BEKIM SEJRANOVIĆ: Bio je gol

Ivor Car

1. travnja 2012.

BEKIM SEJRANOVIĆ: Bio je gol

Na red je ponovno došao Bekim Sejranović, trenutno norveški književnik. Nakon što ste pročitali njegov zapis „Dabogda Tito umro“, pred vas stavljamo i nastavak u kojem će malog Bekima, tamo negdje na proljeće 1980. godine, prijatelji s nogometa uvjeravati da je Tito umro baš zbog njega, odnosno zbog njegove kletve. Dodali su i da će to svima reći i da će zbog toga Bekim, nema mu druge, najebati. Radi se o kratkom ulomku iz izvrsnog Sejranovićevog romana „Nigdje, niotkud“, koji toplo preporučamo

Ukoliko niste pročitali ono što je prethodilo ovome, a bitno je za razumijevanje, možete to učiniti na ovom linku.


Bekim Sejranović (FOTO: Privat)

Otrčali smo kućama. Kod mene u kući sjede djed i komšija Sakib, starac od svojih osamdeset godina, ali još uvijek dobrodržeći. Sjede, puše i othukuju. Sakib je živio u kući do nas sa svojom ženom s kojom nije pričao već petnaest godina i kojoj nitko pravog imena nije znao, a svi su je zvali Sakibica. Komšija Sakib reče:

- Umrije drug Stari.

- Jah, moj Sakibe, umrije - rekao je moj djed iskreno tužno.

Kad sam ušao u kuhinju, majka je tamo nešto prčkala, i ja sam je pitao što je to bilo. Ona samo odgovori da šutim i da je umro Tito.

- Najbolje da šutimo - ponovila je.

Djed doviknu:

- Prekini s tim šerpama u božju mater! Jesam ti reko da prekineš, jebale te šerpe! Sad si ih uzela strugat.

Onda smo svi posjedali pred televizor. Ja sam sjeo na pod, obuhvatio koljena rukama i čekao da vidim što će biti. Na televiziji ozbiljna muzika, ekran crn i piše „Izvanredne vijesti". Meni se malo od te muzike počelo zijevati, a kada zijevam idu mi suze. Često sam se tako u školi pretvarao da me boli trbuh ili glava. Zijevneš par puta i pune oči suza. Majka se sažalila i rekla:

- Hodi majki, nemoj plakat.

Ja nisam htio doći.

Onda su objavili vijest da je tog dana točno u 15 sati i 5 minuta prestalo kucati veliko srce našeg voljenog druga Tita. Što jest, jest, zvučalo je strašno. U neku ruku možda i jest bilo strašno, ali nitko nije znao u koju. Bar ne još.

Sljedećeg dana kada sam krenuo u školu odnekud se stvorio auto mog tate. Iznenadio sam se što ga vidim. Nakon toga iznenađenje prijeđe u blagi strah. On bi se uvijek pojavljivao tako iznenada. Ne bih ga viđao mjesecima, a onda bi samo izronio odnekud. Najprije bi prigovarao zašto sam tako odjeven ili obuven, zašto ne strpam majicu u hlače (zato što to rade samo šupci, tata, mislio sam, ali nisam smio reći), zašto su mi nokti tako prljavi, a vrat blatan kao da se mjesecima nisam prao. Poslije bismo išli na ćevape i sok ili u kupovinu. Jednom me odveo u robnu kuću i rekao:

- Evo, sine, izaberi koje god hoćeš hlače da ti tata kupi.

Ja sam otrčao ravno prema jednim zelenim štofanim hlačama. Baš su mi se sviđale te zelene. Tata mi maznu jednu iza potiljka i prosikta:

- Pa gdje baš te zelene, seljačino jedna!

Kupio mi je onda neke traperice s bijelom crtom po šavu sa strane. Meni su te bile bezveze, a i potiljak me bolio. Ipak, najgore mi je bilo to što me nazvao seljačinom. I to što mi je obećao da mogu izabrati bilo koje hlače, a nije bilo tako. Htio sam baš te zelene, samo se sad ne mogu sjetiti zašto.

Tada kad se pojavio nakon Titove smrti, pozvao me da uđem u njegov auto zvan „poljski fiat", poznat pod imenom „Poljak". Malo sam posjedio unutra, pričali smo i tata mi je dao jednu plavu čakiju. Promatrao sam je cijelim putem do škole. Sviđala mi se boja.

Kada smo došli u školu, učiteljica nas je još jednom obavijestila o svemu i rekla da taj dan nećemo imati matematiku i prirodu, nego da ćemo pričati o Titu. Objasnila nam je kako će biti sedam dana žalosti, što znači: nema pjevanja, nema zviždukanja, nema cike, vike, smijeha. Međutim, viđao sam mnoge kako se na ulici smiju ili zvižduču, a jedan je brko, čuo sam ga dobro, prolazeći na biciklu nešto i pjevušio. Zašto pjeva kad je žalost? Ja nisam ni pjevao ni zviždao. Tih tjedan dana nije bilo ni crtanog filma u 19:15.

Kad smo se tog ponedjeljka Dino, Pele i ja vraćali iz škole, oni odnekud izvukoše onaj gol s „derbija" od prije tjedan dana. Prvi je počeo Pele:

- Eto vidiš sad, kad se kuneš, a lažeš.

Dino je jedva dočekao, vidjelo se da su to podrobno isplanirali.

- Svima ćemo reći šta je bilo, da znaš. Najebo si sad pravo.

I onda su me počeli podjebavati i, mora se priznati, nisu bili loši. Ja sam neko vrijeme trpio, a onda sam dreknuo:

- Ma marš u pičku materinu, obojica! - i otrčao kući.

Ovaj su mi put suze zbilja navirale na oči, ali ne zbog straha što će me oni cinkati, nego od bijesa što sam dopustio da me tako iživciraju. Jer znao sam ja da nije Tito umro zbog mene. Umro bi ovako ili onako. A i bio je gol.

Lupiga.Com