Budi fikus, spasi živu glavu

Budi fikus, spasi živu glavu

ritn by: Mušica tusta
15. 03. 2005.

Priznajem otvoreno - ne volim kazneno pravo.

Ne zato što nije zanimljivo, jer, ako ćemo biti iskreno realistični, svakako je fascinantnije kad Pero iskasapi Marka satarom, nego kad Pero i Marko sklope ugovor o najmu stana. No, kako svaka medalja ima dvije strane, košulja lice i naličje, a polupuna čaša svoju praznu polovicu, tako i bavljenje kaznenim stvarima ima onu nelijepu stranu, kao što je druženje s ubojicama i sličnima, ili, u najblažu ruku sitnim prevarantima.

Nisam Ally McBeal, pa da grizem rame sakoa kolegi pri samoj pomisli na lopove, ubojice i dvije nabijene puške, ali svakako mi nije životni san da me usred noći zovu na uviđaj raščerečenog tijela, kojem je noga u Sesvetama, ruka u Pušćoj, a glava is in the mail. Svakako se radi o jednoj od opasnijih pravnih grana, ali što danas nije opasno, pitam se svaki put kad prođem prvim katom zagrebačkog Općinskog suda, gdje stoji spomen ploča ubijenoj sutkinji Hvalec, odvjetnici Prohić i Gordani Oraškić, supruzi monstruma, koji ih je, 22. rujna 1999., redom posmicao preciznim hicima u glavu, u tijeku najobičnije imovinskopravne rasprave u brakorazvodnoj parnici. Nda.

No, eto, ko za vraga, moram ići na ročište u jednoj brakorazvodnoj parnici, u kojoj se ima saslušati muž, koji se svim snagama opire rastavi, a prigodno je ujedno i ubojica koji trenutno čmrlji u zatvoru na stanovito duže vrijeme.

Krasno.

Moljakam šeficu da me poštedi toga, ali ona tada nije u gradu, pa stvarno nema drugog izbora.

Ma ne brinite, kaže mi, njega vam ionako dovode dva pravosudna policajca u lisicama, stvarno se nemate čega bojati.

Jel, onako, strašan, ili..., pitam zabrinuto.

Ma nije, uopće, razuvjerava me ona, upravo obratno, sav je nikakav, a još je k tome na zadnjem ročištu bio sav pokunjen i stalno je cvilio!

Onda u redu, pomirim se i pomislim, svakako postoje različiti tipovi ubojica, neki kasape satarama guštajući, a neki su šmizle koje drhtavim ručicama sipaju otrov u fino vino. Nema brige.

Tata se nudi da ide sa mnom, pa da me moralno podržava sa hodnika. Taman posla, rekoh, pa nisam takav cvjetić.

Al sam proklinjala bezobraznicu lažljivu šeficu kad sam ga vidjela, to je ona mene samo htjela utješiti da ne pobjegnem glavom bez obzira u nepoznatom pravcu uz skrivanje tragova! Kada bi onaj buldog iz Tom&Đerija imao ljudsko lice, to bi bilo upravo njegovo lice, kao i isti onaj nabildani torzo, sve podvučeno intelektom oštrim poput kružnice.

Traper outfit, vrlo popularan u zatvorima ove sezone, istetovirane podlaktice, trodnevna brada, zubi na parove razbrojs, pravo-krivo-pravo-krivo, a pogled, ma nema tog pjesničkog opisa koji bi tu milinu dostojno pretočio u riječi.

Uhvatio me blagi strah, osobito pri pogledu na pravosudne policajce koji su izgledali kao da ovome šišaju živicu u njegovom dvorcu sagrađenom na lovi od rasparčavanja droge. I to u oblik srčeka.

Sudnica je 2x2, a postolje za svjedoka ukalemljeno između dvije klupe. Inteligentna kakva jesam, ne gledajući dovoljno daleko u neposrednu budućnost, sjedila sam nagnuta prema naprijed, udobno nalakćena na klupu. Kad je gospodin suprug stupio ispred mene, njegova istetovirana podlaktica, oslobođena lisica, našla se deset centimetara od moga lica.

Artwork pajdaša iz armije, sačinjen u dalekim prostranstvima jedinstvenih oružanih snaga pokojne države, otkrio se pred mojim očima, u svom bogatstvu likovnog izričaja, poput krova Sikstinske kapele.

Točno se vidjelo kako je majstorski Milica pretvoreno u Slađana.

Pa jebemmumater da mu jebemmater, rečem si imaginarno, jel ti kužiš da nas sad čeka petnaest minuta relaksacije na dohvat njegove šake - ako se zavališ, bit će i više nego evidentno da si se mekano usrala ko inkontinentna grlica!

Znam, odgovorim si jednako imaginarno, ali daj si ti misli što je njemu tom šapom ščepat mene za gušu i odalamit mi glavom u stol par puta, čisto da se malo oslobodi napetosti? Dok bi policajci-vrtlari priskočili, već bi imala simptome PTSP-a!

Slušam ga što priča, ne zna dvije riječi spojiti u suvislo oblikovanu misao, ali čvrsto si je zamislio da sud njega nema što razvesti ako on to izričito ne želi.

Smola, rekli bi janezi, nažalost ili na sreću, sud ga mora razvesti ako je ispunjen bilo koji od zakonom propisanih uvjeta, a u ovom slučaju svi uvjeti plaču u nebo od puste ispunjenosti.

Ne, kaže on, oni će opet biti sretni kad on izađe iz zatvora. Sutkinja upitno pogleda suprugu, a ona prevrne očima i kaže, joj, dajte molim vas, ne slušajte ga, lud je, manijak jedan manijakalni bedasti!

Odmah mi je bilo lakše kad sam skužila da u srcu sirote sutkinje čuči još jedna inkontinentna grlica, jer ona sad mora objasniti tom intelektualcu da jednostavno nema izbora i da ih po zakonu mora razvesti. I to mu mora objasniti tako da on to shvati, a ne da se vrati u ćeliju s manijakalno-bedastim uvjerenjem da je sutkinja dio zavjere protiv njega i s tinjajućim osvetničkim žarom u utrobi.

Hi,hi,hi, nasmijem se imaginarno, mislim da smo spašene, zločinački fokus je na sutkinji ... Hi, hi, hi, znam, odgovorim si, kao da joj vidim crvenu točkicu na čelu! Ajmo sad low profile do kraja ...

Jeste li razumjeli, ja vas sada moram razvesti, zakon mi ne daje druge mogućnosti! Jeste li to shvatili?, govori mu sutkinja povišenim glasom, prikrivajući frkovitost.

Baš me briga, ja ću se žaliti, da znate, odgovara on.

Sutkinja ga razvede. Policajci mu stavljaju lisice i odvode ga. Nedefinirani smiješak otkriva mu škrbave zube, a znakovit pogled leti sudnicom, stane na sutkinji, pa na ženi.

Ne šmeka nas, kažem si imaginarno, budi fikus, budi fikus, budi fikus.

A oni bi zabranili pobačaj ..., pomislim dok ih gledam kako odlaze niz hodnik.