje kljuse. To je kao da si rijeka koja je odlučila sama teći, ne ulijevati se i ne spajati se „niskim“. Ne nalazi li se on utkan u samu srž napaćene Zemlje, baš ovdje u srednjoj Bosni, njenom srcu, u kojem na svakom koraku, između okomitih bosanskih brda, čovjek može čuti žubor vode kao da čuje taj izgubljeni duhovni zov ispod planina. I u najvećoj zelenoj pustoši okomitih bosanskih brda čovjek je uvijek u prilici čuti šum vode koja kao da nas upozorava da je ovo tkivo zemlje ipak još uvijek živo i da tu pod njim leži golema i sirova volja za združivanjem, za zajedništvom, ali koju kao da nitko više ne koristi.

Rijeke teku, ulijevaju se jedna u drugu. Voda nas uči da možemo biti rođeni ispod jednog brda i spojiti se, prijateljevati s drugim ispod drugog brda. Na taj je način sva bosanska voda simbolizira duh zajedništva. Međutim, gorko „međutim“ stoji nad ovim tekstom upitan za svoju izvjesnost.

U kraljevskom gradu Bobovcu, jednom od odredišta našeg ovogodišnjeg putovanja, a danas možda i jednim od najpustijih bosanskih krajolika uopće, prepuštam se osluškivanju dviju divljih bosanskih rijeka, Bukovice s jedne strane brda, a s druge Mijakovske rijeke. Ubrzo otkrivam da se rijeke, a po žuboru potoci, nevidljivo spajaju negdje u zelenoj dubini ispod kraljevske palače bivšeg grada.

Dok stojim na Radakovoj stijeni u centru Bobovca, koja je dobila naziv po nesretnom knezu Radaku kojeg upravo s nje baciše Turci u provaliju jer je, prema legendi, izdao svoje, a turska logika bijaše neumoljiva - onda će jednog dana i njih - razmišljam o ovom još prije 400 godina napuštenom gradu. Od Bobovca nije mnogo preostalo, čak se i njegov izvanredni geografski položaj u svrhu obrane grada, pred najezdom uljeza, slabije uočava uslijed sveopće zaraslosti mjesta. Tek nam šum maloprije spomenutih rijeka otkriva da se Bobovcu moglo prići samo s jedne strane, sa sjevera, i da su se napadači mogli uzdati samo u izdajničke duše unutar zidina, poput nesretne Radakove, kako bi grad zaposjeli. U vremenima u kojima ljudski život nije vrijedio mnogo, jedno ovako zabito i nepristupačno mjesto kao da je za ljude bilo sam dar Božji gdje su se mogli skloniti i sačuvati svoj život. Pokušavam zamisliti ljudski lik koji je u Bobovcu proveo čitav svoj život samo kako bi se sačuvao od pogibelji, a evo mene na tom istom mjestu na kojem neću provesti dulje od jednog sata i potom zapalit na ćevape put Kaknja.

A nakon ćevapa, odlučismo opet obići Bosansku dolinu piramida (BDP), ali ovoga puta u manjoj euforiji. Prikrivena je nakana BDP-a možda slična onoj ovog putopisa: iznaći kakve-takve valjane razloge za daljnji suživot naroda u Bosni i Hercegovini, a kojih kao da je među većinom Hrvata, Srba i Bošnjaka koji je danas nastanjuju - sve manje i manje.

Zbog toga iskapanja u Bosanskoj dolini piramida u ovom trenutku doživljavam kao iščekivanje onog nesvjesnog i žuđenog Godota obnove duhovnog zajedništva koji, međutim, kao i svaki Godot, izostaje, a u ovom slučaju i ne samo zbog nedostatnosti arheoloških dokaza. Osjećamo to i u saobraćanju s aktivistima BDP-a koji nas sumnjičavo gledaju ispod oka spremni da zauzmu odgovarajući obrambeni stav u slučaju bilo kakvog osporavanja visočkih otkrića. Ali nije strašno ako se i ne otkrije nešto epohalno. Očigledno ima tu nešto, ali to nešto ne mora biti više od prahistorijskog svetišta poput Stonehangea (kud' ćeš više!) ili grada poput Bobovca koji je u nepuna dva stoljeća ispričao svoju herojsku priču.

Gledamo volontere iz Malezije, mladu grupu studenata, kako predano sa svojim ašovčićima lupkaju oko stijene doista čudnog oblika pri vrhu piramide Sunca. Rođo moje žene, moj vjerni vodič i pratitelj na ovim putovanjima, prispodobi:

- Tako može kuckat' cijeli život a da ništa ne otkrije!

