Ukratko o nagađanjima o stvarnom identitetu autora/ice: "Nacional" je objavio tekst u kojem se nagađa da se zapravo radi o dr. Benjaminu Čuligu, izvanrednom profesoru na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nakladnik je to uredno demantirao, to jest nije rekao ni "da" ni "ne", nego da je ugovorom obvezan štititi tajnost identiteta autora/ice, čime je potvrdio samo to da se radi o pseudonimu.
     No odakle uopće potreba za pseudonimom? Možemo pretpostaviti da je riječ o osobi prisutnoj u javnom životu u nekoj ulozi nekompatibilnoj pisanju romana. No bi li se problem inkompatibilnosti pojavio da se ne radi o tzv. žanrovskom djelu? Ili da se ne radi baš o tom žanru, o fantasyju? Premda je žanrovska literatura odavno prodrla u sfere "visoke" književnosti, neke predrasude su se zadržale; ako se pak ne radi o negativnim predrasudama, onda su u pitanju individualne žanrovske preferencije. No status freakova i u toj su i takvoj liberaliziranoj situaciji ponajvećma zadržali ljubitelji fantasyja.
     Omalovažavanju fantasyja pridonijela je i pojava novog realizma 1990-ih. "Visoka" književnost trenutka upisuje se u (metahistorijski shvaćenu) realističku matricu, pa je onda sve što se ne uklapa u tu matricu navodno manje vrijedno. A tu se ponajmanje uklapa fantastika. Potvrđuju to i reakcije na ovogodišnju Nagradu "Jutarnjeg lista": dio je književne scene (a da Slamnigov Topli zrak vjerojatno nisu ni pročitali) bio u biti zgranut činjenicom da je nagradu odnijela nekakva fantastika!
     Ne kanim nijekati da i ja imam svoje žanrovske preferencije. Ali naletjela sam u životu i na neke melodrame, gotovo prave ljubiće, i – nisam se svaki put izbljuvala! Želim zapravo po milijunti put ustvrditi da postoje samo dobre i loše knjige.

A Prodor je dobra knjiga. No, ako baš hoćete, Prodor je dobar fantasy. Autorica je stvorila novi svijet služeći se rekvizitarijem fantastičke tradicije, pa svijetom Prodora osim ljudi kroče i lete čarobnjaci, vilenjaci, orci (orkovi?), gnomi, demoni, grifoni i ini. Zemljovid je također iznova nacrtan (i doslovce, na unutrašnjoj strani korica); radnja se zbiva na izmišljenom otoku Dornivalu. Tisućljeće je četvrto (premda su neki fenomeni u romanu oblikovani prema modelima iz daleke prošlosti našega svijeta, kako to u fantasyju obično biva), ali dan očito i dalje ima 24 sata. Nema nikakvog doslovnog uporišta u geografiji i povijesti ovoga našeg navodno stvarnog svijeta, premda još uvijek vrijede neki osnovni fizikalni zakoni (osim kad se uplete magija) i premda se djelomice radi o modificiranim ovosvjetskim pojavama. Pritom je svaka komponenta tog novog svijeta u skladu s ostalima, pa je rezultat koherentna cjelina koja neproturječno funkcionira prema vlastitim pravilima. Logiku tog novog svijeta nije teško prihvatiti, jer unutar nje sve je na svom mjestu, te je konačni dojam onaj najrelevantniji za bilo koje književno djelo – dojam vjerodostojnosti, za razliku od realističke "vjernosti" (koja opet nije ništa drugo nego vjerodostojnost, što je znao već Aristotel).
     A najzahtjevniji zadatak koji se postavlja pred pisca (posebno pred pisca fantastike) gradnja je izmišljenog a vjerodostojnog svijeta, kako su nas naučili Doležel i teorija mogućih svjetova. K tome, umjesto da se bezrezervno oslone na strukture i pojave iz navodne stvarnosti, to jest aksiomatskog sustava koji smo odlučili zvati stvarnošću, fantastičari se prihvaćaju nečega što je donekle prispodobivo stvaranju novoga aksiomatskog sustava. Norma C. Rey nije u Prodoru stvorila svijet koji bi bio toliko samosvojan da bi se oslanjao na neki posve nov logički sustav i fizikalne zakone, ali stvorila je koherentan novi univerzum koji nigdje ne škripi i savršeno je samoobjašnjiv.
