Vera, deo poslednji

Vera, deo poslednji

ritn by: Marchelo de Facto
23. 05. 2006.

Prvi deo "Vere" na ovom linku!

Drugi deo "Vere" na ovom linku!

Treći deo "Vere" na ovom linku!

Četvrti deo "Vere" na ovom linku!

Peti deo "Vere" na ovom linku!

Šesti deo "Vere" na ovom linku!

Sedmi deo "Vere" na ovom linku!

Osmi deo "Vere" na ovom linku!

Deveti deo "Vere" na ovom linku!

Deseti deo "Vere" na ovom linku!

Jedanaesti deo "Vere" na ovom linku!


...

Na sve strane, beše samo magla, i kiša. Toma je koračao ka liku arhijereja Nikolaja što se naslućivao u daljini, no njegov blaženi osmeh sijao je i ulivao popu nadu i snagu. Njegova vera bila je jača od svega, išao je tom stazom celog svog života i Gospod ga sada nagrađuje. Niko sem njega nije ni video presveti Nikolajev lik. To je njegova nagrada. Bog ga spašava sa ukletog mesta i daje mu trag rešenja, njemu je sada sasvim jasno zašto se autobus zaglavio u nedođiji, u limbu između dva sveta: zato što prevozi gomilu grešnika i bogohulnika, taj ogavni i prokleti teret pretežak i nepodnošljiv za predele kroz koje sada treba da prođu da bi se stiglo do konačnog suda.

Toliko greha se nakupilo u tom jadnom autobusu, da on čak ne može ni doneti duše Bogu na istinu. Njihova patnja počela je već pre pakla. Nije Gospod ipak toliko milostiv, a i ne treba. Ne treba, grešnici treba da pate i umiru svakog dana iznova u najgorim mukama, i eto, zaista, njihove muke počele su čim su napustili zemaljsko carstvo. Nema milosti za takve. Samo će spašeni biti oni koji celog života žive pravedno, gluvi i slepi za taj pali svet u kome ni jedna vrednost nije prava, nego je sve samo privid. Taj svet, sada mu je jasno, nikada nije bio božije ogledalo. I on beše srećan što je istinskom verom nadvladao i ovo poslednje iskušenje.

Ona žena je sam Đavo, sada je bio još sigurniji u to. Ali osećao je da nije njegovo da spašava posrnule duše, on se osećao slobodno po prvi put u životu, osetio je da je njihova sudbina njihova stvar i da je Đavo uvek tu i uvek nas iskušava, ali ovi ljudi su tako grešni da ga ne vide čak ni kada se materijalizuje, kao sada u autobusu. On više ne mora da bude pop i da pokazuje slepima put kojim se ide ka raju, neka ih, to je njihova kazna, neka ih! Pop Toma bio je iskonski srećan što oni pate jer su neverni, a on ide ka večnom životu u carstvu božijem, jer je veran. Pop Toma bio je iskonski srećan, koračao je ubrzano ka liku arhijereja Nikolaja što mu pokazivaše put, i glasno se smejao. Više nije ni držao detinju ruku u svojoj. Laj je trčkarao za njim, noseći svoju ogromnu korpicu i pokušavajući da drži korak.

Kiša je padala sve jače, i pop oseti kako ga kapi sve više peku po koži. Onda zapazi da su mu te iste kapi na par mesta progorele mantiju. Nastavljao je da korača. Uskoro je zapazio i plikove na koži, i bol. "Kuša me Gospod moj!" - pomisli u sebi - "Kuša me da li sam zaista dostojan da stignem do kraja puta, to je!" - pa iz sveg glasa viknu: "Evo me! Dolazim! Evo me, oče naš!". Sada je već osećao kako mu se vid magli, voda mu je ulazila u usta, u nos i u oči, osećao je da mu oči beže iz duplji, ali nije stao. Trčao je kao nikada do tada. Poslednje što je video bilo je Nikolajevo lice, na svega par koraka ispred, i tada mu se vid ugasio. Jasno je osećao kako mu oči cure niz lice. On se baci na kolena pred arhijerejem, poljubi zemlju na kojoj stajaše, pa se uspravi, i dalje ostavši na kolenima, ka ruci Nikolajevoj, da je celiva, i na vrhuncu uzbuđenosti ponovo urliknu: "Evo me! Došao sam, tu sam! Evo me! Evo me ...!".

