Situacija na Bliskom istoku glavna je svjetska tema. U skladu s time prošlo je i otvaranje 75. Frankfurtskog sajma knjiga, najveće svjetske manifestacije tog tipa. Slovenski filozof Slavoj Žižek opravdao je svoju reputaciju provokatora kada je u utorak na otvorenju sajma u Kongresnom centru teorijski obrazložio i praktično predstavio "cancel kulturu" te izazove koje ona predstavlja miru na Bliskom Istoku. Pri tome je, kako pišu njemački mediji, izazvao bijes brojnih uzvanika. Državni tajnik Uwe Becker protestirao je i upadao mu u riječ dok je gradonačelnik Frankfurta Mike Josef protestno napustio salu ... 

Poslušali smo i pogledali snimku Žižekovog nastupa te vam donosimo cijeli prijepis obraćanja slovenskog filozofa.

Uz burni aplauz publike Žižek izlazi na binu i staje za govornicu.

„Pričekajte s aplauzom. Na kraju nećete pljeskati. Ponosan sam, da sam tu, na knjiškom sajmu. Knjige su, kako smo danas opet iznova čuli, potrebnije nego ikada prije. Bez njih nema rješenja za grozni rat u Gazi. Bezuvjetno osuđujem Hamasov napad na Izraelce uz granicu s Gazom - bez ikakvih 'ako' i 'ali'. Izraelu priznajem pravo da se brani i osujeti prijetnju.

IZRAELSKI NOVINAR GIDEON LEVY: „Ima li nade u ovome? Ne. Hoće li Izrael naučiti lekciju? Ne.“

KNJIŽEVNI SKANDAL: Otkazana dodjela nagrade palestinskoj književnici na Frankfurtskom sajmu knjiga

MORALNA KONFUZIJA: Kako u Hrvatskoj govoriti o ratu Izraela i Hamasa?

YUVAL NOAH HARARI: „Hamasov horor je i lekcija o cijeni populizma“

Ipak, opažam nešto neobično. Čim čovjek spomene kako treba analizirati zamršenu pozadinu situacije, u pravilu je odmah optužen kako podupire ili opravdava Hamasov terorizam. Da li smo svjesni koliko je čudna ta zabrana analize koja bi nam bolje predočila kompleksnost trenutka? Kakvom društvu je svojstveno takvo ponašanje?

Društvu koje je ustrojeno poput košnice za pčele! Koji idiot je izabrao takav primjer? Znate li kako žive pčele? To je najtotalitarnije društvo koje možete zamisliti. Više od 80 posto su ženskog spola, kastrirane su, nije im dozvoljen seksualni razvoj, one samo rade! Tu je i kraljica koja jednom u životu opći s deset mužjaka. Čim ovi dožive orgazam, odmah im proguta penise! Ne, hvala, ne želim živjeti u takvom društvu!

Naslov nedavne polemike, o antisemitizmu i BDS-u (Palestinski pokret za ekonomske sankcije protiv Izraela op. prev.), u Der Spiegelu na njemačkom je glasio: 'Wer Antisemit ist, bestimmt der Jude und nicht der potenzielle Antisemit', prevodim 'Tko je antisemit odlučit će Židov, a ne potencijalni antisemit'. Dobro, zvuči logično. Sama žrtva trebala bi odlučiti da li je uistinu žrtva. Ali zar isto ne vrijedi i za Palestince koji bi trebali moći odrediti tko im oduzima zemlju i elementarna prava? 

U ovom trenutku želim vam usmjeriti pažnju na divan detalj koji sam danas opazio na Sajmu. Posljednja riječ govora slovenske predsjednice, ispravite me ako griješim, bila je Palestina! To je ujedno bio i jedini spomen Palestine. Sve ostalo odnosilo se na Hamas protiv Izraela. Oprostite, ali u ovom trenutku, morate uključiti i milijune Palestinaca. 

Da se vratim na temu ... Analizirajući pozadinu, ne mislim na gluposti maskirane u duboke misli. Znate one banalne parole koje, na primjer, kažu 'neprijatelj je netko čiju priču nisi čuo'. Znate što? Pročitao sam Hitlerov 'Mein Kampf', pročitao sam njegovu priču i naciste volim još manje nego prije.

