POSLIJEPOTOPNI BALKAN: Čudo se nije dogodilo, nismo preko noći postali bolji

Vesna Pažin

27. svibnja 2014.

POSLIJEPOTOPNI BALKAN: Čudo se nije dogodilo, nismo preko noći postali bolji

Ovih su poslijepotopnih balkanskih dana gotovo svi povjerovali da se čudo napokon dogodilo: da nismo više vukovi jedni drugima, da nam ljubi bližnjega svoga nije samo fraza, da se sve odjednom promijenilo ... Ali, na žalost, ništa od toga. Ovo čemu svjedočimo nije nikakvo čudo, nego samo još jedna medijski inducirana masovna histerija, proizvod onog istog dugotrajnog uvjetovanja i uvjeravanja ljudi da “idu kud i svi ostali”, da ne postavljaju prava pitanja, da ne trebaju znati istinu, da se lako i nabrzinu može riješiti ozbiljan i dugotrajan problem ... A bilo bi lijepo da su se na Balkanu pojavile solidarnost i ljudska dobrota. Bilo bi i krajnje vrijeme. Sebičnost i predatorstvo dozlogrdili su već mnogima.

Bilo bi lijepo da se na Balkanu (opet) pojavila solidarnost i jednostavna ljudska dobrota. Bilo bi lijepo, a bilo bi i krajnje vrijeme. Sebičnost i predatorstvo dozlogrdili su već mnogima, pa čak i nekima koji se u svemu tomu “dobro snalaze”. Regionalne krize uoči rata, rat, poraće, globalne krize ... sve to već i predugo traje: čak i oni najbolji na zalihama su solidarnosti i dobrote, tih “fosilnih goriva” koji u tehnokratskom svijetu nestaju brže od nafte i plina...

Možda baš zato, zbog te dugotrajne iznurenosti, ovih su poslijepotopnih balkanskih dana gotovo svi povjerovali da se čudo napokon dogodilo: da nismo više vukovi jedni drugima, da nam ljubi bližnjega svoga nije samo fraza, da se sve odjednom promijenilo ...

Ali, na žalost, ništa od toga. Ovo čemu svjedočimo nije nikakvo čudo, nego samo još jedna medijski inducirana masovna histerija, proizvod onog istog dugotrajnog uvjetovanja i uvjeravanja ljudi da “idu kud i svi ostali”, da ne postavljaju prava pitanja, da ne trebaju znati istinu, da se lako i nabrzinu može riješiti ozbiljan i dugotrajan problem ... 

Poplave Hrvatska
Poslije se možete još dugo diviti vlastitoj velikodušnosti, solidarnosti i dobroti.
 (FOTO: Alen Međić/Lupiga.Com)

Jer, dobro je poznato: većina ionako uvijek i svugdje samo želi nastaviti voditi svoje “normalne” živote,  ma kako oni zapravo već nenormalni bili; a oni, ti takozvani normalni životi, pomalo paradoksalno, no zapravo posve razumljivo, s vremena na vrijeme iziskuju analgetike i/li anestetike u vidu velikih (tuđih) nedaća te njima pripadnog “dobrotvornog rada”: onog od kojeg se odmah, ma kakvi inače bili, osjetite boljim čovjekom, pravom ljudinom, pa se poslije možete još dugo diviti vlastitoj velikodušnosti, solidarnosti i dobroti.

Nije to, naravno, ništa specijalno novo ni balkansko: u svim eksploatatorskim društvima (a neki bi rekli i od kad je vijeka i svijeta), stvari funkcioniraju na principu “dobročinstva” i “dobrotvorstva”; a oni, istina, podrazumijevaju određenu dozu suosjećanja i davanja, ali samo sentimentalnih, prigodnih, i samo onoga što vama ne treba - nepotrebnih viškova (robe, hrane, ili vremena), ničega doista bitnoga.

Tako, na primjer, dobrotvori donesu svoju staru robu i viškove hrane u sportski centar u kojemu su smješteni ljudi pogođeni poplavom, umjesto da ih pozovu kod sebe doma te solidarno s njima podijele to što imaju. Ili, dobrotvori uplate novce na neke račune bez imena i prezimena, umjesto da svoje prazne kuće, vikendice ili skupo povremeno iznajmljivane stanove i brojne automobile velikodušno ustupe onima koji su “preko noći ostali bez svega što su čitav život stvarali”. Ili, brojni dobrovoljački omladinci odjednom zdušno stradalima poklanjaju svoje (od omrznute škole oslobođeno) vrijeme, ali teško da bi se u korist stradalih dobrostivo odrekli nekog mobitela ili iPoda, o lap-topu da i ne govorimo... 

