Dobitnik Nobelove nagrade za 2006. godinu, poznati turski pisac Orhan Pamuk, napisao je tekst o protestima koji u njegovom rodnom Istanbulu traju već danima. Kroz priču o kestenovu stablu, zbog kojeg je njegova obitelj davne 1957. godine provela cijeli dan i noć stražareći da ga vlasti ne sruše, on progovara o važnosti sjećanja. Objašnjava kako je Erdoğanova administracija u zaokretu prema autoritarizmu ignorirala milijune građana, koji čuvaju jaka sjećanja na trg Taksim i Gazi Park, te zaključuje da ga ispunjava što vidi da se narod ne odriče svojih prava na prosvjed niti odbacuje svoja sjećanja bez borbe. Za Lupigine čitatelje preveli smo njegov tekst

Kako bismo razumjeli prošlotjedne demonstracije na istanbulskom trgu Taksim i shvatili one hrabre ljude koji se na ulicama bore protiv policije i guše se od suzavca, želio bih s vama podijeliti jednu osobnu anegdotu. U svojim memoarima “Istanbul“ pisao sam kako je cijela moja obitelj nekada živjela u stanovima koji su činili stambeni blok Pamuk u Nişantaşıju. Ispred zgrade stajalo je kestenovo stablo staro pedeset godina, koje je, na sreću, još uvijek tamo. Godine 1957. lokalne vlasti odlučile su posjeći to stablo kako bi se mogla proširiti ulica. Drski birokrati i autoritarne lokalne vlasti ignorirali su mišljenje stanara. Kada je došao trenutak da se stablo sruši moja obitelj provela je cijeli dan i cijelu noć na ulici, izmjenjujući se na straži. Tako smo, ne samo štitili stablo, nego smo stvorili zajedničko sjećanje, koje cijela obitelj još uvijek rado pamti i koje nas povezuje. 

Orhan Pamuk (FOTO: blog.unisonturkey.com)

Danas je Taksim kestenovo stablo Istanbula. U Istanbulu sam živio 60 godina i ne mogu zamisliti da u njemu ne živi itko koga barem jedna uspomena ne veže za Taksim. U tridesetim godinama, u starim vojarnama, koje ova vlada sada želi pretvoriti u trgovački centar, nalazio se maleni nogometni stadion koji je ugošćavao službene utakmice. Čuveni klub Taksim Gazino, koji je četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća bio središte istanbulskog noćnog života, nalazio se na uglu Gazi Parka. Kasnije su te zgrade uništene, stabla su posječena, zasađeno je novo drveće i uzduž jedne strane parka stvoren je niz trgovina i najčuvenija istanbulska umjetnička galerija. Šezdesetih godina sam sanjao da ću postati slikar i da ću izlagati svoje radove u toj galeriji. Sedamdesetih su se na trgu održavale prvomajske proslave, pod vodstvom ljevičarskih sindikata i nevladinih udruga; a neko vrijeme sudjelovao sam na ovim okupljanjima. (1977. godine 42 ljudi ubijeno je u izljevu isprovociranog nasilja i kaosa koji je potom uslijedio) U mladosti sam sa znatiželjom i užitkom gledao kako razne političke stranke – desne lijeve, nacionalističke, konzervativne, socijalističke i socijaldemokratske – održavaju svoje skupove na Taksimu.

"Činiti takvu značajnu promjenu trga i parka na koji sjećanja čuvaju milijuni ljudi, bez savjetovanja s građanima Istanbula, bila je ozbiljna greška Erdoğanove administracije" (FOTO: Facebook/Loki Aerona)

Ove godine je vlada zabranila obilježavanje Prvog maja na trgu. Što se tiče vojarni, svi su u Istanbulu znali kamo one idu i da će završiti kao trgovački centar na jedinoj preostaloj zelenoj površini u središtu grada. Činiti takvu značajnu promjenu trga i parka na koji sjećanja čuvaju milijuni ljudi, bez savjetovanja s građanima Istanbula, bila je ozbiljna greška Erdoğanove administracije. Ova bezosjećajna politika očito je odraz vladinog zaokreta prema autoritarizmu (Kršenje ljudskih prava u Turskoj trenutno je gore nego u bilo kojem trenutku protekle decenije). Ali, mene ispunjava nada i vjera što vidim da se narod Istanbula neće odreći svog prava da održava političke prosvjede na Taksimu – ni odbaciti svoja sjećanja – bez borbe.

Orhan Pamuk, The New Yorker

Za Lupigu preveo Mladen B.

Lupiga.Com