Danas se u Izraelu odvijaju dvije bitne stvari. Ismail Hanijeh, lider Hamasa koji, naravno, udobno živi u hotelu s pet zvjezdica u Dubaiju, na dan napada Židovima je poručio sljedeće, citiram: 'Imamo vam reći samo jednu stvar, maknite nam se sa zemlje, maknite nam se s očiju. Ova je zemlja naša, Al Quds (Sveti op.prev.), njihov naziv za Jeruzalem je naš. Sve ovdje je naše! Za vas ovdje nema ni mjesta ni sigurnosti'. Završavam citat.

Jasno i odvratno! No, nije li izraelska vlada rekla nešto slično, iako naravno na puno civiliziraniji način? Ovo je jedan od prvih principa na kojima počiva izraelska aktualna vlada. Citiram iz službenog izvora: 'Židovski narod ima ekskluzivno i neotuđivo pravo da obitava u svim zemljama Izraela. Vlada će promovirati i razvijati naseljavanje svih zemalja Izraela. U Galileji, Negevu, Golanu, Judeji i Samariji', završavam citat.

Ili, izjava Benjamina Netanjahua, citiram: 'Izrael nije zemlja svih svojih građana, već je zemlja židovskog naroda, i samo njega'. Završavam citat. Zar ovakvi principi ne isključuju bilo kakve pregovore? Palestinci su isključivo tretirani kao problem dok im država Izrael ne daje nikakvu nadu u zemlji u kojoj žive.

Ispod svih polemika o tome tko je veći terorist, leži teški crni oblak ili, bolje, močvara. Masa palestinskih Arapa koji su dekadama držani u limbu i izloženi dnevnim maltretiranjima naseljenika i izraelske države. Tko su oni i koja je to zemlja u kojoj žive? Da li je to Judeja i Samarija, Zapadna Obala ili država Palestina koju priznaje 139 od 193 članica Ujedinjenih Naroda?

Prva generacija izraelskih lidera od Bena Guriona do Moše Dajana, ovdje ih želim pohvaliti, govorila je posve drugačiji, iskren jezik. Otvoreno su priznali da pravo Izraela na zemlju ne može biti utemeljeno u nekakvoj univerzalnoj pravdi. 

Na primjer, 29. travnja 1956. godine, dogodio se incident u Gazi. Grupa Palestinaca iz Gaze prešla je u Izrael kako bi opljačkali žetvu u kibucu Nahal Oz. Tamo ih je zatekao čuvar koji ih je progonio, ali je na kraju završio u rukama Palestinaca. Tijelo je, bez očiju, vraćeno preko UN-a. Ovako je reagirao Moše Dajan (tadašnji načelnik Glavnog stožera Izraelskih obrambenih snaga, op. prev.), na sprovodu: 'Nemojmo danas kriviti ubojice. Kakav argument mi imamo protiv njihove smrtne mržnje prema nama? Oni su živjeli u izbjegličkim kampovima u Gazi posljednjih osam godina dok smo im mi pred očima mijenjali zemlju, sela u kojima su im nekada živjeli preci ... Sve smo to promijenili u vlastitu ostavštinu'.

Možete li uopće zamisliti sličnu, jednako iskrenu, izjavu danas? Koliko smo daleko od komplicirane situacije koja se odvijala pred koju dekadu? Tada smo govorili 'Zemlja za mir' (sporazum iz 1979. godine o miru između Izraela i Egipta, op. prev.), 'Rješenje dvije države' ... 

Izrael je 1994. godine izgradio zid da odvoji Zapadnu obalu od Izraela u granicama iz 1967. godine svejedno priznajući ju kao poseban entitet. Sve je to u međuvremenu nestalo. Danas je izraelska vlada prepoznatljiva po Itamaru Ben-Gviru (izraelski ekstremno desni političar i član Kneseta, op. prev.). U politiku je ušao u mladež stranke Kach koju je izraelska vlada proglasila terorističkom organizacijom i zabranila. 

Kada je Ben-Gvir došao na novačenje u IDF (Izraelske obrambene snage, op.p.) odbijen je zbog ekstremno desnih stavova. I pazite sad! Osoba koju je sam Izrael osudio kao rasistu i teroristu, danas je ministar nacionalne sigurnosti koji bi trebao paziti da se provode zakoni. 

