ST - Goribor: Nastavljam borbu sa demonima i samim sobom

Ivan Kegelj

14. listopada 2010.

ST - Goribor: Nastavljam borbu sa demonima i samim sobom

Mračnim tonom, reskim zvukom gitare, tekstovima koji nešto govore i glasom uništenim od dima, iza kojeg stoji frontmen benda Aleksandar Stojković, srpski bend Goribor osvaja Hrvatsku, ali i šire, jednu po jednu dušu žednu pravoga rocka. Iako dolaze iz Bora, rudarskog grada na istočnoj granici Srbije, po rockersku su slavu morali doći u Hrvatsku. Nakon što im je Dancing Bear 2007. izdao prvi, album, zaredali su koncerti u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Puli... Glas se pronosio podzemnim kanalima, netom, usmenom predajom, daleko od mainstream medija, osim pokoje iznimke

Glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš Stojkovića, poznatog i kao ST, proglasio je jednim od najjačih rockerskih pjesnika na području bivše Jugoslavije. Goriboru je prorekao sjajnu budućnost, koja se već događa. Što se tiče medija, Goribora i ST-a nema na tv-u, niti na radijskim top ljestvicama, jer, kako kažu, nemaju ih kamo svrstati, nisu ni domaći, a ni strani bend. Od izdavača su očekivali više promocije i snimanje spota, ali, poručuje Stojković, „možda je tako i zdravije, onih stotinu ljudi koji dođu na koncert, barem znam da znaju zašto su došli“.

Iako je Goribor široj publici 'otkriven' prije nekoliko godina, bend postoji još od 1996. godine, a okosnicu, pored ST-a čine dvojica gitarista Željko Ljubić – Piti i Predrag Marković – Peđa. Nakon što su sedam godina pročamili u anonimnosti udišući borski smog, svirajući uglavnom prijateljima i snimajući albume u kućnoj produkciji, 2003. godine snimci prijateljskim kanalima dolaze do Zagreba i Zdenka Franjića, vlasnika nezavisne izdavačke kuće Slušaj najglasnije.

Prodirući potpuno iskreno, precizno, iako često i surovo, u opće stanje svijesti na ovim prostorima, Stojkovićeva poezija brzo pronalazi poklonike širom Balkana. Pritom nimalo ne eksploatira bilo kakav osjećaj nostalgije za nekim prošlim vremenima. Njegova je priča tipično rockerska – mladenački bunt protiv režima, odlazak u London, povratak u zemlju i pokušaj da se nosi s mrakom oko i u sebi, gubljenje u ovisnostima o svemu i svačemu i ponovno pronalaženje djelića sebe i svijeta kroz pisanje i glazbu. U zagrebačkom klubu Močvara frontmen Goribora nedavno je predstavio i novu zbirku pjesama „Ne možeš mnogo, ali možeš malo“, srpske izdavačke kuće Rende, što nam je bila prilika i za razgovor.



Gdje će se sve moći susresti Goribor ovog ljeta?

- Potvrđeno je sudjelovanje na festivalu Sedam jezera, u Pločama, u srpnju, i nastupamo u Makarskoj u rujnu. Imamo poziv za Švedsku i Norvešku, ali za kraj studenog. To će biti prvi nastup van ovih prostora. Čovjek, koji to gore organizira, našao nas je preko interneta. Javio se pa kaže, eto, da vidite da ne sviraju ovdje samo Thompson i Seka Aleksić, dolaze i rock bendovi, bili su već Dubioza kolektiv, Rambo Amadeus.

Kad izlazi novi album i u kojoj mjeri obuhvaća tekstove već objavljene u zbirkama pjesama?

- Snimanje je gotovo. Sad nastupa period čekanja, miksanja, treba proći malo da se sve slegne. Bio je u planu i singl prije ljeta, ali, vidjet ćemo još.  Što se tiče tekstova, ima nekih preklapanja, jer u najnovijoj zbirci, upravo promoviranoj, skupljene su pjesme koje pišem zadnje dvije godine. Snimili smo ukupno 16 stvari, tako da može ispasti i dupli album, baš smo se rasvirali. Na jesen planiramo promociju u Zagrebu.

Goribor, osim tvog vokala, čine još dvije gitare, a ostali se instrumenti dobivaju preko matrice.  Bi li sve bolje zvučalo uz živi bas?

