Otišao je Đermano Ćićo Senjanović. Bivši carinik, književnik, novinar, humorist - satiričar preminuo je u četvrtak u večernjim satima. Obožavao je igrati picigin na splitskim Bačvicama, a u pauzama je pisao. I to kako je pisao! Može se reći da je upravo Ćićo osoba koja je Feralu dala ime, a o tjedniku u kojem je ostavio neizbrisiv trag, jednom će reći: „To je list kojem bi Hrvatska tribala podignit spomenik iz razloga što je među manjinon što je obranila čast Hrvatske, da se nije ošporkala i da se ne uvalja u ono svo nacionalističko blato i sve one gadosti koje su rađene. Čini mi se da smo cilo vrime bili na pravoj strani, na strani demokracije i ljudskosti i onoga svega šta bi čovik treba biti“

Jedan od utemeljitelja kultnog Feral Tribunea i društveni kroničar Hrvatske i Dalmacije rođen je 1949. godine. Obožavao je igrati picigin na splitskim Bačvicama, a u pauzama je pisao... i to kako je pisao! Da citiramo njegovu prijateljicu Nadu Gašić: "Lud je i nasilan, nježan i sentimentalan, rasčupan i izmeandriran do te mjere da više no na sve književne usporedbe podsjeća na džunglu naivnog slikara Rousseaua (bizarno i zabavno - i jedan i drugi bili su carinici), iz čijeg nas bujnog, sparnog raslinja vreba tigar. Tako će onoga tko se neoprezno upusti u Senjanovićev smijeh po vlastitoj sposobnosti asocijacija umjesto olakšanja zaskočiti čisti destilat nostalgičnih emocija."

"Čini mi se da smo cilo vrime bili na pravoj strani, na strani demokracije i ljudskosti" (SCREENSHOT: YouTube)

Desetak godina bio je udarni satiričar Ferala, a potom je istu funkciju obnašao u Slobodnoj Dalmaciji. Slobodnu je napustio iz revolta prema odlukama uprave, među kojima je bila i ona o preseljenju redakcije u Dugopolje. Ubrzo je na zadovoljstvo čitateljstva našao novi angažman – Novi list - gdje je dobio dnevnu rubriku Ajme meni! i gdje je briljantno, u izuzetno kratkoj formi, secirao hrvatsko društvo. Osim toga u Novom listu je pisao i kolumnu Teletina da bi se početkom godine umirovio. Kratkotrajno je obnašao dužnost prvog predsjednika stranke Dalmatinska Akcija od čega je na vrijeme pobjegao glavom bez obzira. Imao je problema sa srcem i njegovo veliko srce na kraju ga je izdalo.

U izdanju Durieuxa objavio je tri knjige, i to redom: "Dorin Dnevnik" (1997.) već naveliko kultna knjiga puna apsurdističkog-montipajtonovskog humora; "US&A" (1999.) roman-putopis humorno-nostalgičnoga tipa s dvomjesečne putešestvije po Sjedinjenim Američkim Državama, u imaginarnom društvu svoga gurua i prijatelja Miljenka Smoje; "Vidi, Vidi - Teletina '99." (2001.) što je ukoričen njegov svakodnevni dnevnik u kojem urnebesno duhovitim stilom bilježi politička, kulturna i ina događanja kojima ga je svakodnevnica sa svih strana zasipala. Zapravo se radi o svojevrsnoj kronologiji zadnjih 365 dana HDZ-ove vlasti, koja bilježi i secira svaki od dana, od 5.1.1999. pa do 5.1.2000. i smjene vlasti.

Bio je strastveni obožavatelj picigina (FOTO: picigin-bacvice.com)

Da se poslužimo još jednim citatom (po sjećanju), ovoga puta iz pera Ede Popovića: "Godinama držah da je Đermano Senjanović ustvari pseudonim čitave Feralove redakcije jer je naprosto nezamislivo da tako genijalne dosjetke iz tjedna u tjedan na stranicama Ferala ispisuje jedan jedini čovjek." Sam će Senjanović o počecima Ferala jednom prilikom, u davnom intervjuu Danima, reći: „Recimo da sam da ime Feralu: godinu dana prije nego što su se pojavila ova tri momka (Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović), ja sam ga radija samostalno u Nedjeljnoj Dalmaciji. To je bilo sve za vrime one vlasti 1988. godine, pa su iz partijskog komiteta bili počeli pritisci. Nije mi se radilo pod cenzurom, pa sam nakon 15 brojeva otiša i jedino što je od mene ostalo vridno iz tog doba je to ime. Tri genijalca na kojima je sve to počivalo su stvorili i ime i imidž, i radili od 1989. do 1993. … Bez lažne skromnosti: to je list kojem bi Hrvatska tribala podignit spomenik iz razloga što je među manjinon što je obranila čast Hrvatske, da se nije ošporkala i da se ne uvalja u ono svo nacionalističko blato i sve one gadosti koje su rađene. Čini mi se da smo cilo vrime bili na pravoj strani, na strani demokracije i ljudskosti i onoga svega šta bi čovik treba biti.“

Ustvari, najbolja preporuka za čitanje Ćićine proze je tvrdnja da je bio jedini pravi, legitimni nasljednik Smojinog toplog, humornog pisma... Kao što je i godinama iza Smojine smrti sjećanje na njega itekako živo, s jednakom sjetom prisjećat ćemo se i Ćiće, ponosni što smo živjeli u godinama kada je on pisao …

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: novilist.hr