Naše gore list za teroriste by Boris Dežulović

Ivor Car

18. listopada 2012.

Naše gore list za teroriste by Boris Dežulović

„Kako pripadnica drugog naroda koja u drugoj državi prijeđe na islam postane Bošnjakinja, pomalo je nejasno, ali bosanski mediji poštuju proceduru. I Muhamed Ali je onda valjda Bošnjak. S tom razlikom što bih svojatanje Muhameda Alija još nekako i razumio. Bilo bi jednako glupo, ali barem simpatično”, piše Boris Dežulović u svojoj novoj kolumni za Oslobođenje, tematizirajući priču sa svjetskih naslovnica o stanovitoj Zagrepčanki, udovici zloglasnog vođe Al-Qaide. Nakon što su je urednici bh medija iz neshvatljivih razloga proglasili Bošnjakinjom, Dežulović će zaključiti – „Eto, nek sam vam onda ja islamofob”


Ispada, jebiga, da je Bošnjakinjom čini tek radikalno tumačenje Kur'ana kalašnjikovom i amonijevim nitratom, a ta bi definicija bošnjaštva bila idiotska čak i od nekog hrvatskog kolumnista u Oslobođenju što je konvertirao na islamofobiju. Ne, međutim, i za bosanske urednike, ponosne što je Al-Qaidina udovica i urednica magazina za teroriste "naše gore list" (SCREENSHOT: JPtv)

Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, Bobi i Rudi u kafani čitaju novine, kad u neka doba trzne Bobi Rudija: "Vidi ovo: Policija Sarajevskog kantona traži muškarca u srednjim godinama, jačeg stasa, proćelavog, koji noću po mračnim parkovima napastuje usamljene žene!" "Da, i?", dobaci Rudi. "Pa ništa, razmišljam da l da se javim", odgovori Bobi. "Mogla bi bit dobra plata."

Nije to, međutim, vic koji sam vam htio prepričati, nego onaj kad je Bobi, nakon što mu je propao primamljiv policijski posao u parkovima - dobio ga sigurno jaran nekog papka iz SDP-a - otišao u Ameriku i zaposlio se na građevini. Plaća nije bog zna kakva, ali nije ni posao: trebao je samo puniti kantu cementom i vitlom je slati radnicima na skeli. Ovi je isprazne i vrate, Bobi opet napuni i pošalje, i tako od osam do četiri. Sve dok jednom kanta nije ostala gore.

Čekao Bobi minutu, dvije, pet, pa se zaderao prema gore: "Halooo, haveru!" "Yes?", izvirio je na skeli Amerikanac s žutim šljemom na glavi. "Vrati ba kantu!", proderao se odozdo Bobi. "Sorry?", nagnuo se onaj na skeli. "Kantu", opet će Bobi. "Šalji ba kantu nazad!!!" Amer ga gore blijedo pogledao, pa nestao, i uskoro se vratio s kolegom. "Yes?", javio se sad i kolega. "Kantu!!!", objasnio mu Bobi, pa vidjevši da ga ovaj ne konta, sklopio dlanove na ustima i zaurlao: "Du ju spik ingliš???" "Yes, of course!", srdačno odgovorio ovaj. "Pa šalji onda kantu!!!", iznervirao se Bobi.

Bezbroj je viceva o našem čovjeku na baušteli u tuđini, kao što je bezbroj i tih nesretnika, ima ih za državu. Isti su oni danas kao i prije stotinu godina, samo se mijenjaju poslovi kojih kod nas nema, a vani ima. Onda na sto hiljada nesretnika što dodaju kante na skeli, ili nesretnica što bogatim gazdaricama čuvaju djecu, dođe jedan koji nekako uspije u životu, pročuje se za njega u svijetu, pa naše novine budu pune priča o "naše gore listu" koji je od dodavača kante na baušteli postao važna faca, kongresmen u Sjedinjenim Državama, fotomodel u Milanu ili dvorski arhitekt kralja Fahda. Pa što je list veći, i naša je gora veća. Nije nužno ni da je list u strogo dendrološkom smislu s naše gore pao, dovoljno je već da mu je prababa po majčinoj strani četvrtinu naša, već je neka filmska zvijezda "naše gore list".

