ELIZABETHA U OBRANI ELIZABETE: Napad novinara koji je pitao je li ispravno reći Irak ili Iran

Gojko Marinković

9. ožujka 2015.

ELIZABETHA U OBRANI ELIZABETE: Napad novinara koji je pitao je li ispravno reći Irak ili Iran

Strašno je kad se kao moralni i profesionalni suci pojavljuju novinari koji sasvim ozbiljno pitaju da li se hrvatski kaže Iran ili Irak, oni koji su istodobno bili članovi rukovodstva vladajuće partije i utjecajni urednici i patetični likovi čije emisije ubijaju svaku volju za gledanjem televizije. Ne znam koji je genije smislio koncepciju emisije i zašto tri sata potrošiti na nešto što traje jedan sat. Kažu Elizabeta je iznosila neprovjerene informacije. Nisu rekli koje, nisu naveli ni jednu jedinu. U čak tri sata Elizabeta nije uspjela naći ni minute da nas podsjeti na sve predsjedničine laži u kampanji. Nije se osvrnula ni na VIP goste.

Prije desetak dana na pola uha slušao sam radijske vijesti i čuh kako je Predsjednica primila Vrdoljaka. Zar opet? I on im treba? I ovako je sve otišlo dovraga, a sad još i ovaj bastard Ždanova i Goebbelsa?

Zar bi čovjek koji je izmislio pola svoje biografije, uključujući i mudru babu Lončarušu, a drugu polovinu prešutio, opet trebao biti spasitelj i provoditelj ideja o tome kako su svi oni koji misle drugačije zapravo crveni, žuti, zeleni i tko zna kakvi sve vragovi. Tonči, kako su mu tepali, dosljedno je provodio princip: čija je vlast, njegova je i tapija na istinu, a istina je, kao i kod svih dogmata, samo jedna i jedina.

Najvećem zloduhu hrvatskog javnog prostora u ovih 24 godine od kada je domovina postala država Tuđman je dao neograničene ovlasti da kroji sudbinu svih medija, pa tako i medija svih medija, a on se bezbroj puta pohvalio kako smo dobili propagandi rat sa Srbima. Nažalost, nikada nije objasnio čija je bila odluka da se svjesno i planski uništi kuća „Vjesnik“, u kojoj su još 1990. godine rotacije svakodnevno vrtjele milijun primjeraka raznih novina?

Ubrzo sam shvatio da sam pomislio na krivog Vrdoljaka i da se zapravo radilo o benignom susretu Predsjednice i ministra gospodarstva. Ali shvatio sam i to da „pravi“ Vrdoljak više i nije potreban jer ostavio je on toliko nasljednika i posijao sjeme zla toliko duboko da niču i niču klonovi koji novinarstvo zaista smatraju propagandom.

Prvoborci

Programsko vijeće HRT-a tako je, „zbog negodovanja nekoliko stotina gledalaca“ zaključilo da je projekt „Inauguracija“ bio promašaj, a za sve je kriva jedino Elizabeta Gojan, koja je neprofesionalno odradila svoj posao voditeljice i iznosila neprovjerene informacije. I prije nego li je Vijeće okrenulo palac prema dolje na Televiziji su se spontano (obožavam ovu riječ) skupljali potpisi za osudu Elizabete, jer to što je ona učinila sramota je za HTV.


Patetika, glumatanje i postavljanje besmislenih pitanja iliti Branimir Bilić (FOTO: screenshot YouTube)

Kao prvoborac profesionalizma pojavljuje se najprije „novinar“ koji je već ušao u povijest sa svojim famoznim pitanjem na nekom od službenih redakcijskih sastanaka: „Da li se hrvatski ispravno kaže Iran ili Irak?“.Ovom uredniku, kojeg još zovu i HTV-Bujanac, a Bože moj napreduje on iz dana u dan u svakom pogledu, pridružila se odmah jedna vječna žena, novinarka, voditeljica i urednica koja je u Tončijevo vrijeme bila sinonim za jednopartijski sustav, jer njoj nije smetalo, niti je u tome vidjela išta sporno, što je istodobno u najužem rukovodstvu stranke na vlasti, ali i u biranom društvu onih koji vode propagandni rat. Treći glasni zaštitnik profesionalizma je nitko drugo doli novinar-mentor kojem su patetika, glumatanje i postavljanje besmislenih pitanja zaštitni znak.

Koje neprovjerene informacije?