     Osnovna je priča vječna opsesija fantasyja: borba između Dobra i Zla, to jest pokušaj Zla da zatre Dobro. Pretpovijest o ravnoteži između Dobra i Zla uspostavljenoj u onostranosti iznijeta je u teško prohodnom "Prologu". Možda bi bilo bolje započeti čitkijim pasusima, jer čitatelja može obeshrabriti uvođenje in medias res upravo u najsloženiji dio novostvorenog univerzuma, gdje doista vlada logika čije je konce moguće pohvatati tek uz mnogo mentalnog naprezanja. Bezbolnije bi bilo započeti "ovostranim" zbivanjima, pa im onda pridodati dimenziju onostranosti.
     No ako preživite tih šest i pol uvodnih stranica, slijedi uživancija! Jer 99% radnje zbiva se u novostvorenoj ovostranosti, a u borbi između dobra i zla koriste se razna konvencionalna i nekonvencionalna oružja. Osim fantastičnih bića i pojava preuzetih iz tradicije, dojmljiv je i izvorni autorski inventar čudesnih bića, čarobnih artefakata, različitih religija i magijskih škola i, posebice, ideja o važnosti Oldaških igara – fantastičkog pandana Olimpijskim igrama – za održavanje svjetske ravnoteže.
     Najinventivniji je autorski postupak pridavanje postojećeg imena nečemu nepostojećem u čitateljevoj stvarnosti. "Psorijaza", primjerice, u Prodoru označava "biljku iz porodice bodljonoša". Pritom može biti od pomoći "Glosarij" na kraju knjige, premda nije uvijek nužan za razumijevanje djela upravo zbog najveće vrline Prodora, već spomenute koherentnosti njegova fantastičnoga svijeta. Uz jednu iznimku: bez "Glosarija" bi se "Prolog" jedva mogao pročitati, jer gotovo u svakoj rečenici morate tražiti dodatna objašnjenja; novih je fantastičnih elemenata tamo malo previše odjednom.
     Vođenju naracije u Prodoru gotovo je nemoguće naći zamjerke, a to je golem kompliment ako imamo na umu da se radi o vrlo složenom sižeu, u kojem se prepleće nekoliko paralelnih tokova radnje, s mnoštvom likova i neobičnih pojava. U početku se paralelne radnje pripovijedaju odvojeno po poglavljima: jedno poglavlje za jednu fabularnu liniju. To omogućava čitatelju da se dovoljno dobro upozna s likovima i situacijama. Kako se radnja zahuktava, kako se razotkrivaju uzročno-posljedične veze između likova i događaja iz početno odvojenih radnji te kako se one bliže svom prepletanju, tako se ritam pripovijedanja dinamizira vrlo jednostavnim, ali efektnim postupkom ubrzane alternacije različitih fabularnih linija sada unutar istoga poglavlja, u kraćim potpoglavljima. Samo je jednom autorica donekle izgubila nit; pritom se, nažalost, radi o jednom od ključnih likova, poluvilenjaku Mar-Pa, kojega smo u jednom trenutku izgubili iz vida na previše stranica. I kad bi to bilo jedino slabo mjesto u sižeu, na šestotinjak stranica bio bi to odličan rezultat!
     Samo što... U Prodoru nalazimo i dva lika čija funkcija uopće nije jasna: radi se o vilenjačkom paru, Althornu i Ta'nhelli. No može se pretpostaviti da je Prodor tek prvi dio veće cjeline. Ali i tu postoje neumoljiva pravila: bez obzira na to što svaka pojedina knjiga mora funkcionirati kao dio veće cjeline, ona mora funkcionirati i sama za sebe, unutar sebe. Ne može se uvesti lik, a da za njega nema pravoga posla pa ni opravdanja u knjizi u kojoj se prvi put pojavljuje (svi znamo za Čehovljevu pušku na zidu). Dakle, ako je Althornu i Ta'nhelli namijenjena neka posebna uloga u događajima koji tek slijede, onda se autorica trebala suzdržati i uvesti ih u radnju tek u drugoj knjizi. A to je ozbiljan propust, uvesti dva lika koji ničemu ne služe, a nisu ni minorni epizodisti u funkciji prikazivanja lokalnog folklora (kakvih se u Prodoru pojavljuje nekoliko, i radi se o odličnim epizodama).

