ŠANTIĆEVA 'EMINA': Tekst i kontekst pjesme

Ivor Car

3. kolovoza 2012.

ŠANTIĆEVA 'EMINA': Tekst i kontekst pjesme

„Emina je prvi put objavljena u časopisu Kolo 1902., a šest godina kasnije pjesnik ju je, izmijenjenu, unio u knjigu Pjesme. U konačnoj verziji, pjesma je ispala ne samo sažetija i neuporedivo bolja“, ocijenio je Marko Vešović legendarnu Eminu, Alekse Šantića. Otkrivajući slabo poznate detalje vezane uz „Eminu“, poput da je aman postao haman, a imam Abdul - „stari“, u kratkoj analizi prvotne verzije i verzije koju danas itekako dobro poznajemo, Vešović je zaključio da su iz sevdalinke posuđeni rekviziti konačnoj verziji su svedeni na mjeru koja ne ugrožava pjesmu


Aleksa Šantić (FOTO: Wiki)

Pjesmi ću pristupiti iz jezičkog ugla. Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah čujemo jezičku aritmiju, to jest, smjenjivanje dva glasa međusobno oprečna, koji se sudaraju. U prvoj strofi, jezik je umiven, poetičan, s dozom svečanosti: jedna uravnotežena rečenica proteže se kroz četiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlaštena mjesta u strofi, što čini osjetnijim njihovo prisustvo u pjesmi, čime se podvlači njihov smisao, i onaj skriti i onaj izričiti: boravak u “hamamu” čini čovjeka erotski osjetljivijim i ranjivijim (sjetimo se Bore Stankovića i njegovih hamama prelivenih moćnom erotikom); “imam” je institucija koja, prećutno, stoji na putu ostvarenja pjesnikove ljubavne čežnje, neka vrsta nevidljivog zida između pjesnika i djevojke i “jasmin”, i njegov miris, prirodno idu uz ljubavna čeznuća, ali i uz opjevanu junakinju.

Emina je prvi put objavljena u časopisu Kolo 1902., a šest godina kasnije pjesnik ju je, izmijenjenu, unio u knjigu Pjesme. U konačnoj verziji, pjesma je ispala ne samo sažetija i neuporedivo bolja – izbačeni su zaista slabi i očigledno suvišni stihovi nego o kudikamo finije izrađena, jer preinake, unesene u stihove koji su ostali u pjesmi, svjedoče o porastu majstorstva u rukovanju pjesničkim instrumentima, ali i o mnogo izoštrenijoj svijesti šta se pjesmom želi postići.

Recimo: u prvoj verziji pjesma nije izdijeljena na strofe, ali ovaj, na izgled bezazlen, detalj uopšte nije bez važnosti, jer se na suprotstavljanju prve i druge strofe, koje su kazane različitim glasovima, odmah otkriva, takoreći razgoljuje tvoračko načelo, koje nosi pjesmu: sudar dva suprotna načina govora o istom.

Pjesnikove izmjene u prvoj strofi pročistile su jezik, uravnotežile ga, pojačale svečanu dikciju, jednom riječju, povećana je doza poetičnosti u njemu; stoga je i “amam” postao “hamam”, čime je uklonjen govorni prizvuk, a i pjesnik se valjda sjetio da pjesrnu ne kazuje lično on. Pravoslavac, u čijem govoru ne postoji “h”, nego musliman, koji je pjesnikova maska, u jeitsovskom smislu te riječi. Nadalje, “imam” je u prvoj verziji imao vlastito ime “Abdul”, da bi u konačnoj verziji postao “stari” – izmjena koja jednim udarcem ubija dvije muve: uklonjen je realistički prizvuk, koji vlastito ime unosi u pjesmu, sto je snižavalo pjesničku dikciju, ugrožavalo njenu svečanost, a osim toga, pridjev “stari” pojačava imamov autoritet, čime i prepreka, što stoji na putu ostvarenja pjesnikove čežnje, biva tvrđa, da tako kažem.

Slika bašte, u verziji iz 1902. ispala je toliko pretrpana da se djevojka, koja je središte svega, naprosto nije vidjela: u naknadnoj doradi, pjesnik je izbacio i “baštu što mirise igda”, a to priznajem da ne znam šta znači, i “bulbulpjesmu” koja “ne prestaje nigda”, i “prskanje šedrvana”, preostao je samo “hlad jasmina”, kao jedini okvir za djevojku, poetski krajnje pogođen, jer smo već upozorili na pjesmu u kojoj se sva mahala razmiriše na jasmin kad njome prođe Emina. Dakle, rekviziti iz sevdalinke posuđeni, u konačnoj verziji su svedeni na mjeru koja ne ugrožava pjesmu: u prvobitnom obliku početak pjesme je bio običan književni pastiš, jer je mnogo raskošnije bilo sevdalijsko ruho u koje je zaodjenuta pjesnička emocija. Udaljujući se, naknadnim intervencijama od sevdalinke, pjesnik je Emini dao potrebnu književnu samostalnost koju isprva nije imala.

Marko Vešović

Lupiga.Com via Most