MIRKO KOVAČ: Naše vječno U

Ivan Kegelj

23. studenog 2012.

MIRKO KOVAČ: Naše vječno U

U nedostatku normalnih aktualnih vijesti iz zemlje, na ovom mjestu objavljujemo izvrstan tekst Mirka Kovača, objavljen još koncem 1999. godine u tjedniku Feral Tribune. U velikom svom dijelu tekst je aktualan i danas, što ne čudi s obzirom da nismo daleko odmakli u posljednjih 12 godina. Naša "zanimljiva vremena" traju li traju, a Kovač u ovom tekstu pojašnjava zašto. Pisac kaže: "Vrijeme nitko ne može učiniti zanimljivim kao što to mogu budale."


Mirko Kovač

Naše balkanske priče uvijek se vrte u istom bubnju, beskrajno se ponavljaju i “klepeću kao rebra gnjilih stoljetnih kostura”, kako bi to slikovito rekao naš dragi Krleža. Gnjili stoljetni kosturi samo se simbolički pokapaju; njihova je vladavina neuništiva, a njihov način vladanja tiha jeza. Sve naše promjene samo su metastaze. Mi smo veseljaci u agoniji; raspadajuće forme toliko su nam prirasle k srcu da ih u jednom času moramo osvježiti “folkom” kako bi nam povijest što više sličila na svadbu. Nekoć se mudrovalo: “Bože, učini da živimo u zanimljivom vremenu!” Ali vrijeme nitko ne može učiniti zanimljivim kao što to mogu budale. Mi upravo živimo u vremenu invazije budala!

Moj osobni politički savjetnik predlaže mi da u nadolazećem predizbornom razdoblju otputujemo nekamo ili zatvorimo vrata i prozore, isključimo TV i vratimo se literaturi, jer, veli, mi Hrvati izbore doživljavamo kao hajku, a hajkaši su uvijek opsjednuti ciljem da “ubiju neku životinju” i dođu do plijena, a slađeg plijena od vlasti nema. Uzvratio sam mojemu gospodinu savjetniku za unutrašnju politiku da mislim posve suprotno, te da se moramo otvoriti prema svemu što nadire izvana i otrpjeti najezdu primitivizma, jer to će biti samo vrhunac hajke koja je već ugrađena u ideološki sustav demokracije shvaćene na hrvatski način.

KLEPETANJE GNJILIM REBRIMA

Glavni Vrač “političkog plemena” izbore inače doživljava kao nametnutu mu zapadnjačku besmislicu, jer je i bez pluralizma sasvim dobro funkcionirao poredak u kojemu je Vrač nekoć bio general. A generalissimus je pred novinarskom svitom zaklepetao gnjilim rebrima i odbrusio da će sam odlučiti o rezultatima izbora; birači su ipak samo stoka koja služi za manipuliranje i statistiku. Ne smijemo, gospodine savjetniče, propustiti ono što nam koristi da bismo bolje obavljali svoj kritički posao. Zatvoriti prozore ili oči pred ekranima, značilo bi prihvaćanje slike koja nam se nudi. Mi moramo vidjeti kriva usta na djelu, jer bez te slike ostali bismo prikraćeni u čitanju one lijepe “filozofijske fiziognomike” koju Peter Sloterdijk oštroumno tumači i na jednome mjestu veli da su iskrivljena usta zlomudra fiziognomika koja se rađa iz iskrivljene nadmoći i zastupa najcrnji status quo. Ta usta jedva izgovaraju nešto suvislo, a nekmoli da štogod kažu o pravima drugih ili, ne daj bože, izuste makar samo jednu malu toplu riječ o manjinama. Kakva neplemenita usta!

Znam da smo i mi sudionici u mnogim vulgarnim poslovima, htjeli to ili ne; jedva susprežemo usta da nam se ne iskrive. Svakoga mjeseca plaćamo TV-pretplatu, ulažemo u “propagandu ničega”, financiramo ubojicu naše realnosti. Ali kako bismo bez te potpore vidjeli voditelje na HRT-u kojima se po uzoru na Glavnog Vrača sve više iskrivljuju usta. Zašto? Jer usta ne mogu da izdrže toliki teret nepoštenih riječi; statičari to nisu predvidjeli. I što to mi plaćamo? Iskrivljenu sliku? Pa kad smo već takvi rasipnici, kad smo pristali na tu uhodanu praksu i trošak, onda nam preostaje da otimamo “slike realnosti” i da ih dešifriramo. O, kad već spomenuh šifre, i mi smo pratili proteklih dana zavrzlame o bivšim udbašima i njihovim kodovima. I te smo priče dobili za naše novce. Neki su mi analitičari tumačili to vađenje udbaških dosjea iz naftalina kao političku metodu kompromitiranja protivnika hadezeovske tiranije, te i kao dio njihove opadačke strategije. Nije mi se svidjelo tumačenje. Onda sam pročitao neke dobronamjerne spisatelje koji u tome rovanju po smetlištima vide “zaoštravanje predizborne kampanje”, ali i to spada u naivu. Cijela akcija jest zapravo nastavak udbaškog zla. “Novi udbaši” ili samo “prerušeni udbaši”, baštinici su dijalektike zla.