I u pravu je; piramidama su potrebne, u najmanju ruku, ako ne izdašne fondacije i bageri, a ono - nekadašnje „Titine“ radne akcije. Ali, danas angažirati mlade ljude za posao otkopavanja građevina hipotetičkog prethistorijskog kraljevstva gotovo se čini nemogućim, iako to možda ne bi bio slučaj da smo u dobu bivše Jugoslavije. Iako se ljudi u središnjoj Bosni ne utrkuju s vremenom kako je to danas na većini mjesta na kugli zemaljskoj, motivirat ih kao i svagdje drugdje može jedino još tekovina kapitalističkog uređenja države – profit.

Iza piramida odlučni smo krenuti na put koji spominju stihovi stare pjesme Zdravke Čolića. Od Podlugova prema Brezi i dalje put Vareša. Pratiti tu legendarnu prugu koju su opjevali stihovi poznate pjesme kroz kanjon rijeke Stahinje nije predstavljao problem. Dokle je mogla „vozom“ ići ta djevojka „s plavom kapom“ koja je „stresla snijeg sa svoje kose“? Danas od Breze zasigurno dalje ne. Prema Varešu „vozovi“ više ne voze. Cesta, istina, još uvijek prati umrlu prugu koja sada poput kakve željezne aveti probija brda prepuštajući se demonu zarastanja. Nakon nekog vremena ulazimo u industrijsko predgrađe Vareša koje nas straši svojom upadljivom smeđom bojom. Korodirana industrijska četvrt je upravo nepodnošljiva za pogled. Tko tu još danas živi? Nekadašnja željezara od rata je zatvorena kao i rudnik željezne rude. Pomislih da Vareš kao grad sve manje ima razloga za svoje postojanje

 

Ipak, kad se spustismo do samog centra, dočeka nas neobična živost mjesta koja nas iznenadi. Kao i u svakom bosanskom mjestašcu kafići i trgovine rade, imamo sreću popiti svoje piće u društvu rođenog Varešanina Muje koji nam u nekih sat vremena prepriča muku i jad ovoga grada.

- Sve se zatvorilo, ništ' ne radi, Hrvati otišli, pa me sad zovu iz Njemačke; kažu, ajd' mi Mujo snimi kasetu o gradu i ljudima, i šta ću, evo snimam. Nedostaje im.

Mujo pozdravlja svakog tko prođe, svi znaju Muju. Ali nije bitno to što su većina današnjih stanovnika Vareša Bošnjaci, već to što su Mujina generacija, a Mujo je prevalio šezdesetu

- Gdje si harambašo! – odzdravlja jednom mladiću.

- O gospođo Svjetlana, opet vi, kako ste danas elegantni!

- Pa, Hasane, šta ima?

Bosanski bonton u akciji.

Konačno, u smiraj dana, put nas dovodi do zaseoka s hrvatskim življem ponad Kaknja. Promatramo borbu bikova koja je priređena u čast zaseoka. Polako to postaje tradicionalna stvar i ovdje u srednjoj Bosni i nema nikakve veze s krvavim obračunima po španjolskim ulicama i arenama. Nema toreadora, raspomamljene mase i pomahnitalih životinja. Čuje se tek povremeno tupi zvuk rogova uklještenih glava. Jedan korak naprijed, jedan nazad, mogu tako i cijelu noć, ali na kraju uvijek jedan bik popusti, okrene se na drugu stranu i udalji. Taj čin je shvaćen kao pobjeda bika koji je ostao na svom mjestu. Ali ne bih se u životu bavio pisanjem da me baš ti bikovi koji odustaju od borbe nekako više ne privlače i čudno podsjećaju na ljude - od rata iz Bosne izbjegle. U jednoj od borbi nastupa i prekrasan crni bik neobično toplih očiju.

- Vidi ga kako je lijep, ali šteta, nema srca pa uzmiče – govore ljudi oko mene, lokalni stanovnici.

I doista, nakon nekoliko „uklještenih minuta“ prelijepi crni bik uzmiče pred daleko manjim i neuglednijim bikom ružne kravlje boje. Ostajem zatečen. Moja žena bi zaključila da je pametan jer se ne bori za tuđe zadovoljstvo; s druge strane, svi mještani na čelu s rođom moje žene bi prispodobili da takav bik nema srca pa se zato i ne želi boriti. Ali ako „nema srca“, dalje se pitam ja, ne znači li to da zbog toga možda i nije u stanju voljeti? Još jedna čudna metafora kojom me opskrbljuje tajnovita zemlja Bosna i vraća na početak. Oni koji su u stanju boriti se, u stanju su i istinski voljeti. Deepak Chopra u svojoj knjizi „Put čarobnjaka“ kaže da je mržnja izraz ljubavi protisnut kroz sjećanje. Mržnja koja se danas može osjetiti u Bosni, tako, može biti shvaćena kao izraz jedne te iste ljubavi protisnute kroz sjećanje na ratne strahote.