Da je nešto masovna histerija znate i po tomu što čak i inače vrlo solidni lokalni radio u eter pripušta novinare/spikere koji svečano i povišenim tonom izjavljuju kako su mladi, koji su uglavnom preko društvenih mreža angažirani u preslagivanje onoga što su dobrotvori slali, odjednom “roditeljima pokazali svoje pravo lice”, ili već nešto tomu slično. 

Pa onda, odmah nakon toga, u istom radijskom prilogu, sva ponesena naglom dobrotom svoga sina, majka jednog od dobrovoljaca otkrije kako se njegova hvalevrijedna “promjena” očituje u tomu što je donedavno bio vegetarijanac, dok sada sa svima jede iz zajedničkog kazana grah i bijeli hljeb. Zatim, kao slučajno, ona “skromno” spomene i nekakvu vlastitu specijalnu gastronomiju, nakon čega spikerica još usputnije izrekne majčino puno ime i prezime, iako je njezin samozatajni sin “želio ostati anoniman”, te ga je, valjda zbog toga, majka u svojoj radijskoj priči i prozvala  “Velikim Cenzorom”... Ukratko, da ne povjeruješ bizarno, čak i za ono na što smo na ovim prostorima navikli.

Poplave Gunja
Teško da bi se u korist stradalih dobrostivo odrekli nekog mobitela ili iPoda (FOTO: Alen Međić/Lupiga.Com)

Da se ne radi o naglo probuđenoj dobroti i solidarnosti, shvatite i čim se vratite u stvarni svijet, gdje isti ti dobrovoljački omladinci i dalje u prepunim gradskim autobusima ne ustupaju mjesto osamdesetogodišnjacima, majkama s djecom i invalidima; gdje i dalje jedan mlati slabijega od sebe dok dvojica gledaju, a ostali prolaze pored njih usred grada u deset navečer, gdje još uvijek po autobusima prose ljudi (pa makar i Cigani) s otvorenim ranama na nogama ...

Također, možete se kladiti da upravo sad u zgradi pored dobrotvorove, ili vrata do, bankarski tsunami bez imalo medijske buke oduzima stanove onima koji nisu imali “sreće” da ih pogodi “prirodna” katastrofa, nego ih je zadesila “samo” epidemija pohlepe; da se još uvijek zatvaraju tvornice, a tisuće radnika će vrlo vjerojatno uskoro ostati “bez svega što su čitav život stvarali”,  ne samo oni, nego i mnogi prije njih, ali im nitko neće slati pomoć niotkuda, nego će im, naprotiv, poslati MMF i Svjetsku banku da im kaže da su skupi i suvišni.

Da ne govorimo kako se i nadalje, nakon privatizacije regionalnih vodoprivrednih poduzeća i sličnoga, solidarno, sprema privatizacija elektroprivrede i telekomunikacija, da je ekologija mislena imenica, koju se kao i spomenuto vegetarijanstvo napušta čim malo trbuh zaškripi ...

Ali da ne idemo predaleko: da se radi o masovnoj histeriji, a ne o suosjećanju, možete vidjeti i po tomu što nitko ne spominje imena stradalih, pa čak ni poginulih: ti ljudi kao da ne postoje, osim kao bezlični objekt nečije dobrotvornosti, sredstvo (nad)nacionalnog postajanja boljim ... Ili po tome što se u masovnim (novo)medijima jedva mogu vidjeti i čuti evakuirani ljudi, iako ih, kažu, ima nekoliko tisuća... Ne: takvi izgubljeni i očajni, oni su potpuno nefotogenični, pogotovu kad im postavljate glupa pitanja tipa “kako se osjećate” ili “kad ćete se vratiti kući”, ili kad vam ne mogu odmah reći koga krive za sve (ili pak možda i mogu, ali više to nije susjed/komšija-vjekovni neprijatelj, nego netko od “dobrih i solidarnih”)... A, bogami, ni slike velikih zbjegova, masovnih privremenih smještaja i sličnoga, u ovim krajevima više nisu tako atraktivne: nagledali smo ih se dosta...

Kako se ne radi ni o kakvu čudu, pokazuje i činjenica da nikomu nije palo na pamet da nevoljnike zbijene po čitave dane na strunjačama velikih hala odvede besplatno u kino ili kazališta, na izložbu ili koncert (pa da se dječak ili bakica sjećaju svog nužnog boravka u veliku gradu još po nečemu), nego se takvi i slični prostori zatvaraju, valjda kao suvišna zabava, dok šoping-centri, kafići te banke rade bez problema, usput profitirajući na povećanoj prodaji flaširane vode i potrepština za doniranje evakuiranima ...

