SINAN GUDŽEVIĆ: Alfonso Gatto

Sinan Gudžević

11. siječnja 2018.

SINAN GUDŽEVIĆ: Alfonso Gatto

Na velikom gradskom groblju u Salernu, pod velikom zimzelenom krošnjom, nalazi se grob da ondje nema sličnoga: jedna gromada od vulkanske lave, nešto malo obrađena, po sredini zasječena, dobrim dijelom obrasla u bršljan. Pod tom stijenom počiva pjesnik po imenu Alfonso Gatto. Pri dnu gromade uklesane su, u četiri reda, ove riječi: 'Alfonsu Gattu za koga su život i pjesme zajedno bili svjedočanstvo ljubavi'. Uklesano je i ime onoga čije su to riječi: Eugenio Montale. 

U našim krajevima pjesnik Gatto poznat je slabo. Oni koji su njegove pjesme prevodili (Joja Ricov, Razija Sarajlić, Mladen Machiedo, Giacomo Scotti) ne prevode ga više, neki što nisu više živi, neki što ga ne prevode. A da u skorijoj budućnosti Gatto kod nas bude poznatiji, izgledi za to su od neznatni do nikakvi, s konvergencijom prema nikakvi. Jer književna edukacija i studiji u našim krajevima nisu naklonjeni pjesnicima našega doba, osim ako su žestoki veličaoci naše nacije ili naše stvari. Alfonso Gatto je bio pjesnik našega doba, ali nije pjevao nacionalna osjećanja već vlastita. Kao takav, u Italiji je postao veliko ime. Najveće talijanske izdavačke kuće, kao Mondadori i Einaudi, objavljivale su redovno njegove knjige, a Mondadori je godine 2005. u biblioteci Oscar Grandi classici štampala cjelokupno njegovo pjesničko djelo na 770 stranica. 

Na Gattovu grobu sam bio triput. Prvi put sam ondje došao sa Izetom Sarajlićem, u proljeće 2001. Dovezao nas je autom gospodin Alfonso Marzano, otac Raffaelle Marzano, prevoditeljice i direktorice jedinstvene strukture Casa della poesia u mjestu Baronissi kraj Salerna. Ove jeseni sam opet bio u Salernu, pa su me na Gattov grob dovezli Raffaella Marzano i njen muž Sergio Iagulli. Tu su mi pokazali mjesto na kojem počiva i onaj Alfonso koji me je prvi put tu doveo: na desetak metara preko puta groba Alfonsa Gatta, na grobu mu pišu godine 1925 -2013. A Izet Sarajlić, Gattov prijatelj, već petnaest godina počiva na sarajevskom groblju Lav. 

Alfonso Gatto je rođen 17. jula 1909. u Salernu, a umro je 8. marta 1976. Izdahnuo je u mjestu Orbetello u Toskani, nakon što je ondje dopremljen teško povrijeđen u saobraćajnom udesu na autoputu Aureliana kod mjesta Torba di Capalbio, na putu iz  Grosseta za Rim. Vozilo u kojem je poginuo bilo je morris mini, a vozila ga je pjesnikova mlada prijateljica Paola Maria Minucci, danas profesorica novogrčke književnosti u Rimu.


Alfonso Gatto, Giacomo Scotti i Izet Sarajlić u Sarajevu, aprila 1972. (FOTO: Privatni album)