- Ponekad drugi gitarista svira bas i ja sam ga svirao u Zadru tako da polako ubacujemo i taj živi momenat. Pretpostavljam da bi sve dobilo na nekoj neposrednosti kad bi bend imao i živu bas gitaru ali stjecajem okolnosti jedva smo i ovo bili skrpili. Kako vrijeme prolazi nadam se da će se poboljšati uvjeti pa da ćemo sve imati.

Sve je krenulo prije nekih sedam godina kad si demo snimke benda poslao Zdenku Franjiću? Zašto baš njemu i to nakon sedam godina anonimnosti u Boru?

- Franjić se u tom trenutku bio reaktivirao i skupljao je bendove za svoje deseto kompilacijsko izdanje 'Bombardiranje New Yorka'. Prijatelj u Beogradu je naše snimke dao Kraki (Vladimir Marković, član beogradskog benda Presing, op.a.) i njegova je reakcija bila – ovo bi bilo odlično poslati Franjiću za novu kompilaciju, a oni se znaju još od kraja 80-ih. Nešto od prvih Presingovih radova je također Zdena objavio. Tako da je Kraka bio posrednik. Sljedeće je bilo da nam se Franjić javio i pitao, imaš li još ovoga. Skupio sam sve što smo snimili od 1996. do te, 2003. godine, kronološki sam sve rezao, pravio albume i on je to objavljivao. Sve je bilo rađeno kod mene, u kući, imao sam mali četverokanalni porta studio, koji sam bio donio iz Londona. To je za sredinu 90-ih bila revolucija jer si prvi put, sam, u kućnim uvjetima mogao napraviti demo snimke.

Čime se baviš kad ne pišeš i ne sviraš, može li se živjeti od poezije i rocka?

- Radim muziku, šumove, špice za televizijske emisije, čak dajem glasove likovima iz crtića. Dobra je stvar što si sam u sobi i odrađuješ svoje pa i to zna biti zanimljivo i kreativno.

U Hrvatskoj si zapravo počeo karijeru, ako se to tako može nazvati. Trenutačno živiš na relaciji Beograd-Zagreb, u kojoj si se mjeri ovdje udomaćio, jesi li imao neugodnosti zbog svoje ekavice?

- Postoji generalna vezanost uz muziku i za ljude koje sam upoznao kroz Goribor, ali moj životni stil je takav da ne izlazim, ne muvam se previše, i u Beogradu sam dosta kod kuće. Ako izađem, vidim se s prijateljima, nemam neki bogati društveni život, tako da mi nije problem gdje sam, u Zagrebu ili Beogradu. S političke strane to je priča za sebe, cijela jedna tema. Kao što u Engleskoj pričam engleski i ovdje se trudim koristiti hrvatske izraze, ako ih već znam, na kraju dana, nije mi problem reći kruh, vlak...

Možeš li usporediti klupsku scenu Zagreba i Beograda? Ima li nekih poveznica ili su to danas dvije potpuno drukčije vibre?

- Kad je u Zagrebu nastupao američki bend Shellac, tražila se karta više, a u Beogradu su svirali u nekom klubu na splavi, gdje je došlo dvjestotinjak ljudi. Ovdje su puno posjećeniji koncerti takvih alternativnijih bendova. Kad smo 2006. prvi put svirali u Zagrebu tad, osim onih koji su vidjeli naš nastup na Art & Music festivalu u Puli i čitali Dragašev članak o Goriboru te internet freakova, nitko nije mogao znati za nas ali je Kset bio sasvim pristojno popunjen. Čudno je da se u Beogradu 300 prodanih karata smatra uspjehom. U tome je velika razlika, ovdje se ipak sačuvala publika, ostala je navika odlaska na koncerte. Iako ne znaju bend, ljudi odlaze na koncert na konto reputacije kluba, da se tamo može vidjeti nešto zanimljivo. E to je Beograd izgubio, tu mogućnost da ti iz šetnje odeš i vidiš neki dobar koncert. Ili uopće nema reklame ili je neki događaj totalno medijski napucan.

Je li to rezultat dugogodišnje izolacije ili odljeva stanovništva?