No, njegove ruke ne obuhvatiše ništa. Zbunjen, on poče mahati ispred sebe u neverici. Zatim ustade i nastavi da rukama seče maglu. Stade da se okreće oko sebe radeći to isto, no ništa nije uspevao da napipa. Svugde oko njega bila je samo magla i kiša koja mu je razdirala meso. Kukavnim glasom on stade da doziva dečaka: "Laj! Laj, gde je on? Bio je tu! Arhijerej! Laj, gde si ti?". "Evo me, tu sam ja!" - viknu nemi dečak, i pre nego što Toma išta reče, on dodade: "Otišao je Nikolaj ... ostavio mi je nešto za tebe da ti dam ...".

Okrenuvši se na stranu odakle je detinji glas dopirao, pop jauknu od bolova i upita, dok mu se celo telo treslo: "Šta ... šta je ostavio ...? Govori!". "Tvoje oči." - reče dečak mirnim, dečjim glasom. Pop kleknu pred njega i u malenoj ruci napipa oči. "Hvaljen neka je Gospod naš, hvaljeno ime njegovo ..." - zaplaka Toma. "Nisi valjda posumnjao da će te Gospod ostaviti? Naprotiv, šalje ti oči da vidiš!" - reče dečak, stavljajući popu oči u duplje. Toma otvori oči i iz te klečeće perspektive, budući da mu je glava bila pognuta, ugleda kopita i rep, te oseti strašan miris sumpora i toplotu ognja. On vrisnu i pokuša da ustane, ali je samo postigao da se preturi unazad. I tada se pred njim, u svoj svojoj odvratnosti i veličini, jasno ukaza gospodar tame ...

"Pope Tomo!" - progovori on glasom hrapavijim i suvljim od svih zemaljskih glasova, i Toma oseti kako će mu bubne opne pući - "Izdržao si kušanje slašću i vlašću, ali ne i čudotvorstvom!". Toma je drhtao od straha, osećajući da će mu se telo raspući. "Ali ti ... bio si samo dečak, on ... Laj ... Laj je anđelčić ...". "I ja sam anđeo, zar se ne sećaš? Naivan si, pope Tomo. Sve vreme mašeš pričama o veri, a hitaš za dokazom da Bog zaista postoji.". "Beži od mene! Odlazi, Satano!" - vikao je Toma, uzalud uzmičući pred Đavolom. "Ipak si želeo dokaz, zar ne? Celog života govoriš drugima o tvrdoći vere, a ipak nisi uveren u to sve?".

Đavo se grohotom nasmeja. "Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svog, Tomo! Ne iskušavaj Gospoda, Boga svoga, pope Tomo! Ne traži dokaze, Tomo, koliko puta si te reči upućivao ljudima? Ti mrziš ljude! Reci mi, ti ih očajnički mrziš oduvek, mrziš bližnjeg svog celom snagom svoje vere oduvek, oduvek želiš da svi oni dođu k meni jer su tako grešni za tvoja merila, tako grešni što ne osećaju punoću vere kao ti, toliko grešni, a pravedni Toma će spasiti samo svoje dupe svojom ispravnom verom, reci mi to!". "Odlazi, odlazi, odlazi!" - plakao je nesrećni pop. U poslednjem momentu, Toma izvuče onaj svoj veliki zlatni krst i uperi ga u Đavola. "Odlazi, čuješ? Bog me neće napustiti, nikada me nije napuštao! Celog života me je vodio i ...". Đavo ga tresnu po ruci i ruka mu se otkinu iz ramena, otpade i izgore, skupa sa krstom koji se istopi. Toma najjezivije jauknu, a Đavo mu se unese u lice: "Otkud znaš da je ono što te je sve vreme vodilo bio Bog?". "Ne ... ti ... ti jedan ne možeš sva ta zla ... Bog je jači ...". Licem uz lice, Đavo mu šapnu: "Otkud znaš da sam jedan?".
                        
