SJEĆANJE NA HOLOKAUST: Zatvorenik broj 174517 - “Živ sam i htio bih vas razumjeti, kako bih vas mogao suditi”

Ivor Car

27. siječnja 2011.

SJEĆANJE NA HOLOKAUST: Zatvorenik broj 174517 - “Živ sam i htio bih vas razumjeti, kako bih vas mogao suditi”

Na dan kada je Crvena armija upala u zloglasni logor Auschwitz, 27. 1. 1945. godine, obilježava se Dan sjećanja na holakust, pojam koji danas označava genocid nad Židovima, ali i općenito ga upotrebljavamo kada se istrebljuje neki narod, rasa, vjera ... Taj dan na Lupigi obilježit ćemo jednim tekstom, jednim citatom i jednim pismom, koje je Primo Levi poslao prevoditelju njegovog romana i u kojem kaže - Ja, zatvorenik broj 174517, zahvaljujući Vama, mogu govoriti Nijemcima, podsjetiti ih na ono što su učinili, i kazati im “živ sam i htio bih vas razumjeti, kako bih vas mogao suditi”

Za početak vam donosimo citat Prima Levija, talijanskog književnika, židovskog porijekla, koji je preživio holokaust u kojem sebi pokušava objasniti kako je njemački narod dopustio takav zločin ...


I na nadgrobnoj ploči, po vlastitoj želji, uklesan je broj 174517 - njegova zatvorenička oznaka, koju su mu u koncentracijskom logoru čuvari istetovirali i na lijevoj ruci

“Kako je moguće da je uništavanje miliona ljudskih bića bilo izvršeno u srcu Evrope bez ičijeg znanja? Uprkos raznim mogućnostima informisanja, većina Nijemaca  nije znala, zato što nisu željeli da znaju. Zato što, zapravo nisu željeli da znaju. Sigurno je istina da je državni terorizam veoma jako oružje, kojem se vrlo teško oduprijeti. Ali, isto tako je istina, da se njemački narod, kao cjelina, nije čak ni pokušao oduprijeti. U Hitlerovoj  Njemačkoj je bio raprostranjen poseban propis: oni koji su znali nisu govorili; oni koji nisu znali nisu postavljali pitanja; oni koji su pitali nisu dobijali odgovore. Na taj način, tipični njemački građanin pobijedio je i odbranio svoje neznanje, koje mu je izgledalo kao dovoljno opravdanje za svoju privrženost nacizmu. Zatvarajući usta, oči i uši, on je izgradio za sebe iluziju neznanja, kojom je negirao svoje saučesništvo u događajima koji su se odigravali ispred njegovih vrata.”

Primo Levi


U nastavku vas posredstvom prijateljskog Peščanika, upoznajemo s pismom ovoga književnika, koje je 1960. godine napisao Heinzu Riedtu, Nijemcu koji je na njemački jezik prevodio njegovu knjigu "Ako je to čovjek" ...


Primo Michele Levi

"…I tako, dogovorili smo eto: radujem se zbog toga, zadovoljan sam ishodom, i zahvalan Vam, a ujedno pomalo i tužan. Shvaćate, to je jedina knjiga koju sam napisao, a sada smo dovršili s prenošenjem na njemački, osjećam se kao otac čiji je sin postao punoljetan pa odlazi i on se ne može više brinuti za nj.

No nije riječ o tome. Vi ste zacijelo uočili da je Lager za mene, i činjenica da sam o Lageru pisao, bila značajna pustolovina koja me duboko promijenila, podarila mi zrelost i razlog za život. Možda je to preuzetnost: ali eto danas ja, zatvorenik broj 174517, zahvaljujući Vama, mogu govoriti Nijemcima, podsjetiti ih na ono što su učinili, i kazati im ‘’živ sam i htio bih vas razumjeti, kako bih vas mogao suditi’’.

Ja ne vjerujem da ljudski život nužno posjeduje neki određen cilj; ali ako mislim na svoj život i na ciljeve koje sam sebi do sada postavljao, samo jedan prepoznajem sasma razgovijetan i svjestan, i to je upravo taj da donosim svjedočenje, da njemačkom narodu učinim dostupnim svoj glas, da ‘‘odgovorim’’ Kapu koji je svoju ruku brisao o moje rame, doktoru Panwitzu, onima koji su objesili Posljednjeg [riječ je o likovima iz romana Ako je to čovjek] i njihovim potomcima.

Siguran sam da me Vi niste pogrešno shvatili. Nikada nisam osjećao mržnju prema njemačkom narodu, a da se to dogodilo – od toga bih ozdravio sada nakon što sam upoznao Vas. Ne shvaćam, ne podnosim da se čovjeka sudi ne po onome što jest već po grupi kojoj slučajno pripada…

Ali ne mogu reći da shvaćam Nijemce: naime, nešto što se ne može shvatiti predstavlja bolnu prazninu, ubod, trajan podražaj koji zahtijeva da mu se udovolji. Nadam se da će ova knjiga imati nekog odjeka u Njemačkoj: ne samo zbog taštine već i stoga što će mi priroda toga odjeka možda bolje pomoći da shvatim Nijemce, da taj podražaj ublažim."

13. maj 1960.

Primo Levi, (za Peščanik preveo Mario Kopić)


Ima tome sedam godina kako smo na Lupigi istim ovim povodom, na Dan sjećanja na holokaust, objavili tekst koji kao da je jučer pisan, a zbog njegove aktualnosti donosimo vam ga i danas ...