- Mnogo je ljudi otišlo, otišlo je i iz Zagreba ali ne toliko kao iz Srbije. Samo one koje znam da su otišli iz Bora, pa kad uzmeš njihove djevojke, rođake, prijatelje, mogli bi imati koncert s 250 ljudi. To je sad nemoguće. Da su ti ljudi tu onda bi i ti neki klinci, čiji su oni starija braća, pokupili neke stvari. Ovako, prekinut je jedan ciklus i postoji ogromna rupa, to je glavni problem s čitavom regijom. Izgubljen je kontinuitet i da bi scena ponovno zaživjela treba animirati klince iz srednje škole, to je po prirodi stvari publika koja traži, putuje, kad će, ako ne tad. Oni su 90-ih imali to što im je ponuđeno i kako sad vratiti taj duh i način razmišljanja. Kad pričam o rock muzici i onome što mi tu nedostaje i što je problem to je upravo način razmišljanja. Meni kao klincu nije bilo teško da jednom mjesečno iz Bora odem u Beograd po ploče, kazetice, na koncert i da se vratim u školu.

U svojim se pjesmama najviše baviš sobom i svojim emotivnim stanjima, često autodestruktivnim. Je li nagon za stvaranjem pobijedio autodestrukciju?

- Korijen stvaranja je u čovjeku, svaki čin stvaranja je proizvod ega. Netko to radi tako što svjesno stvara tekstove za španjolske serije, a netko da bi izbacio na papir ono što njega zanima. Dobro je dok ima stvaralačkog, ali ne smanjuje se ni autodestruktivni poriv. Nakon što objavimo album, ne znači da sam odjednom sretan čovjek i da sam prije toga radio neke stvari jer sam bio neuspješan i nisam imao album. Nastavlja se borba s demonima i samim sobom.



Je li usamljenost danas manja, kad si kroz glazbu okružen tolikim ljudima?

- I da i ne. S jedne strane, upoznaješ ljude, ono što radiš je nekako prepoznato, ali to mi samo govori koliko su i oni usamljeni, tako da samo uviđam koliko smo zapravo svi zajedno usamljeni.

Neke pjesme kritiziraju medije, ali u njima nema, barem ne izravne, društvene angažiranosti. Je li to nedostatak interesa za društveno-politička zbivanja ili podsvjesni bijeg od tog područja zbog njegove surovosti?

- Meni je to prebanalno. Damir Avdić kad opere i drugi, to treba, to je ok, ali to nije moj način izražavanja. Mene više zanima da se kroz stanja pojedinca dobije opis vremena u kojem živimo, jer njegova su duševna stanja i rezultat društvenog okruženja. Meni je to bliži pristup nego da poserem po političarima. Netko uzme pa im nabraja, ja sam okrenuo na drugu stranu.

Ratne si godine proveo u Londonu, što te zateklo u Srbiji nakon povratka?

- U Londonu sam bio od '92. do '96. Otišao sam odmah poslije srednje škole. Pokušavali su me regrutirati milijardu puta ali nisu uspjeli.  Tad su mi bili odložili vojsku i uzeo sam azil u Londonu. Kad su potpisali Dayton, razmišljao sam što će biti ako nas ovi krenu deportirati, a ja sam već godinu dana kasnio u Srbiju jer nisam odslužio vojsku, pa sam bio u dilemi da se vratim ili ne. Tad sam u svojoj ludoj glavi računao, imam 22, 23 godine, to ću ja začas da sredim pa život ide dalje. Naravno, čim sam došao, odmah su mi uzeli pasoš. Srećom,  ispoštivali su amnestiju, tad sam se vodio kao dezerter jer sam kasnio godinu dana od zadnjeg poziva. Tek sam '98. dobio natrag pasoš kad su me konačno oslobodili služenja vojnog roka, ali morao sam donijeti milijardu papira.

Jedan od grafita koji se može pročitati na beogradskim fasadama glasi – u ovoj godini želim da ne želim da odem odavde. Imaš li danas poriv maknuti se negdje što dalje s ovog 'prokletog' Balkana?