Uz strašne krike i jauke, duša popa Tome gasila se u magli.
 



Ogromna dvorana, sva od svetlosti što se kupa u očima i čini da se ništa jasno ne razaznaje, sem da nisi sam u njoj. Pera Perić, nekoliko trenutaka kasnije, već je mogao i da raspozna ljudske figure, veliki broj ljudi, beskonačno mnogo ljudi oko sebe. Svi oni hodali su napred kroz svetlost, ka izvoru te svetlosti. Nije uspevao da pronađe ni jedno lice iz autobusa, ali nešto mu je govorilo da su i oni tu negde, u nepreglednim talasima ljudi što hodaju napred, i napred, i napred.

Pod stopalima oseća pesak kako ga prijatno golica, na momente mu se čini da hoda nekom ogromnom plažom i da ide ka mestu gde se more spaja sa nebom. I svi ti silni ljudi odjednom se, sami od sebe, i dalje gledajući u daljinu, uhvatiše za ruke. Svako uhvati onog do sebe za ruku, i Pera shvati da se bliži kraj njihovog puta. I beše tako. Ljudi napraviše polukrug beskrajno velikog luka, i svi netremice gledaše ispred sebe, pravo u centar svetlosti. Pera Perić uzdrhta celim telom, ustrepta svest njegova, i kao u groznici on čekaše da vidi ... čekaše da vidi taj konačni odgovor na sva pitanja što mu kopaše po glavi tokom putovanja, čekaše da se suoči s tim ... i stegnu jače ruke ljudima do sebe, a i oni njemu.
                
... i konačno, ugledaše nešto, negde duboko u svetlu. Išlo je ka njima.
 
Kada se već primakao dovoljno, oni ugledaše jasnije: pred njima se ukaza nag muškarac, savršeno građen, u savršenoj kombinaciji građe i ritma koraka. On dalje hodaše ka njima. I sve to oni videše, samo mu ne videše lice. Tada shvatiše da čitava svetlost zapravo iz njegovog lica izvire, ono je izvor tog sjaja najsjajnijeg, i još dugo potraja dok im se on sasvim ne primače i ne stade pred njih ... Tada mu, između hiljada sjajnih lepršavih zrakova i iskrica svetlosti, napokon ugledaše lice. Pera Perić načkilji oči da što bolje osmotri ... i vide.

Bilo je to lice Isusa Hrista. Savršeno spokojno, gledaše u jednu tačku, ali u isto vreme gledaše svima njima u oči, svakome od njih. Pera Perić ushićeno uzdahnu, no tada ovo presveto lice poče da se menja i on ponovo oseti nemir. Ne prestajući da sija, lice se promeni i ukaza se lice Bude. Pa zatim lice Alaha. Pa Zevsa. Pa Peruna ... Pera Perić zbunjeno je gledao u sva ta lica njemu znanih i neznanih Bogova, koja se smenjivaše neverovatnom brzinom, a opet dovoljno sporo da svaki čovek koji tu stajaše ugleda svako lice. Onda stadoše da se pojavljuju i neka druga lica, čudna lica ... Pera odjednom shvati i razrogači oči: nisu čudna, to su lica običnih ljudi! On stade da zvera oko sebe i zaista, poznade da su to lica nekih ljudi što stajaše tu oko njega. I neka od lica iz autobusa. A onda nastaviše da se menjaju u mnoga druga, u beskonačno mnogo drugih, u sva moguća lica ...
      
Pera Perić oseti mir celim svojim bićem, uzdrhta pred suštinom i potekoše mu suze. Uskoro je ugledao i svoje lice. I ono mu se osmehnu.



Kraj