Posljednji takav slučaj je senzacionalna priča iz danskih novina, koju su objavili svi hrvatski i bosanski mediji, čitali ste sigurno, o nekoj zagonetnoj plavokosoj Zagrepčanki što je otišla u Jemen da radi i uda se za Anwara al-Awlakija, jednog od vodećih ljudi Al-Qaide: nekakav danski agent navodno joj je ugovorio brak, a CIA je pratila, i kasnije joj bespilotnom letjelicom ubila muža. "Naše gore listić" sad je slavna udovica i uspješna žena, urednica luksuzne Al-Qaidine revije Inspire, što mu, kako sam shvatio, dođe nešto poput GQ-a ili Men's Healtha za arapske teroriste i bombaše samoubojice, trendovski magazin sa savjetima za izbor hidratantne muške kreme ili amonijevog nitrata za autobombu.

Jednako je valjda "naše gore urednica lista za teroriste" u početku iz Al-Qaidinog kombija radnicima u skladištu umjetnog gnojiva dodavala prazne kante amonijevog nitrata - "Halooo?", derala bi se naša Zagrepčanka na mrkog tipa s kalašnjikovom na vratima hangara, "hal tatakalamu aloga al-arabija???", "Na'am, na'am!", potvrdno bi joj odgovorio ovaj, na što bi ona dreknula: "Pa vrati onda kantu!!!" - sve dok nije dospjela na naslovne stranice svjetskih novina kao jedna od tri udovice zloglasnog vođe Al-Qaide. A naše gore balvani i balvanke, što po cijele dane na televiziji gledaju Sulju Veličanstvenog i najdražu mu robinju i ženu Rokselanu rečenu Hurem, zadivljeni vide fatalnu Zagrepčanku kao Hurem našeg doba.

Posve je, naime, nevažno je li cijela priča o Anwaru Veličanstvenom i Hurem iz našeg sokaka izmišljena ili nije - a objavljena je, uzgred, u Jylland Postenu, istim onim danskim novinama što su se proslavile karikaturama Muhameda, pa su i junaci ove priča više muhamedanske karikature nego stvarni likovi. Ono što je meni mnogo zanimljivije, jest medijska bitka "naših gora" za "list" iz Al-Awlakijevog harema. Tajanstvena je Zagrepčanka, naime, Hrvatica, ali se zove Amina. Da stvar bude zanimljivija, tako se zove tek otkako je prešla na islam.

U hrvatskim medijima priča je tako objavljena pod naslovom "Zagrepčanka Amina dovela CIA do svog muža, vođe Al-Qaide!". Da se zna da je tako važna faca u svijetu visokog terorizma "naše gore list", ali da se ipak, jebiga, zove Amina. U bosanskim pak medijima naslovi glase - "Bošnjakinja Amina dovela CIA do svog muža, vođe Al-Qaide!". Kako pak pripadnica drugog naroda koja u drugoj državi prijeđe na islam postane Bošnjakinja, pomalo je nejasno, ali bosanski mediji poštuju proceduru. I Muhamed Ali je onda valjda Bošnjak. S tom razlikom što bih svojatanje Muhameda Alija još nekako i razumio. Bilo bi jednako glupo, ali barem simpatično.

Kao što, jebiga, razumijem da se Ahmed-paša Sarhoš, osmanski namjesnik Egipta, koji je nakon Velikog bečkog rata obnovio slavni Kairo, ili tristotinjak godina mlađi Semir Pintul, junior Shalkea i velika nada njemačkog nogometa, reklamiraju kao "naše gore listovi". Ali zašto bi se itko razuman upinjao dati počasno bošnjačko državljanstvo udovici terorističkog vođe, Hrvatici koja u Bosni nit je rođena niti s Bosnom ikakve veze ima? Ispada, jebiga, da je Bošnjakinjom čini tek radikalno tumačenje Kur'ana kalašnjikovom i amonijevim nitratom, a ta bi definicija bošnjaštva bila idiotska čak i od nekog hrvatskog kolumnista u Oslobođenju što je konvertirao na islamofobiju. Ne, međutim, i za bosanske urednike, ponosne što je Al-Qaidina udovica i urednica magazina za teroriste "naše gore list".

Ili je Bošnjakinjom - što je valjda jednako dobro objašnjenje i za muhamedanske karikaturiste i za bošnjačke urednike - čini to što je jednog jutra u novinama pročitala kako CIA traži mlađu, plavokosu ženu koja u Jemenu obučava teroriste za napade na američke ambasade, pa ko veli da proba, Amerikanci uostalom dobro plaćaju.

Eto, nek sam vam onda ja islamofob.

Boris Dežulović, Oslobođenje