Te večeri zasade britanskih i američkih rock alternativnih bandova duboko pohranjenih u meni poput The Stone Roses i Pixies, odlučio sam dovesti u iskušenje cjelovečernjim slušanjem izvorne bosanske glazbe. Tako je! Šargije, violine i neobično energičnog i nepreciznog dvoglasja dvojice pjevača! Nije išlo lako, ali odlučio sam pohrvati se s tom bosanskom mukom; usput, uznastojati otkriti da li taj izvorni duhovni zov koji se ustoličio u prosječnom Bosanskom Hrvatu, pa i Bosanskom Srbinu ima direktnu vezu, u duhovnom smislu, s poharanom zemljom.

Bilo kako bilo, šargija proizvodi zvuk koji bi, prema mom mišljenju, zagolicao znatiželju i jednog Liama, potpisnika većine uspješnica britanskog sastava The Prodigy u kojima se eksperimentira s neobičnim zvukovima kao u Funky Shit, međutim, način na koji se koristi u bosanskoj izvornoj glazbi svakako se prije dovodi u vezu s kravama, sijenom i kopanjem, drugim riječima, životom na selu nego s kakvim novim perspektivnim zvukom u glazbi. Pokušavam zamisliti razvoj bosanske izvorne glazbe: šargija kao originalan žičani instrument s originalnim zvukom, a tu je i gotovo originalna ideja dvoglasja u načinu pjevanja, i tko se samo još sjeti tu ubaciti i violinu … ali dalje od toga ne ide. Misli me, odatle, odvedoše na suprotnu stranu, prema bosanskom glazbenom biseru – sevdalinci – koja se za života pokazala slušljivijom za moje uho, i o kojoj je toliko krasnih rečenica izrekao Ivan Lovrenović, čuvar ono malo bosanskog duha za kojim na ovom putovanju toliko bjesomučno tragam. Međutim, bosanska izvorna glazba i sevdalinka dva su svijeta. Bosanska izvorna glazba na početku svog razvoja, sirova i energična, sevdalinka, na kraju, blaga i okrepljujuća. Moja žena je jednom kazala da su sevdalinke možda nastale kao izraz tuge zbog odlaska Turaka s ovih prostora. Zbog toga je bosansku izvornu glazbu i sevdalinku gotovo pa nemoguće uspoređivati. I zbog toga je tako teško skicirati neki plan budućeg suživota na ovim prostorima.

Ali ta začudna mogućnost multietničke bosanske države i dalje prkosno stoji u mojem umu, kao mogućnost stvarnog, istinskog zajedništva, a ne samo deklarativnog. Bosanske rijeke govore u prilog mojoj tezi. I danas teku i slijevaju se jedna u drugu, ništa ih ne može zaustaviti, niti presušiti. Tko zna, možda Bosni opet krene pod vlašću „drugoga“ (možda EU-a u budućnosti?), kao što je to bilo u doba Franje Josipa koji je dao sagraditi ono velebno Vrelo ili, pak, u „Titino doba“ u kojem uz bosanske rijeke osvanuše pruge i elektrane. U tim vremenima, pod vlašću „drugoga“ (Austro-Ugarska) ili „drugačijega“ (socijalizam), narod bi se čudno izmijenio i suživio. Hrvatice bi posuđivale svoje suđe Srpkinjama za njihovu slavu, a Srpkinje Hrvaticama za njihove kirvaje. Muslimani bi bezbrižno u predvečerja iznosili harmonike pred kuće i pjevali sevdalinke. I Bosna bi bila ono što oduvijek jest – multikulturalna, multietnička kolijevka izmiješanog novog i starog svijeta.

Vraćamo se i ponovno smo u ogledalu bosanske stvarnostiSjevernoj Bosni - kako bi odjavili ovaj mučenički putopis. Sjeverna Bosna za kojih tridesetak godina, valjda je to sada svakome jasno, u svom ruralnom dijelu, bit će pust kraj. U selima koja sada broje „25 ljudi i 50 zubi“ više neće živjeti nitko. Život Hrvata i Srba u Bosni nadalje će se svoditi na opijanja po prelima, za vrijeme katoličkih i pravoslavnih blagdana i to je sve. Možda će se čak i tada još voditi ova današnja „borba simbola“ odnosno izgradnja crkvi i džamija, na mjestima na kojima i jesu i nisu dosada postojale.

A što će biti s Bosnom tada, ne usuđujem se preko ovog putopisa objaviti. Kako će se odvijati suživot bosanskih naroda i da li će ga uopće biti samo se neka od pitanja koja sebi postavljam nakon ovogodišnjeg putovanja. Jedno je sasvim izvjesno: nema povratka na staro; Bosna će ući u neko novo doba, s nekom novom pričom naroda koji je budu nastanjivali.

Pročitajte i prvi dio Puta u središte BiH