FENOMEN ZLA: Jedina bitka koju vrijedi vojevati je bitka protiv Zla

Mira Bićanić

23. listopada 2023.

FENOMEN ZLA: Jedina bitka koju vrijedi vojevati je bitka protiv Zla

Davno nekad, u sedmom razredu osnovne škole, na TV Beograd 2 gledala sam monodramu s Mirom Stupicom. Kako nisam stigla na početak, dugo mi je trebalo da otkrijem kako je riječ o priči „Crvena marka s likom Lenjina“ Danila Kiša. Otada se pisac i ja ne razdvajamo. Svemu važnome za ovaj život poučio me je on.

Pa iako je svaki rat poraz za pojedinca i civilizaciju, a povijest ponavljajuća, Kišova književnost bila mi je utjeha u tjeskobnim, mračnim i opasnim godinama koje su zasjenile moju mladost, kada se i nama, Južnim Slavenima, prikrao rat pred kraj 20. vijeka. Neki su ga uveličali svojim prisustvom na neljudski način, a drugi pak učili kako postati od dobroga još bolji čovjek, i zadržati taj lik trajnim.

Tada, kao mlada osoba, nisam znala da će me studij književnosti odvesti u pedagoškom smjeru. Imala sam krajnje odbojan stav spram škole, ali ne i obrazovanja. Sistem, uokviren lošom politikom i još gorim sadržajem, plašio me. Srce bilo koje ideologije uvijek je škola. Mogla bih o školi devedesetih napisati sabrana nedjela, da posudim dosjetku Dubravka Matakovića.

U svakom slučaju, škola je imala svoj put, no djeca i ja stvarali smo paralelni - pretvarajući laž u istinu, falsifikat u provjerljivu činjenicu, dok smo odvratno skrojene udžbenike odbacili i zamijenili literaturom sjajnih autora. Promjene su postajale vidljive zapanjujućom brzinom: djeca su počela razumijevati realnost i lišavati se kompleksa i trauma koje nisu ni mogli ni znali izbjeći. Naučili su da im se dogodio fašizam u svim svojim oblicima jer su ga svjedočili vlastitom kožom. Knjige, naravno, nisu mogle izbrisati iskustvo koje im je ranilo dušu, ali su im ublažile i humanizirale bol pokazavši da su milijuni prije njih doživjeli isto, i razotkrivajući uvijek prisutno ljudsko zlo.

Ta promjena, unatoč brojnim krizama i problemima, pozivima u ravnateljske urede, prijetnjama otkazom, provedenim sankcijama i preziru mnogih kolega, uvjerila me je da trebam ostati tu gdje jesam jer je obrazovanje jače od sistema, režima, i bilo koje ideologije koja se održava na životu bodljikavom žicom iza koje su naša dehumanizirana braća i sestre. Svejedno je da li je to antisemitizam, mržnja prema muslimanima, rasizam ili koji drugi fenomen zla koji poražava našu vrstu, ubija i unesrećuje djecu. 

Smrt djeteta u okolnostima generiranima diskriminacijom ideološke, rasne, vjerske, klasne, rodne prirode protuprirodan je i antiljudski. I zato je doista jedina bitka koju vrijedi vojevati ona protiv Zla, kao što nas uči Camus.

Ana Frank i Aleksandra Zec su jedno biće jer ih je ujedinila ista sudbina. Koncentracijski logori koji i u 21. stoljeću niču posvuda, nisu više u vlasništvu Trećeg Reicha nego su globalna pojava. Nepismena anonimna ruka koja grafitima u Splitu istjeruje svoje sugrađane Židove i Srbe te sentimentalno evocira 1941. godinu slab je đak ponavljač, a zbog takvih mizerija i povijest je ponavljač umjesto da bude učiteljica života.

Zaklane bebe u Izraelu u toku mirnoga dana i bebe raznesene bombama u Gazi ne osjećaju razliku kakvu politika zla i njezina sljedba od Istoka do Zapada uporno nameće. Jedino što vrijedi u ovom kratkom životu jest biti čovječan i nikada ne odustati. Prelazak na drugu stranu negira smisao našeg postojanja i uništava dušu. A u paklu, čije su sluge posvuda oko nas, nema ni duše ni Boga, samo život pretvoren u pepeo.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Yuri Kochetkov