Režija: Daniel Hoesl, Julia Niemann

VENI VIDI VICI: Film o nedodirljivosti privilegiranih na korak je do remek-djela

VENI VIDI VICI: Film o nedodirljivosti privilegiranih na korak je do remek-djela

Marko Stojiljković

19. 04. 2024.

ocjena:
godina: 2023.
trajanje: 86 minuta
uloge: Laurence Rupp, Ursina Lardi, Olivia Goschler, Dominik Warta, Johanna Orsini-Rosenberg
žanr: satirična crna komedija
scenario:  Daniel Hoesl
režija: Daniel Hoesl, Julia Niemann
U jeku izborne kampanje, 2016. godine, kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, izjavio je da bi on mogao iz čista mira ustrijeliti čovjeka nasred Pete Avenije u New Yorku, a da zbog toga ne bi izgubio niti jednog jedinog glasača. Tužna istina je da je Trump bio sasvim u pravu: takvo što zapravo savršeno ide uz njegov karakter, ali sama izjava je zapravo tek pojednostavljena parafraza poznatog citata libertarijanske „filozofkinje” i spisateljice Ayn Rand iz njenog romana „Veličanstveni izvor“. Točan citat glasi ovako: „Poanta je, tko će me zaustaviti.” Mogli bismo reći pokoju riječ o (hipotetičkom) odnosu Donalda Trumpa prema Ayn Rand i obrnuto, ali ipak nećemo skretati s teme dalje od toga da samo notiramo kako se njene teorije i njegove prakse sreću u filmu „Veni Vidi Vici“ redateljskog dua koji čine Daniel Hoesl i Julia Niemann..
VENI VIDI VICI: Film o nedodirljivosti privilegiranih na korak je do remek-djela

Film je svjetsku premijeru imao u siječnju ove godine na Sundance Festivalu, europsku odmah zatim u Rotterdamu, a prije nego li dođe u naše krajeve, uspjeli smo ga pogledati na austrijskom nacionalnom filmskom festivalu Diagonale u Grazu.

„Veni Vidi Vici“ počinje navedenim citatom i jedinom hiper-stiliziranom scenom polo-utakmice koja se završava nesankcioniranim faulom. Taj faul koji je njenoj momčadi donio pobjedu napravila je adolescentica Paula (Goschler), znajući da za njega neće biti sankcionirana, dok po načelima citata živi jedan od članova publike, njen otac Amon Maynard (Rupp). On je ultra-bogataš, multimilijarder, investitor i „serijski donator” koji ima jedan „obično-neobičan” hobi. On, naime, lovi, ali ne životinje, nego ljude: šetače i rekreativce u parku, izletnike, čak i bicikliste na utrci. U možda najsmjelijem „podvigu” vidimo ga kako ustrijeli biciklistu da bi se njegova tijela riješio uz pomoć pobočnika, ukrao mu bicikl, ispalio šalu na temu reciklaže i sam se od srca smijao njoj.

Doista, ako uzmemo u obzir da on „po prirodnom pravu” u šaci drži politiku, sudstvo, tužiteljstvo i policiju (donacije, usluge i kontra-usluge svakako pomažu), tko ga može zaustaviti? Lovočuvar kao direktni svjedok jednog od njegovih ubojstava svakako ne, njega će ismijati, a po potrebi i premlatiti „vrli predstavnici reda i zakona”. Možda energični, nepotkupljivi, istraživački novinar Volter (Warta), ali i njega će njegovi poslodavci prije proglasiti paranoidnim, svim dokazima unatoč, dok Maynard makar toliko cijeni njegov integritet da mu je pripremio posebno surovu kaznu ...

Maynard je tip čovjeka koji iskreno voli svoju obitelj, novu ženu, poznatu odvjetnicu i „filantropisticu” Viktoriju (Lardi), njihovo dvoje usvojene djece i svoje kćeri iz prethodnog braka, te ih stavlja na prvo mjesto. Njegovi pobočnici i prijatelji, pak, nisu te sreće: prvi jer su krajnje zamjenjivi, drugi jer se njihov kolega može okrenuti protiv njih kada „nanjuši krv”, makar za vlastitu zabavu. Paula se, pak, polako pretvara u njegovu sliku i priliku, bezosjećajnost i sklonost „vučenju za nos” je naslijedila, misli da je etika beskorisno znanje i da je njen kolega koji čita Piketyja budala i mekušac. Doduše, njeni „zločini i prijestupi” su za početak benigniji i slučajniji, ali i to će se promijeniti ...

Daniel Hoesl se oprobao u kratkom metru i paralelno s time se učio redateljskom zanatu kod majstora austrijske uvrnutosti Urlicha Seidla na filmu „Import-Export“ (2007) i sva tri dijela trilogije „Paradise“. Nakon dugometražnog prvijenca „Soldier Jane“ (2013) u kojem je već ispitivao koncepte „imanja i nemanja”, Hoeslu se na narednom projektu smještenom u okruženje privilegiranih jedan posto „WiNWiN“ (2016) kao asistentica režije priključila Julia Niemann, da bi na njihovom sljedećem zajedničkom projektu, dokumentarcu „Davos“ (2020) u kojem se povlači kontrast između načina života posjetitelja mjesta u kojem se održava Svjetski ekonomski forum i domaćeg stanovništva koje potrebe moćnika servisira, ona već bila ko-autorica.

S „Veni Vidi Vici“ oni nastavljaju politiku bavljenja nepočinstvima i nedodirljivošću privilegiranih, ali je javno zgražavanje sada izrečeno u formi svojevrsne morbidne fascinacije, nalik na pojačanu verziju književnog, ali i filmskog „Američkog psiha“, s dodatkom da je anti-junak njihovog filma još bogatiji, još moćniji i još odaljeniji od „normalnog” svijeta. To je sve provučeno kroz očekivani „seidlovski” vizualni filter masivnih i najčešće hladnih prostora, te začinjeno dozom „deadpan” komedije viđene u filmovima Rubena Östlunda. 

Svi izbori u filmu funkcioniraju sjajno, od pogođene glumačke podjele, preko scenografije Hannesa Salata i kostima Marcusa Karkhofa koji dodaju produkcijsku vrijednost filmu („Veni Vidi Vici“ izgleda dosta skuplje nego što je doista koštao), pažljivo izabranih lokacija, ispolirane fotografije Geralda Kerkletza i čvrste montaže Gerharda Daurera, pa do režijskih odluka dvojca „za kormilom” u zanatskom smislu. Jedino što bi se filmu moglo zamjeriti je generalni ton koji bira nekakav srednji put između direktne prozivke vinovnika „naše bijede” za njihova nepočinstva i pomaknutosti koji uvijek ostaje u domenu lagane ironije, pa likove i situacije tretira u nekoj svojoj zadanosti. Da je „Veni Vidi Vici“ malo hrabriji film, luđi, grozniji, teatralniji, bilo što od toga, bio bi sasvim blizu remek-djela.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Veni Vidi Vici

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.