Oni su, zajedno s još pedesetak potpisnika peticije, odlučili da je Elizabeta Gojan kriva. Da, i jeste kriva. Kriva je što je pristala voditi čak trosatnu emisiju. Ej, tri sata programa o inauguraciji Predsjednice!? Ne sjećam se da se tom događaju davalo toliko prostora čak ni u Tuđmanova vremena kada smo imali hiperpredsjednički sustav. Ne znam koji je genije smislio koncepciju emisije i zašto tri sata potrošiti na nešto što traje jedan sat. Kažu Elizabeta je iznosila neprovjerene informacije.

Nisu rekli koje, nisu naveli ni jednu jedinu. Ali zato je pohvalila predsjednicu Kolindu kako zna musti krave, voziti traktor, pucati, igrati nogomet i štošta još korisnog da bi se bila dobra predsjednica. Elizabeta, međutim, nije u čak tri sata uspjela naći ni minute da nas podsjeti na sve predsjedničine laži u kampanji. Nije se osvrnula ni VIP goste, ili barem zapitala po kojem kriteriju su oni pozvani na taj toliko važan čin da mu je neki pametnjaković odoka odrezao tri sata. 

Možda su u pravu oni koji misle da je u pojedinim trenutcima Gojanica prekoračila ovlasti javne televizije, ali vidi vraga tih nekoliko stotina nezadovoljnih gledatelja i pedesetak zaposlenika HTV-a nikada nisu protestirali što se „Otvoreno“ često vodi kao privatna prćija ili što je četvrti program kopija TV mreže ili Z1 i Slavonske televizije.

Prirodni neprijatelji 

Karizmatična Elizabetha Graham vlasnica i urednica „Washington Posta“ tvrdila je da su novinari i političari prirodni neprijatelji. Kako zapravo doživljava to neprijateljstvo najbolje objašnjava njena rečenica: „Nismo mi smijenili predsjednika Nixona nego smo samo radili svoj posao“. Tako je eto Elizabetha zapravo obranila Elizabetu.


Još jedna potpisnica peticije (FOTO: screenshot YouTube)

Najveći dio problema u kojem se nalazi naše novinarstvo danas proizlazi iz nakaradnog provođenja ideja i projekata liberalnog kapitalizma, koji je samo vidljiv odraz koncepta koji u suštini i politiku i novinarstvo vidi tek kao sredstvo za ostvarivanje interesa kapitala i profita. Nitko pametan ne može biti ni protiv kapitala, ni protiv profita, ali samo ako su u funkciji općeg dobra. Kažu da je informacija roba, i to roba kao i svaka druga i da se njena vrijednost mora potvrditi na kiosku, kroz gledanost, slušanost, čitanost…

No, je li to baš tako? Jesu li novine ili TV-program isto što i cipele ili novo odijelo? Neki kažu - da, a ja kažem - ne! Možemo se odreći novih cipela, ili odijela, ali bez pravovremene , nepristrane, objektivne, istinite informacije nema ni preduvjeta za modernu politiku i demokraciju.

Korporativna politika i podjela izbornog plijena toliko je udarila u same temelje novinarstva pa nije čudno da se u općoj krizi ono što bi trebalo biti četvrta vlast nažalost pretvara u izvršitelja volje onih o kojima ovise ne samo nove cipele ili odijelo, već i pun tanjur.

Navijačke strasti

Žrtva je najprije novinarstvo samo, jer prečesto je teško razlučiti gdje su granice propagande i puke trke za političkim, ili materijalnim probitkom. Ali zapravo žrtva je demokracija sama, žrtva je sloboda i mogućnost izbora. Koliko god me neki "novi teoretičari" uvjeravali u suprotno i tvrdili kako je to zastarjelo gledanje na medije, i dalje tvrdim da je glavni zadatak „štampe“ da informira, a onda zabavi i educira.

Prije 105 godina na osnivačkoj skupštini Hrvatskog novinarskog društva prvi predsjednik Milan Grlović izrekao je povijesnu rečenicu: “Da uzmogne vršiti svoju uzvišenu misiju u narodu, štampa mora biti neodvisna, ona mora biti poštena, da bude ugledna, a mora biti složna, da bude jaka i uplivna“.

Cijela ova graja oko inauguracije zato je zapravo i dobrodošla kao mogućnost otvaranja rasprave o pravim pitanjima našeg novinarstva i demokracije. Nažalost, sumnjam da će biti ozbiljnih pokušaja analize, a sve mi se čini da će se ponovo sve svesti na najprimitivnije navijačke strasti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Screenshot YouTube/Facebook