Vrhunac dana bilo joj je dvojenje oko toga hoće li na plin uspjeti pripaliti cigaretu bez da zakovrča trepavice i neravnomjerno skrati nešto što se niti ne može nazvati šiškama. Stalno gubi upaljače. 

Samoća joj pasala, mada nije znala što bi od sebe. Sunce je probijalo kroz škure i htjela je nekoga nazvati, ali nije znala koga, pa se odlučila za nikoga. Nekako se lakše nosila s osobnim ništavilom, nego s činjenicom da mora čekati nekog kome u biti nema što za reći, jer ne zna odakle početi i jer negdje u ponoru sebe zna da joj ne može pomoći. Umirena tom samospoznajom, netom prije no što je iskru upaljača prinijela tiho šuštajućem zvuku plina, pogasila trepavice, šiške i uvukla prvi dim na vratima se začulo zvono. Učinilo joj se to znakovito. Obično se sve mijenjalo bez da se išta događalo ili je takva bila samo njena percepcija. Ne znam. Odvukla se lijeno do vrata i pogledala kroz špijunku. Prema dubini sužavajući hodnik obasjavalo je purpurno svjetlo. Zjapio je prazninom. Pred vratima je mogla biti samo jedna osoba. Gospodin Chu. On je niži od špijunke. A on svakako nije bio jedan od onih koji zovu jer im je dosadno, da ti čuju glas jer se osjećaju nesigurnima, osamljenima, željnima pažnje, navraćaju da popune vrijeme. Bio je sterilni Kinez u kasnim pedesetima. Čak ne mogu reći ni da ju je volio, da mu je bila simpatična ili zabavna. Više je nekako mislio da joj je svejedno, što mu je pasalo jer je njihov odnos po njemu bio lišen onog bjelačkog interesa. Najdalje što je otišao u svojoj privrženosti i odanosti bilo je kad joj je dao nadimak Promatrač koji nije vidjela kao kompliment, već kao gorku realnost koja peče kožu i koju valja prihvatiti.

Zvono se ponovilo. Otključala je gornju, srednju, donjo-bočnu bravu i prema sebi potegnula masivna, tamnosmeđa orahova vrata. Gospodin Chu je klingonski naborao čelo i škiljio kroz guste obrve odozdo prema njenom ovalnom licu. Provlačeći joj se ispod desne ruke, ušao je u kuću te se s vidnim olakšanjem na licu i brišući nepostojeće kapljice znoja svalio na vrata pritom ih nečujno zatvorivši. Na sebi je imao mokasine pohabanih vrhova jer ga one jedine podsjećaju na domaće kineske papuče, neku idiotsku, nazovimo ju poluhavajskom, košulju, da izgleda evropejski?! i prekratke, sive hlače koje su otkrivale nešto tamnije pamučne čarape.

Chu joj je bio zanimljiv i drugačiji od drugih. Činio joj se razborit, čime je potvrđivao njeno mišljenje o bijelcima koji su joj svojim izgledom djelovali iritantno i pretjerano. Međutim, za razliku od Japanaca ona je mrzila Kineze. Oni obožavaju ono što ona najviše prezire. Petarde. Mislila je da ih bacaju u svakoj prigodi kao jedini način da razbiju sterilnu mirnoću svojih lica. To i valjda kad na nekome žele zaraditi. I prokleto su vješti. Ona je prokleto smotana. Svi iz obitelji Chu, a ima ih 17 spretni su sa rukama. Pa vi Kinezi, znala mu je reći, zaimeboga jedete sa štapićima, a da ne govorimo o tome da nema stvari u čijoj proizvodnji ne sudjelujete, od fm tranzistora, preko reebok tenisica do najjeftinijih automobila.

Chu nije razumio. Jer iako je bio zabavan u vražju mater, njegov smisao za humor bio je nikakav. Više je bio smiješan sam od sebe s tim svojim psetom koje ju je njuškalo, vrteći joj se oko nogu, a kojeg je Chu pazio, hranio i njegovao za slučaj crnih dana. Smijao se samo kad bi se na televiziji zakotrljao neki američki film u kojem bi netko kihnuo sa zvučnim Aaaappp..chu..! Crkavao bi i stalno ponavljao

- 'Čuti ovo, čuti ovo'

- Ma čula sam kosooki blesane!

Nakon svakog takvog televizijskog kihanja trkeljao je kako ih je on zarazio i da chu na kineskom znači dobro ...

- A njima ne biti dobro, oni bolesni. A-ha-ha-ha ...

Za pet minuta smirio bi se i prestao smijati jednako naglo kao što je i počeo.

Nakon kraćeg stajanja u hodniku odvukao se do bambusove stolice za ljuljanje, rijetkog dijela namještaja u stanu, zavalio se i zagledao kroz otvorena balkonska vrata u nedavno procvalo trešnjino drvo u vrtu. IsusaTiiMarije, promislila je, pa on će zaplakati. Što je bilo lako moguće. Kinezi su već četiri tisuće godina djeca u srcu. Pogađa ih jednostavna ljepota poput ljupkosti proljetnog cvijeta ili smirujućeg leta ptice. Bilo ga joj je milo vidjeti.

- Čini mi se da se udebljao, komentirala je češkajući psa po trbuhu.