Sjećate li se velikog sukoba koji je podijelio Izrael prošloga mjeseca? Komentirajući mjere koje je predložila Netanjahuova vlada, Yuval Harari (izraelski profesor povijesti i međunarodno priznati autor, op. prev.) bio je brutalan. Citiram: 'Ovo je definitivno puč. Izrael je na putu da postane diktatura'. Kraj citata. Izrael je bio podijeljen između nacionalističkih fundamentalista, koji pokušavaju ukinuti glavne poluge legalne državne moći, i članova civilnog društva svjesnih sljedeće prijetnje: S napadom Hamasa, i to smatram istinskom tragedijom, kriza je gotova! Prevagnut će nacionalni duh! Uvijek je tragično kada se unutarnji sukob prevlada na račun vanjskog neprijatelja.

Dakle, možda je prvo što možemo napraviti to da prepoznamo ogromni očaj i nered iz kojega se može izroditi zlo. Ukratko, neće biti nikakvog mira na Bliskom istoku dok se ne riješi Palestinsko pitanje. Ovo sam posljednjih dana pročitao u izraelskim novinama. Ni u jednom trenutku ne opravdavam, to je kriminalni čin. Istina, Izrael ima puno pravo na protunapad. No, nemojmo zaboraviti ovu mračnu pozadinu.

Mnogi moji prijatelji kažu: 'Da, Palestinci imaju pravo biti pomalo antisemiti jer, vidiš što im rade Izraelci'. Ili, s druge strane: 'Izraelci imaju pravo biti malo nasilni jer, vidi što smo mi njima radili u holokaustu...'

Mislim da se tu nema što razumjeti. Treba ići do kraja u oba smjera. Stati u obranu palestinskih prava, kao i u borbi protiv antisemitizma.“

Govor prekida netko iz publike: "Ne možete uspoređivati ovaj Hamasov teror s onim što Izrael radi na izraelskom teritoriju, ispričavam se". 

Prema pisanju njemačkog Die Zeita, osoba koja je prekinula Žižeka je Uwe Becker, njemački državni tajnik za europske poslove i povjerenik za antisemitizam. Kako navodi Die Zeit, osim što je prekidao slovenskog filozofa, Becker je nekoliko puta protestno napuštao dvoranu.

"Ne činim to. Ne uspoređujem", odgovara Slavoj Žižek s pozornice. 

"Relativizirate!", upozorava netko iz mase dok se množe upadice iz publike. 

Nakon kraće stanke Žižek se obraća auditoriju: „Sada vidite u praksi što znače slogani 'Različitost, inkluzivnost ...,'“ na što publika reagira dugim pljeskom. Žižek se ne da smesti te nastavlja nadglasavajući se s pljeskom.

„To je logika cancel kulture (fraza kojom se opisuje kultura odnošenja prema neprihvatljivim stavovima koje nastoji izbrisati iz javnog prostora, op. prev.). Da bi imali našu raznolikost, neki naravno, moraju prvo biti isključeni. Govorim o brojnim Palestincima koje poznajem, oprostite mi ako sada malo eksplodiram. Ukoliko postoji osoba u ovoj prostoriji koja je učinila više za mirnu suradnju između Palestinaca i Izraelaca, ja im skidam kapu. Ali nema ih! Što možete učiniti više? S prijateljima sam u Ramallahu organizirao veliki skup u čast Židovu Walteru Benjaminu (njemački filozof, kulturni kritičar i esejist iz prve polovice 20. stoljeća, op. prev.)! Nikakvih problema nije bilo! U Ramallahu sam organizirao i školu filma zajedno sa židovskim profesorima ... 

Dakle da se vratim na uspoređivanje ... Naravno da ne mogu uspoređivati nasilje. Hoću reći, Hamasov napad je apsolutno nemilosrdan i brutalan. Ali hoću li pasti toliko nisko da citiram nekoga, s kime se u ovom slučaju i slažem - Anthonyja Blinkena, američkog državnog tajnika koji je rekao: 'Da, Izrael ima puno pravo da uzvrati, ali način na koji će to učiniti tiče se svih'. Dakle, ne radi se tu samo o problemu između Izraela i Hamasa.

Znači, trenutak u kojem prihvatite da je nemoguće boriti se za obje strane istovremeno, izgubili ste dušu! Posebno danas kada živimo u vremenima koja moram nazvati antisemitskim cionizmom. Znate li zašto europska desnica podržava Izrael? Reinhard Heydrich (čelnik Gestapoa, šef sigurnosti Rajha, protektor Češke i Moravske i šef Interpola, op. prev.), da, taj Heydrich, napisao je izjavu u kojoj kaže: 'Izraelci su divna nacija, spremni smo surađivati s njima, ali ne tu u Njemačkoj. Oni bi trebali otići tamo...". Sjećate se Breivika (Anders Breivik, norveški ekstremni desničar i terorist koji je 2011. godine ubio 69 članova mladeži Laburističke stranke norveške)? Sjećate se ludog Norvežanina? On je imao isto antisemitsko stajalište, podržavamo ih (Židove), ali ako su tamo ...“

Slavoja Žižeka opet prekida netko iz publike "Sramota je da na dan ubojstava i masakra..."