Prosječan kreten na spomen Holokausta kaže da je šest milijuna mrtvih prenapuhana brojka

Oko šest milijuna Židova ubijeno je u tih stravičnih sedam godina (1938. - 1945.). Prosječan kreten na spomen Holokausta kaže da je šest milijuna mrtvih prenapuhana brojka. Ali pustimo to. Pročitajte nešto o Holokaustu i pogledajte fotke, a ne bi poslije toga bilo loše ni razmisliti

Riječ Holokaust inače dolazi iz grčkog poganskog rituala, gdje označava postupak spaljivanja žrtve pojedinom bogu. Nakon Drugoga svjetskog rata tako je nazvan pokušaj istrebljenja Židova u dijelovima Europe pod nacističkom Njemačkom. Kako to objašnjava Julija Koš u knjizi “Alef bet židovstva”, Holokaust nije nastao preko noći. Prethodio mu je antisemitizam, koji je, na žalost i sramotu “Starog kontinenta”, neodvojiv dio europske povijesti. Stara dama - Europa nije uspjela odgojiti narod koji nije imao duže ili kraće periode antisemitskog ludila. Svoj izopačeni korijen antisemitizam vuče iz ideje o židovskoj krivnji za smrt Isusa Krista.

Vrli Novi vijek donio je rasnu mržnju, temeljenu na ideji da su narodi indoeuropskog podrijetla plemenitoga, a ostali neplemenitoga soja - nevrijedni ili manje vrijedni života. Ta bolesna ideja javila se već u 18. i 19. stoljeću, a svoju kulminaciju dosegla je u razdoblju dok je harao jedan od najpoganijih zločinaca od kad je svijeta i vijeka. Dakako, radi se o Adolfu Hitleru.

Njegov izopačeni um ispisao je najtragičnije poglavlje židovske povijesti, hebrejski nazvano Šoa (Velika nesreća, Veliko stradanje). Hitlerov nacional-socijalizam slavenske narode vidio je kao buduće robove germanskih gospodara, dok je Židovima i Romima namijenio drugačiju sudbinu - potpuno istrebljenje. Načelo rasnoga antisemitizma zakonski je razrađeno 1938. godine u Njemačkoj.


Židove su nacisti obilježili žutom Davidovom zvijezdom

Rasnim zakonima Židovima su oduzeta ljudska prava. Morali su biti obilježeni žutom Davidovom zvijezdom, konfiscirana im je imovina i gaženo dostojanstvo. U godinama Drugog svjetskog rata ulogu spasonosne oaze u kontinentalnom dijelu Europe za mali broj Židova odigrala je neutralna Švicarska. 1941. godine Hitler započinje s provođenjem takozvano “Konačnog rješenja židovskog pitanja”. Milijuni Židova završili su koncentracijskim logorima, gdje su bez milosti likvidirani. Samo iz Varšave u logore je odvedeno i ubijeno 400 tisuća Židova. Svjedočanstva preživjelih šokirala su svijet. U logoru je umrla i Ana Frank, čiji dnevnik je svjedočio o strahotama logora Auschwitz - Birkenau.

U provođenju suludog plana nacistima su u osvojenim zemljama pomagale kvislinške državne tvorevine. Tako je bilo i u Hrvatskoj. Ustaška NDH sudjelovala je u Hitlerovim zamislima. Najveći broj ljudi ubijen je u ustaškom logoru Jasenovac. Nekoliko stotina ljudi u Hrvatskoj je spašeno uz pomoć crkvenih vlasti i ureda za useljenje nekoliko zemalja, te dobrotom i hrabrošću Hrvata koji su unatoč rasnim zakonima spašavali Židove od progona. Među njima našao se i kasnije ubijeni kardinal Alojzije Stepinac.


Siegfrid Kasche, poslanik Trećeg Reicha, u Zagrebu 1941. godine

Kraj rata označio je kraj patnji progonjenih Židova. Nedugo zatim formiran je Izrael, zemlja koju su nakon rata naselili preživjeli europski Židovi. Danas, 60 godina kasnije, ludilo se opet budi. U Hrvatskoj se bez srama tiska Hitlerov “Mein Kampf”, tiskaju se “Protokoli sionskih mudraca”, a bolesnici kao što su Ana Lučić i Mladen Schwartz slobodno iznose ideje po uzoru na one Hitlerove. 

“Pa to je demokracija, neka prodaje tko što hoće:” To je jedan od argumenata za tiskanje najzlokobnije knjige iz ljudske povijesti. Čuo sam to već nekoliko puta, a idući put kad čujem izrigat ću se na sugovornika. 

S druge strane, sad Izrael gradi zidove pokušavajući spriječiti Palestince da ulaze na “njihovo” područje, i sve bolesno sliči na vrijeme kad su Nijemci ograđivali židovski geto u Varšavi. Ovaj put u ulozi tiranina našli su se Židovi.


Izrasli su neki novi zidovi i nova geta

A kod nas? Najpopularniji Thompson: konobar što pjeva o klanju u Jasenovcu. U susjedstvu, opet, na krilima ludila izbore dobili radikali. Mnogi antinacionalistički nastrojeni tipovi otišli su u drugu krajnost: pred njima se ne smiješ niti zajebavati s nacionalizmom jer se u trenu dignu na zadnje noge. Zaboravljene su diktature, torture, egzekucije, gulazi ... Izgleda da je lakše živjeti bez sjećanja; komfornije je u svakom slučaju. Rasisti i nacionalisti su, kao i obično, na ulicama. A na ulicu je lako dovući i svjetinu što lako i brzo zaboravlja. Kao da nismo naučili da se povijest često zna ponoviti. Osobno se ne bih iznenadio novoj Velikoj nesreći - Shoa. 

Napisano 27. siječnja 2004.

Lupiga.Com

FOTO: Hrvatski povijesni muzej / Wiki