- U nekim sam trenucima, nakon povratka, mislio da sam napravio životnu grešku i da neću preživjeti. To je bilo odvratno vrijeme, svi bježe, a ja sam se vratio, tad sam još imao azil u Britaniji. Trebalo mi je, iskreno sve negdje do 2001. da uopće stanem i poželim da živim, da napravim neki plan, sve je bilo od danas do sutra. Mogu sebe zamisliti narednih dvadeset godina da imam ovdje svoju bazu i muvam se s ljudima koje znam, malo do Istre, itd. Moje oružje je jezik i razumijevanje ljudi i to mogu izraziti na srpskohrvatskom. Ako mi to oduzmeš, nemam ništa drugo, ovo je ipak moja sredina. Živiš li na pogrešnom mjestu ne dobivaš čak ni to što ti navodno izgleda dobro, kao da stojiš na jednoj nozi. Moja starija sestra se, recimo, nikad ne bi vratila iz Londona, prihvatila je takav lifestyle i to je njezin način komunikacije. Ja vučem tu neku blues varijantu i što bi ja u Americi da pričam o bluesu, kad oni tamo imaju svoje crnce, Meksikance.

Srpska pjevačica Olivera Vučo Katarina jednom je rekla da i na strašnome mjestu treba postojati – može li se to reći i za Bor, zadimljeni, rudarski gradić u kojem si odrastao?

- Pusti Bor, njemu je prvenstvena uloga rudnik, ali ajmo ovako. Svirali smo nedavno u Zadru, u starome kinu Pobjeda. Odličan prostor, sazdan od kamena, kao stvoren da u njemu puštaš filmove, radiš predstave, ali kad se tamo nešto i događa, nitko ne dolazi. Sad se postavlja pitanje, da li odustati i od takvog prostora, dići ruke od takvog mjesta? Ako si odlučio negdje živjeti, onda daj sve od sebe.

Zvuci Goribora neodoljivo podsjećaju na zlatno doba jugoslavenske rock scene, EKV,  Haustor, Obojeni program, koliko su tebi značili ti bendovi?

- Nije me samo to uhvatilo, prirodno me vuklo dark muzici, Mizar sam volio, prvi Let3, Grč, riječki bendovi su bili prilično mračni. Zaboravlja se da je Disciplina kičme bila težak underground, ljudi su se križali, kako to mogu slušati, a EKV je bio totalni mračnjak. Novi val je donio puno dobrog teksta. Ljudi su počeli slušati te poruke, unijeli su poeziju na neki način, ali sam paralelno volio slušati i žestoke, prljave gitare, ono što je Franjić objavljivao, recimo, Majke.  Najpopularniji bendovi u tom su trenutku bili Bajaga, Riblja čorba, Prljavo kazalište. To je bio mainstream i to tek pokazuje koliko je sad sve poremećeno. Daj bože da to danas bude mainstream, da recimo jedna Colonia, ili što je već danas, bude na nivou Bajage. 

Čitaš li poeziju starih boema, srpskih, ruskih, francuskih ili američkih bitnika?

- U osnovnoj sam školi volio Simu Pandurovića, i cijela ta izgubljena generacija, lijepo su pisali. Tad sam čitao, a poslije rijetko, ako negdje naiđem. Dosta sam čitao Bukowskog, Carvera. Veću inspiraciju pronalazim u prozi nego u poeziji.  Ne bježim od stiha i metafora ali pokušavam imati jasnu, preciznu rečenicu, a koja nešto znači. Na malo prostora moraš sažeti bit. Zato su pjesnicima pucale glave od ludila.

Koliko pratiš sadašnju rock scenu na ovim prostorima, tko su mladi bendovi koji nastupaju s vama kao predgrupa?

- Upoznao sam momke iz Dugog Sela, bend  Mlijeko, oni su nam bili predgrupa, mladi su, 20 i nešto godina i zanimljivi. U Srbiji su nam kao predgrupa svirali bend iz Niša Sizife, daj kamen i beogradski bend Plan koren iz 9. Plan je nešto najprogresivnije što sam čuo od novije beogradske elektronske glazbe .

Jesi li se konačno smirio, kao što pjevaš – želim da živim al moram da se smirim?

- Kako kad. Izgleda da će zdravlje biti taj smirujući faktor. Možda ću morati početi trčati, plivati i zdravo jesti, a što će biti s poezijom, vidjet ćemo posljedice. Čovjek ima svoj pečat, i za najnoviju ljubavnu pjesmu, netko će reći, pa i ovo mu je depresivno. Pitanje je koliko dobrih pjesama ili romana može napisati jedan čovjek. Trenutačno se ne brinem jer vidim da su mi okidač za mozak novi projekti.  Čim jedno zamre, kao album, pojavi se novi projekt. E dođi, baš da čuješ...


Maja Grbić
  (dio ovog razgovora objavljen je u tjedniku Objektiv)