Na poslu je, ne znam kako bih rekla ... uglavnom toliko 'zanimljivo' da ne mogu pronaći riječi. Svi galame kako su ludo proveli za vikend. Živahni su. Razdragani. Orni. Žderu me. O svom im vikendu nemam što ispričati. Nisam radila ništa. To najčešće kažem. Ili kao alternativu od mamurluka ili prazne glave pričam gluposti o drugim ljudima. Na kavu nemam koga pozvati. Odlazim sama. Ispravna odluka. Čitam novine, ispijajući pelin. Kofi sam, jasna stvar, odjebala. Vraćam se kao R2-D2. Veselo okrećem glavu. Po potrebi i za 180 stupnjeva. Svijetlim. Kraj. Tkalčićevom odlazim doma. Zamislim se. Promašujem zgradu. To mi je valjda stoti put. Iživciram se jer na istom mjestu živim punih šest mjeseci. Povremena noćenja kod prijatelja kad se napijem ili nadrogiram ili odvozim kombinaciju, ne računam. Vraćam se sto metara unazad. Otključavam ulazna vrata. U hodniku provjeravam oglasnu ploču. Dug od čišćenja stubišta umjesto mene nitko nije platio. Prezime ostaje neprekriženo. Sranje. Prestajem vjerovati u čuda.

U stanu živi kaos. Već duže vrijeme. Roba razbacana. Krevet razbačen. Sudi neoprani. Standardno. Za radnim stolom u desnom kutu sobe sjedi Charlie. Skupa živimo mjesec dana. Jedan kolega, užem krugu ljudi poznat kao Stara kornjača, rekao bi da mu je životna situacija vrlo složena. Nije imao izbora. A ni ja.

Inače Charlie je pisac. Pomalo sjeban lik. Nesiguran. Bez samopouzdanja. Nervozan. Neurotičan. Maničan. Depresivan. Ne izlazi često iz kuće. Ne jede. Ne spava. Pokušava završiti davno započeti roman o dvije paralelne priče koje se u zadnjem poglavlju ujedinjuju. Nedostaje mu kraj. Nema inspiracije. Piše u muškom i ženskom licu. Žene uopće ne poznaje. Konstantno me pila za savjete. Frustrira ga što nikad ne razumijem o čemu piše. Obično je riječ o njemu najdražim djelima. S druge strane sretan je jer je neshvaćen. A na njemu svojstven način misli da su svi kreteni jer ne razumiju vrlo jednostavne stvari. Samo njemu jasne, naravno. Zabavlja se.

Bacam oko na ekran. Ništa nije napisao. Živčan je. Gužva papir. Baca ga na pod. Na tepihu gomila istih. Manijak je uništio cijeli drvored. Zeleni histeriziraju. Puštam Tinderstickse. Charlie pizdi jer je prema njemu svatko tko sluša tako depresivnu muziku u kurcu. Ignoriram ga. Sjedam za stol. Motam joint. Charlie ponovno pizdi. Ovaj put jer su mu radni uvjeti nemogući. Hoda po sobi i sere kako je ćelav, debeo, neoženjen, sam. I k tomu još u srednjim tridesetima. Očajan je. Čupa i ono malo kose s glave. Sjeda do mene. Puštam Erykahu Badu. Tyrone. I'm gettin' tired of your shit. Pizdi. Poseže za jointom. Cigarete ne puši. Ne govorimo ništa. Sat vremena poslije Charlie ispada iz kupaonice u mojim zečjim papučama i tucetom sapuna. Ništa mi nije jasno. Slijedi objašnjene. Brije da je Brad Pitt iz Fight Cluba. Taj mu je lik cool, a on se mora osjećati cool jer je junak njegovog romana cooler. Coolerski hoda po sobi. Necoolerski se kidam od smijeha. Povrijeđen je. Duri se. Raspravljamo o našem amplitudarnom odnosu. Zaključak uvijek isti. Jedan dan smo na smeđoj grani, ostalih sedam na zelenoj. Ciklički proces. Zeleni su ekstatični jer ne lomimo grane. Gađa me zecom. Serenity now. Prijetim keramikom. Povlači se za kompjuter. Glumi coolera. Odlazim u bazu - kuhinju. Virkam i provjeravam piše li. Možeš mislit. Izvaljen na krevetu bulji u strop. Njuška što se kuha, pa promatra zaobljeni trbuh. Pere ga depresija u tolikoj količini da na njenim valovima surfam po kuhinji. Oblači jaknu i izlazi van. Potrebno mu je društvo. Ok. Vraća se za sat i pol. Sita sam, ne Charliea. Mislim, pun mi je želudac. Uz televiziju, palim još jedan joint. Ovaj neumorno tipka. Ždere me. Faza zelene grane. Na svako moje pitanje odgovara protupitanjem. Da mi je do takvih razgovora išla bih kod psihijatra. Poluusnula osjećam da me Charlie promatra. Pokriva me. Opet promatra. Plazim mu se. Čupa me za kosu. Nastavlja s radom. Glasno uzdiše. Radijator cvrči. Radni uvjeti su za jednog umjetnika, genijalca stvarno nemogući. Radijator je bolestan zato cvili. Ne mogu mu pomoći. Na trenutak zastane s tipkanjem. Razmišlja. Zadovoljan je objašnjenjem.

Budim se na boku. Nečija ruka u mojoj. Spava u robi, samo se prikopčao tijekom noći iza mene. Ljubim ga u nos. Spremam se. Odlazim na posao. Standardno kasnim. Pregršt 'zanimljivosti'. Nevjerojatno. Dosadno mi je. Zanima me što Charlie radi. Ali on niti ima mobitel, niti se javlja na kućni telefon. Tumaram gradom. Pada snijeg. Pahulje mi se lijepe za trepavice. Sjedam u letjelicu parkiranu u Draškovićevoj. Auto-pilot  namještam za kaptolsku galaksiju. Prezime na oglasnoj ploči još uvijek je neprekriženo. Sranje.

U stanu šok. Sve je na svom mjestu. Presterilno. Ekran kompjutera je zamračen. Tišina. Kuhinja blista. Kupaona jednako tako. Bojim se ući u sobu. Oči mi se pune suzama. Nekontroliranu teku. Zvukove ne ispuštam. Charlie leži na krevetu prerezanih žila. Paralizirana sam. Ne mogu se pokrenuti.

Kreten se počne smijati. 'Got you! ovo je kečap'. Ma, jebi se Charlie. Jebeni umjetnik. Briše se. Blista od ponosa. Uvlači trbuh. Iz ladice vadi smotuljak isprintanih papira. Završio je knjigu. Odlična je.

P.S. Charlie još uvijek živi sa mnom. Povremeno nosi moju odjeću. Piše o sazrijevanju, stvarima koje gube na važnosti jednom kad ih izgovoriš naglas. Stvarima koje dobivaju na važnosti jednom kad ih izgovoriš naglas. Stvarima koje dobivaju na važnosti jer ih nikad nisi izgovorio. Piše o stvarima koje su nas nekad mučile, a koje su kad su bile izgovorene ili bile prešućene zauvijek obilježile naše živote. Charlie piše o nama. Napomena: naravno da ne razumijem što piše, ali je genijalno. Charlie ne podnosi kritiku.