Muzički potpis Novog Sada, varoši koja je, u ono izblijedjelo vrijeme, brojem duša svakako spadala u drugu Jugoslavensku ligu, kao da se iz petnih žila trudio da svoj zadani novum ne iznevjeri. Ne samo muzički. Negdje od sredine šezdesetih godina pa sve do Jogurt-revolucije bio je Újvidék uvijek vibrantan, svjež po pitanju širokog spektra umjetničkih strujanja, koja su u realnom vremenu pratila aktualne kulturne kodove obaju hladnoratovskih blokova. Od filmova Želimira Žilnika i Karpa Godine, preko pionirskih performansa Katalin Ladik, do multimedijalnih književnih prosedea Vujice Rešina Tucića, Otta Tolnaija, Judite Šalgo, Slobodana Tišme, da pobrojimo tek neke. Melodiju i ritam – i šum i šapat i krik – davala je gradu čitava četa jurodivih, slobodnolebdećih no u svom vremenu, ili onom nekom neodredivom, ali magičnom, ispred posve prisutnih autora, u rasponu od Erna Királyja, preko braće Vranešević do Mitra Subotića-Sube.

Grlio sam oca sve jače dok nas je Sana nosila ka šljunkarama sa njihovim lavirintom od dubokih jama i podmuklih virova. Sve smo češće ponirali u zapjenjeni brzak. Huk vode se miješao sa zlokobnom tišinom kad bi nas rijeka povukla dublje. Očevi zamasi bivali su sve rjeđi, razdaljine koje smo velikom brzinom prelazili nizvodno, plutajući, sve veće. Učinilo mi se da mi prsti klize sa njegovog vrata, rijeka me je stezala i vukla sebi, hoće li mati uopšte znati da me odveo na Sanu kad se vrati s posla, nije nikoga od komšija ni bilo kad se ukazao pripit na svom zelenom “Poniju”, stavio me na paksic i dao mi dva peškira, nemoj da ti slučajno ispadne koji. Nisam ni pitao kuda ćemo, nije mi palo na pamet u toj silnoj sreći. Probao sam da vratim ruku gdje je bila, da ga stegnem oko vrata, potonuli smo, grozničavo je mlatio rukama pod vodom, nogama, učinilo mi se da treba da pustim, da će mu možda tako biti lakše

U jeku izborne kampanje, 2016. godine, kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Donald Trump, izjavio je da bi on mogao iz čista mira ustrijeliti čovjeka nasred Pete Avenije u New Yorku, a da zbog toga ne bi izgubio niti jednog jedinog glasača. Tužna istina je da je Trump bio sasvim u pravu: takvo što zapravo savršeno ide uz njegov karakter, ali sama izjava je zapravo tek pojednostavljena parafraza poznatog citata libertarijanske „filozofkinje” i spisateljice Ayn Rand iz njenog romana „Veličanstveni izvor“. Točan citat glasi ovako: „Poanta je, tko će me zaustaviti.” Mogli bismo reći pokoju riječ o (hipotetičkom) odnosu Donalda Trumpa prema Ayn Rand i obrnuto, ali ipak nećemo skretati s teme dalje od toga da samo notiramo kako se njene teorije i njegove prakse sreću u filmu „Veni Vidi Vici“ redateljskog dua koji čine Daniel Hoesl i Julia Niemann..