I jedino što na kraju dobrotvorno preostane jeste da se, kao na nekoj morbidnoj licitaciji, objavljuje koliko je koji multimilijarder sportaš uplatio tisuća ili milijuna na račun za pomoć stradalima; ili pak da se gomilu estradnjaka, u krizi od trodnevnog nepojavljivanja na ekranima (zbog dana žalosti), poreda u nekakvom priručnom amfitetaru da dobrotvorno telefonski prikuplja novce, sve u šesnaest slikajući velike silikone, jedva u svojim obrnuto proporcionalnim vokabularima nalazeći riječi za vlastitu dobrotu i nesebičnost. Naravno, radi se o još jednom, na brzinu smišljenom estradno-marketinškom potezu televizijske kuće poznate po predatorskim (glazbenim) šouovima i bezočnoj eksploataciji regionalnih amatera te milijunima neplaćenog poreza.

Poplave Hrvatska
Postoji li možda čak neki zapovjedni lanac, i do koga on vodi? (FOTO: Alen Međić/Lupiga.Com)

No nitko, baš nitko ne može parirati najnovijem lokalno-regionalnom voždu, još jednom naglo centriranom desnom radikalu koji je - poput nekog supermana, ili, pak, poput svoga ne tako davno sveprisutnog i svepodržavanog, a već neko vrijeme prilično neomiljenog susjednog kolege - anestezirao i ljevicu i desnicu, o medijima da i ne govorimo, te sad sam (pred kamerama) radi sve i odgovara na sva pitanja. Osim, naravno, na ona teška i krucijalna, kakva su primjerice, ima li itko, osim sitnih kradljivaca, kriv i/li odgovoran za toliku katastrofu; postoji li možda čak neki zapovjedni lanac, i do koga on vodi ...?  ...?

Njegovi federalizirano-republikanizirani komšije ne mogu mu nikako parirati, iako su razmjeri katastrofe tamo vjerojatno i veći, budući da su priče o solidarnosti i zajedništvu (a i novce) potrošili već odavno na medijsko-propagandne obljetničarske spektakle (u kojima rijeke ne plave nego mirno služe stranim raftingašima), ili na neviđeno glupe investicijske izjave i vlastite plaće, te se ovih dana ili kriju ili nervozno nasrću na zapravo posve bezopasne novinarke.

Kod susjeda zabavljenih i europskim izborima, pak, kao i sama poplava, sve (za sada) ima znatno manje razmjere, ali ni tamo ne manjka “strašno dobrih” snimaka iz zraka, “solidarno” dramatiziranih i opremljenih sudbinsko-pomiriteljskom muzikom, te političarskih prepucavanja preko leđa stradalih ...
    
A ako ste imalo sumnjali, ili ako ste se ponadali, da se ipak radi o dobroti i solidarnosti, definitivno ćete se razuvjeriti nakon što svuda oko sebe - na cesti, u autobusu, od ljudi od kojih to ne biste očekivali, čujete kako bi one koji su u poplavljenim područjima pokušali krasti po kućama trebalo “streljati na licu mjesta”, te kako čak i premijer utopijske solidarne zemlje spominje nekakva “odsijecanja ruku”, a novine pišu da se slanje na “robiju po kratkom postupku” već provodi. Doista, strašan je to napredak u dobroti kada nekoga od krađe “liječite” tako što sami postajete ubojica i osakatitelj, ili tako što “samo” suspendirate zakon ...

Naravno, svima je jasno da kradljivci nisu kažnjavani (samo) za to što su pokušali sitnu provalu, nego, kako to redovito biva u masovnim histerijama, jer su baš oni krivi za sve, pa i za  dvadesetineštogodišnje (velike) krađe, ratove i privatizacije, nemilosrdnost prirode, klimatske promjene ...
      
Da se razumijemo: nikako ne tvrdimo da su sve masovke nužno loše; i masovne histerije mogu ponekad imati kratkotrajne pozitivne (ali nikada istinske) efekte: mnogi rock-koncert je svojevrsna masovna histerija, o nogometnim utakmicama da ne govorimo. I ne tvrdimo da ima nešto samo po sebi loše u pokušajima ljudi da nekomu pomognu, ili da prikrate (nezaposleno) vrijeme nečim za što se barem trenutačno misli da je korisno i/li na čemu će im netko zahvaliti ...

Ne, problem je u nečemu drugomu: u tomu što se oko svega toga počela ispredati još jedna velika masovna laž - da se s ovim na Balkanu odjednom sve promijenilo, da smo preko noći postali puno bolji, da je sve loše što smo napravili i/li što smo propustili da napravimo ovime riješeno; da je dovoljno desetak ili mjesec dana dobrotvorstva kako bi u društvu i okolici opet zavladala dugo deficitarna dobrota i solidarnost...

A naravno, da je tomu doista tako, da se čudo stvarno dogodilo – znali bismo i po tomu što bi dobrota i solidarnost bile nešto toliko uobičajeno i samorazumljivo da bi nam o njima bilo suvišno i govoriti, a kamo li se time na sav glas hvaliti.

Lupiga.Com