Pod stijenom od vulkanske lave počiva pjesnik za koga je Izet Sarajlić govorio da je bio Vezuv od pjesničkog, slikarskog, pjevačkog i glumačkog dara. Sarajlić je za to bio kompetentan, on je Alfonsa pomno i čitao, a pomno se i s njime dopisivao, poznavao njegove crteže i družeći se s njime pjevao. Gatto je bio i u Sarajlićevoj kući u Sarajevu, bio je jedan od učesnika Sarajevskih dana poezije, u proljeće 1972. O tome je Sarajlić ostavio nekoliko zapisa. U jednom od njih, 56. poglavlju knjige „Koga će sutra voziti taksisti“ saznajemo da je Gatto s Izetom bio i u Trebinju. S njima dvojicom je ondje bio i ruski pjesnik Mihail Dudin. U Trebinju je Gatto, čija su radost življenja i altruizam bili presudan dio njegove vulkanske ličnosti, ostavljao slobodnu stolicu za Dudina (koji je dva dana ranije morao otputovati za Lenjingrad) e za slučaj da se vrati kad obavi to rašta je otišao. U autobusu iz Sarajeva za Trebinje, pokvario se radio, pa ga je Gatto 'zamijenio' zviždućući Albinonijev Adagio, te dodajući još iz Mozarta i Mendelssohna.

Alfonso Gatto nije običan slučaj pjesnika prolaznika kroz naše krajeve. Njegov prvi boravak u Jugoslaviji početkom ljeta 1948. moglo bi se reći, nerazjašnjen je do kraja. Mistificiran je, umotan u opanjkavanje i naknadno proglašen za sumnjiv. Nerazjašnjen je za druge, za mene nije. Ja sam od Izeta slušao i saznao sve što je trebalo o tome znati. A od Giacoma Scottija, čovjeka koji je za  toga boravka i upoznao Gatta, više puta sam čuo sve što je za dežurne sumnjičavce navodno bilo mutno i nejasno.  Scotti je svoja sjećanja na dva susreta s Gattom objavio u posebnoj brošuri, objavljenoj u Salernu 2009. Prije toga je svoje sjećanje na Gattov boravak u Jugoslaviji objavio u sarajevskom Oslobođenju povodom desete godišnjice pjesnikove smrti. Scotti i Gatto su se sreli dva puta, drugi put u Sarajevu za spomenutih pjesničkih susreta, 24 godine nakon što su se sreli u Rijeci.

Alfonso Gatto je juna 1948 došao u Rijeku u svojstvu dopisnika talijanskog lista Unità. Dežurni sumnjičavci i smutljivci govorili su da je glavni njegov zadatak bio da izvidi situaciju uoči očekivanog objavljivanja Deklaracije Kominforma o Jugoslaviji. Komunistička partija Italije je tada podržavala tu rezoluciju, neki glasovi govore da je njen pristalica bio i Gatto. Ali, nakon povratka u Italiju, počinje Gattov sukob s partijskom politikom, koji će se 1951 završiti njegovim istupanjem iz KPI i prelazak u njene disidente.

Da je Gatto, osim dopisničkog posla sumnjičen i  za 'posebne zadake' može se zaključiti iz opširnog teksta o situaciji na Kvarneru i u Istri u danima Rezolucije Kominforma, koji je objavio Mladen Plovanić, u riječkim Dometima,  tek godine 1985 u broju 11. U tom tekstu se spominje kako „je  korisno istaći da je vjerojatno u lipnju 1948. godine, svakako ne dugo prije pojave Rezolucije IB, iz Milana došao u Rijeku izvjesni A. G. kojeg se ovdje smatralo novinarom Unità, glasila talijanske KP“. Iza inicijala A. G. ne može, tada, u Rijeci, po ovom opisu, stajati nikakva druga osoba do Alfonso Gatto. Nejasno je, meni je i sumnjivo, zašto Plovanić u opširnom tekstu na 14 stranica časopisa, jedino njegovo ime navodi inicijalima, a sve druge osobe napisane punim imenom i prezimenom. Nejasno je i smiješno što skoro četrdeset godina od toga boravka pjesnikova Plovanić prodaje maglu oko boravka i djelatnosti A. G., bivajući tobož oprezan što je „bez relevantne arhivske građe teško tvrditi da je njegov dolazak u Rijeku bio uvjetovan i očekivanim objavljivanjem Rezolucije IB“. Koja bi „relevantna arhivska građa“ tu bila od pomoći, kad sam Plovanić navodi kako je za boravka u Rijeci A. G. „štoviše, uspio da mu se u talijanskom Klubu kulture organizira „javni razgovor“ o „problemima talijanske manjine u Jugoslaviji“. Plovanić izričito tvrdi da se A. G. opredijelio za Rezoluciju Informbiroa odmah po njenom objavljivanju, te da je težio povezivanju „s onim Talijanima, komunistima koji su se također oredijelili protiv KPJ“, te spominje kako je među ovima bilo dosta informbirovski simpatizanata među tzv. „monfalkonezima“, talijanskim radnicima koji su, radi vjere u socijalizam, radili u Rijeci.