Chu nije ništa odgovorio, samo je odsutno protrljao bradu, prešavši rukom preko ustiju i počeo ... Pričao je na kineskom, što je radio samo u iznimno ozbiljnim situacijama navješćujući nešto misteriozno i nesigurno kako samo na kineskom može zvučati. Teško ga je pratila. Nije govorila kineski.

- Imaš vrata, ja zapaliti cigareta?

- Nemam vrata. Moraš zapaliti na plin.

Njegov hrvatski, u svakom slučaju je bio bolji nego njen kineski. A sa vremenom joj je njegovo brkanje slova iz smiješnog i zbunjujućeg preraslo u razumijevanje lišeno svake želje za ispravljanjem.

- I nije vrata, nego vatra. Imaš li vatre se kaže ili upaljač ili šibice? Chu?

- Čto?

- Chu?

- Čto?

- Ma pitam te na kineskom je li dobro, jesi shvatio?

- Shvatila, shvatila. Pitati upaljač umjesto vrata.

Nije više ništa rekla. Čekala je da joj se ljubazno osmjehne i nastavi sa pričom. Promatrač je s Kinezima imala dvije zajedničke stvari koje je Chu instinktivno namirisao. Poput milijuna Kineza ona je osjetljiva kao djete koje je u stalnom strahu od poniženja. I nikad se ne uzbuđuje oko važnih stvari. Govorila je nek' stvari idu svojim tokom ostalo će se već nekako riješiti. Bile su to okosnice njihovog odnosa. Oboje uvijek na oprezu da ne ponize onog drugog i bez paničarenja kad na red dođu životno krucijalne stvari. Chu je upravo iz navedenih razloga odabrao nju kao svog eventualnog pomoćnika. Ona pak, kao i uvijek, u potpunosti nesvjesna svoje nesvijesti. Znala je da je Chu u konstantnoj životnoj opasnosti i da to ima neke veze sa Konfucijevim učenjem, toliko joj je zasad otkrio, no nije se pretjerano uzbuđivala. Chu se pak s njom osjećao sigurno, a Kinezima je još od vremena izgradnje Kineskog zida zaštita i sigurnost uvijek na pameti. K tomu je još imala vrata s tri brave. Moram li spominjat da se svaki kineski grad ističe po golemim vratima?!

Nakon što je ustanovila da se on nema namjeru pomaknuti otišla je do kuhinje pristaviti čaj i pripaliti cigaretu.

- Netko otkriti moja mjesta, lokacija i nezgodna situacija.

Pogasila je šiške, pružila mu cigaretu i upalila mirisnu svijeću da otjera smrad spržene kose.

- Doći vrijeme za ispričati sve. Kod Chu sve dobro, ali naopako. Prvo biti luda, pa ozdravila. Bila nespretna od roditi. Obitelj osramoćena. Bila u ludnica gdje puno čitala. Tada koristila postotak dvadesetak mozak. Kada se obzor otvoriti postala slobodna i ozdravljeno. Prevesti ecenseijalan Konfucije. Shvatiti sve, biti nesretna, vratiti se obitelji, biti spretna. Zlokobi htjeti postotak dvadesetak mozak, morati vježbati? Opet izgleda kroz Karzejica.

- Što je smisao života u trgovini?

Svalila se u naslonjač, bilo joj je to malo previše. Kinezi kao što već rekoh vole jednostavnost, tako i pričaju. Škrti na riječima, bogati na znakovima. Razmišljala je ne gledajući ga. Bila je sumnjičava, ali ga nije smjela poniziti, ako je sve što joj je ispričao istina, nepovjerenje u ovakvom trenutku bila bi ravno katastrofi. Pseto mu je leglo ispod nogu, kao da drži njegovu stranu.

- Dakle ... započela je s nevjericom ... želiš mi reći da si ti od rođenja bio lud. Odnosno da si koristio više od dvadeset posto mozga, da ti se zbog toga ništa nije dalo radit rukama, zbog čega si osramotio obitelj koja te strpala u ludnici, gdje si nakon dugog proučavanja, promišljanja, dosegnuo Konfucijev esencijalni smisao života i postao normalan, da ti je mozak prokuhao i izgubio onih 18 posto, a kad je to sve otkriveno bio si prisiljen otići iz Kine i negdje se pritajiti. Sad si ponovno otkriven i moraš bježati iz Kajzerice.

Potvrdno je klimnuo, pa je odmahnuo glavom.

- Ne Chu, ne Chu.

- Što ne? A? A sad mi je sinulo. Ma bit će dobro ne paničari i odluči na kojem ćeš jeziku govoriti.

Nisu više znali što reći. Promatrač nije mogla sastaviti novo pitanje, a inače je imala problema s time odakle početi, općenito u priči mislim ... Chu je taman išao nešto progovoriti kad li se na vratima začuje zvono i udaranje.

- Imaš stražnja upaljač?

- Misliš vrata?

- Da, šibica straga.

Pseto je tužno zacvililo pokrivši šapama njušku.

- VRATAAA. Nemam snage više. Odustajem. Bježat ćemo preko vrta ako bude potrebe, kazala je i otišla do špijunke ...

 
... možda se nastavi ...