Nekoliko ozbiljnih zamjerki odnosi se i na stil. Previše je tuđica, posebno latinizama – previše za tu vrstu štiva! "Višeetapnost u konstrukcijskim intervencijama", čovjek "rezistentan" na dosadnjakoviće, "fiksant (osoba s fiks-idejom), "konsekvencije" umjesto običnih posljedica i slično, termini su primjereni znanstvenom diskursu, ali ne ovakvom romanu. Drukčije je kad autorica pribjegava tuđicama imenujući fantastične pojave i predmete, posebno one magijskoga porijekla, jer to stvara dojam pseudoznanstvenosti, kojom se magija uvijek nastoji obaviti. Potkralo se i previše pleonastičnih konstrukcija: "neprosvijećeni ignorant", "akcidentalan slučaj", "za vrijeme trajanja", "dubok bas" (a kakav bi bas bio nego dubok?!) itd. Nalazimo i posve nepotrebne i nezgrapne neologizme: "ljudskolik" (a čovjekolik?), "ružnolik" (zašto ne ružan?), "objedovaonica" (uz blagovaonicu postoji i arhaično blagovalište), "ukrašavalo" (valjda ukras ili ures). I – ovo doista nerado pišem, jer uvjeravam vas da nisam zadrti purist – gomila nepotrebnih, i to "teških" srbizama. Doduše, novim generacijama te su riječi tako daleke da ih možda percipiraju kao arhaizme, ali mnogo je vjerojatnije da ih naprosto ne razumiju. No ni "teški" srbizmi ne mogu me iritirati (pa čak ni "korpa" ili "predšasnik"; ovaj potonji – zapravo rusizam – upotrijebljen povrh svega u pogrešnom značenju, jer inače znači "preteča, prethodnik", a u Prodoru se odnosi na predstojnika, poglavara ili vođu vjerske misije). Ali upravo je iritantna količina velikih početnih slova ("Usud", "Misao" i slično), koja me podsjeća na neke moje (i ne samo moje) davne školske zadaće. Iritantna je također i posve proizvoljna upotreba zareza, koja gdjegdje otežava razumijevanje teksta na elementarnoj razini.
     No sve se to moglo riješiti odlučnom uredničkom rukom ili čak temeljitom lekturom, jer usprkos navedenim stilskim nespretnostima Norma C. Rey zna vješto iskoristiti različite stilske registre u svrhu karakterizacije likova i ambijentacije radnje, zna složiti zaokruženu, smislenu pa i lijepu rečenicu, zna podariti živost i vjerodostojnost dijalozima, precizno opisati predmet, jasno predočiti akciju. U njezinoj tastaturi velike su zalihe znanja i vještine.
     I tako smo došli do najveće zamjerke ovoj knjizi, ali ona se ne tiče toliko Norme C. Rey koliko Marka Ivanovića, koji se usudio potpisati u impresumu kao lektor. Da čak ni hrvatska intelektualka ne zna aorist (pa ga brka s historijskim prezentom i koristi ih u istoj rečenici), da ne zna kondicional glagola "biti", ili "-ije/-je", ili razliku između "gdje", "kuda" i "kamo", ili između akuzativa za živo i neživo ("kojeg"/"koji"), ili upotrebu nenaglašenih oblika akuzativa zamjenice ženskog roda ("je"/"ju"), ili rastavljeno i sastavljeno pisanje složenih priloga ("zauzvrat", a ne "za uzvrat"), ili upotrebu prijedloga "s(a)" uz instrumental, itd, itd... pa to je danas (nažalost) toliko uobičajeno da se malotko zgraža nad time. Ali da to ne zna netko tko se usuđuje predstavljati kao lektor hrvatskoga jezika NEOPROSTIVO JE. Ako se pak radi o autorskoj taštini, pa Norma C. Rey nije htjela uvažiti lektorske intervencije (a i toga ima), onda bi osviješten lektor koji drži do svoje profesije odbio potpisati lekturu takve knjige. A Marko Ivanović se lijepo potpisao, mrtav hladan (osim ako se i tu ne radi o pseudonimu). I nanio Normi C. Rey i Nakladi Jesenski i Turk golemu štetu. Prodor je predobra knjiga da bi bila tiskana s toliko pogrešaka, i ne preostaje mi nego da se nadam novom izdanju, za koje će nakladnik angažirati lektora, a ne Marka Ivanovića.