Pozadina Gattova dolaska u Jugoslaviju, po svjedočenju žene s kojom je živio četvrt stoljeća, drukčija je od onoga kako Plovanić muti vodu da bi izgledala dublja. Žena Alfonsa Gatta, Graziana Pentich, Tršćanka, slikarka i pjesnikinja, koja je pratila muža na putu po Jugoslaviji, svjedoči, napismeno (u listu Panorama, koji izlazi na talijanskom u Rijeci, izdanje 16-31 decembar 1989) da je Gatto u Jugoslaviju došao na njen nagovor. I da je ona bila ta koja mu je predložila da zatraži od lista Unità da ga pošalje kao svoga dopisnika. I da je istinski cilj pjesnikov bio da upozna pjesnike, umjetnike i ljude iz kulture u novoj Republici Jugoslaviji. Nabraja neke od tih ljudi: Mirko Deanović, Josip Jernej, Petar Šegedin...Priznaje da je sama u tome predlogu vidjela najpogodniju priliku da ode na grob svome bratu Leonu Pentichu, partizanu garibaldincu, koji je sa 20 godina ubijen 1944. u ustaškoj zasjedi u Rosalnici kod Metlike. Odatle su pošli u Ljubljanu, pa u Beograd. Namjeravali su da ostanu cijeli mjesec juli u Jugoslaviji, ali su ih događaji oko rezolucije Informbiroa, a i sumnje, koje su padale po stranim „novinarima“  prislili da skrate boravak i da odustanu od planiranog puta u Dalmaciju. Gattova zbunjenost zbog političke situacije i zbog pometnje među komunistima bila je takva da će dvije godine kasnije pisati polemička pisma partijskoj centrali u Milanu, što će rezultirati i njegovim izlaskom iz KPI. Zasluga za objavljivanje pisma gospođe Pentich pripada Giacomu Scottiju, koji će mjesec dana nakon njenoga pisma, u istom listu, objaviti i svoj odgovor.

Za Alfonsa Gatta razlaz sa Partijom nije bio lak. On je iz nje izišao, pa se, nakon Staljinove smrti, u nju vratio. On je pod fašistima iskusio pola godine zatvora, još godine 1936. Toga se prisjeća Izet Sarajlić, u godini kad je Gatto poginuo, evo ovom pjesmom:

PROMJENA ADRESE

Moji prijatelji
sve češće
mijenjaju adrese.

Eto i Alfonso Gatto.

Do juče je stanovao
u veseloj rimskoj ulici
Via Margutta.

 Sad stanuje
na groblju
u Salernu.

Ovo je najgora
od svih dvadeset i osam adresa
koje je promijenio.

 Bolja je bila i ona
iz vremena Mussolinija:
Alfonso Gatto,
Centralni zatvor
Milano.

Eto, ja sam Alfonsa Gatta posjetio samo na najgoroj od svih njegovih adresa, i to triput.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

*** Lupiga je u crowdfunding kampanji. Možete joj pomoći i uplatom izravno na žiro-račun, putem opće uplatnice ili internetskog bankarstva. Podatke možete pronaći na ovom linku. Možete koristiti i QR kôd. Cijenimo svaku podršku.