MAGAREĆE KLUPE

O udbašima iz komunističkog razdoblja mislim sve najgore; s njima sam osobno imao ružna iskustva. Već nakon mojega romana-prvijenca natovarili su mi udbaše na leđa. Kolege pisci vodili su hajku protiv mene i moje knjige, i to punih deset mjeseci. Olako su me svrstali u skandal-majstore. I kasnije sam kuburio s goničima, ali o tome nerado govorim; neugodno mi je, a i sram me je. Neugodno mi je stoga što se danas svako govno razmeće i hvasta kako su ga komunisti ganjali i na toj pogibelji pravi svoju političku karijeru. A sram me isticati svoje ogrebotine ili tek “duševne boli” pred činjenicom da su neki ljudi istinski propatili i prošli kroz sve moguće udbaške torture. Moram pokazati obzire i skromnost, ali samo pred onima koji su, poput Vlade Gotovca, ustrajali u svojim humanističkim vizijama, pa su i danas u sukobu s vladavinom nasilja. Uznici koji su postali novi udbaši, zaslužuju prijezir. Njihova me patnja ostavlja posve ravnodušnim. U našoj se Republici u više navrata potezalo, i još se poteže, pitanje lustracijskog zakona, kojim bi se valjda preispitala udbaška savjest, ili bi se barem za jedan lustrum udaljili nekadašnji udbaši iz javnog i političkog života. Ti zahtjevi dolaze iz “magarećih klupa” tekuće politike, i to od onih koji bi očišćenje rado zamijenili čistkama i koji već javno zazivaju Goli otok. Kad bi demokratska javnost postavila pitanje lustracije, onda bi se o tome na delikatan način moralo razgovarati, ali mi demokratske javnosti nemamo. A sama praksa preispitivanja savjesti nije odmazda i linč, niti poziv na pogubljenje udbaškog reda, jer bi na taj način bio desetkovan cio Komitet vladajućih mumija, što nam, doduše, ne bi teško palo, nego je to ipak jedan od načina da se prebrode nevolje totalitarizma i da se već jednom štogod nauči o uzaludnoj represiji. U Češkoj je lustracijski zakon samo prilog konsolidaciji savjesti, i to za dobrobit demokratskih procesa, pa je unatoč tome bilo zloporaba i nemilih scena. A tek kako bi to izgledalo u društvu poput našega, koje je mentalno udbaško i u kojemu se samo prepleće naše omiljeno U.

NASLAGE NESREĆE

U Hrvatskoj se lustracijsko pitanje postavlja kao osveta, što je preslik onoga kako je svojedobno nastupila udbaška vrhuška. To bi filozof Jean Baudrillard nazvao “skladnom istovjetnošću zla sa zlom”. Jer nakazno je da ozbiljni proces udjela savjesti u društvu pokreću neoustaše, duhovni srodnici s onima za koje se traži očišćenje. Kad nečisti nastupaju u ime čistoće, to je onda posvemašnja degradacija svega postojećeg. Jer mi raspravljamo samo o tome: tko je gori! Boljih nema! Jedan je moj kolega nazvao ironijom taj lustratio što ga “zazivaju proustaške kreature”, premda mi se to čini blagom i komotnom prosudbom. Katkad pomislim da je stanje gotovo mistično, te da se radi o naslagama nesreće dovoljno slojevite da iz nje ne može izbiti ništa dobro, pa čak ni klica demokracije. Naciofilija, neoustaštvo, državotvorstvo – dio su te nesreće.

U rječniku apostola Pavla savjest nije ništa drugo doli “poimanje srca”. Ako je srce jednom odvuklo na krivu stranu, može li se to popraviti dubokim osvrtom "unutar sebe sama"? Onda se postavlja pitanje: može li udbaš biti demokrat? Može li se odreći svoje prirode? Može li doći do preobrazbe? Osobno vjerujem da može dok god postoji put od razbojnika do sveca, premda naš svijet radije prihvaća presvlačenje ili prerušavanje nego preobrazbu. Ne znam po čemu je bolji sadašnji tip udbaša od onoga iz komunističke faze. Onaj je služio univerzalnoj torturi, a ovaj našoj, lokalnoj. Obojica su, ukoliko to nije jedan te isti, zla naša kob. Obojica su, ili jedan te isti, obučeni da ubiju, siju strah i gaze slobode. Udbaši u hadezeovskoj vlasti, majstori suvremene represije, vjeruju da je staž očišćenja završen, jer su ti vukovi cijelo jedno desetljeće u novome krznu, makar im je ćud ostala ista. I sada na njih nasrću njihovi bližnji. Doista, ne znam je li, primjerice, g. Šeks bio udbaš u ondašnjem bolesnom i nastranom društvu, niti me to zanima, ali ono što znam, jest da je sada udbaš. Jer da je, primjerice, g. Šeks demokrat, branili bismo njegov kod i zastupali njegovo pravo na preobrazbu. On je ovdje sasvim slučajni uzorak, jer se sam glasnuo, škrgućući zubima što mu istomišljenici provaljuju lozinku. Naš je opći problem zapravo u tome što se udbaš preobražava u udbaša. I to onda postaje knjiga dijalektičkog barbarizma. Crna kronika balkanskog zlosilja. Naše vječno U.


Mirko Kovač
(Feral Tribune 01. studeni 1999.)/Lupiga.Com