"Gdje? U Gazi također!", odgovara Žižek.

"Relativizirate što se događa!", javlja se ponovo državni komesar Becker, ovoga puta popraćen blagim pljeskom publike.

"Ne relativiziram. Želim samo reći da vaš način razmišljanja milijune Palestinaca stavlja u nemoguću poziciju što će samo rezultirati rastom antisemitizma! Dozvolite mi da se vratim na kraj svoga obraćanja. Arthur Koestler (mađarski Židov, pisac i novinar, razočarani komunist te engleski špijun iz sredine 20. stoljeća, op. prev.), rekao je gorku istinu. Citiram: 'Da li je moć korumpirana? Obratno je također točno. Progon korumpira žrtvu, iako možda na suptilniji i tragičniji način'. Kraj citata.

To vrijedi za obje strane u tekućem ratu. Moj najveći, apsolutni, heroj 20. stoljeća je Marek Edelman, poljski židov koji je sve to jasno vidio. Edelman je učestvovao u ustanku u Varšavskom getu 1943. godine kao i u širem ustanku čitave Varšave 1944. godine. Nakon rata, 1968. godine, njegovi su supruga i djeca emigrirali zbog rastućeg antisemitizma u Poljskoj dok je on odlučio ostati. Odluku je obrazložio sljedećim riječima: 'Netko treba ostati sa svima onima koji su ovdje nestali'. Od 1970-ih surađivao je s Radničkim obrambenim komitetom (poljski društveno-politički pokret za pomoć radnicima koji su nakon štrajka u lipnju 1976. godine završili u zatvoru, op. prev.), kasnije i kao član Solidarnosti sudjelovao u Dogovoru za okruglim stolom (dogovor između Solidarnosti i Vlade koji su od travnja 1989. godine vodili demokratskim promjenama, op. prev.). Pri kraju svog života, Edelman je javno branio palestinsko pravo na otpor smatrajući kako židovska samoobrana dolazi u opasnost da pređe granicu i postane ugnjetavanje. Opsceno bi bilo diskvalificirati Edelmana kao samoprezrenog Židova. 

Zašto to govorim ovdje u Frankfurtu na sajmu knjiga?

Zato jer, i tu se slažem s prethodnim govornicima, samo čitajući knjige možemo biti svjesni situacije. Literatura je privilegiran medij koji nam čini opipljivima duboke dvosmislenosti i kompleksnosti našeg problema. Ne mistificiram poeziju. S druge strane moja je teza, i opet ću vas šokirati - nema etničkog čišćenja bez poezije!

Sjetite se Ruande, tamo je bio veliki lokalni pjesnik. Sjetite se ratova u bivšoj Jugoslaviji - Radovan Karadžić! Prilično cijenjen pjesnik, ako ne računamo rat! Da ne spominjem ljude poput Mao Ce Tunga i tako dalje.

Zato sam bio šokiran kada sam čuo da je odgođena ceremonija dodjele nagrade Adaniji Shibli (palestinska spisateljica, aktualna dobitnica LiBeraturpreisa, nagrade koja se na Frankfurtskom sajmu knjiga dodjeljuje piscima iz Afrike, Azije, Latinske Amerike i arapskog svijeta), odluka koju smatram skandaloznom. 

Da, terorizam protiv Izraela u proturječju je sa svim vrijednostima koje podržava Frankfurtski sajam knjiga. To jednako vrijedi i za kolektivnu kaznu koju trpe milijuni u Gazi, kao i za ukidanje ceremonije za nagradu Adaniji Shibli. Vidite, ovdje prilazimo paradoksima cancel kulture. 

Službena je poruka: 'Da, inkluzivnost i različitost'. Ali što onda radi cancel kultura jest to da isključuju one koji se ne uklapaju u njen opis inkluzivnosti i različitosti. Dakle, nisam samo ponosan što sam ovdje. Također me pomalo i sram. Pokušajte zamisliti što bi Marek Edelman imao za reći da je sada s nama živ? 

I da ponovim, pri kraju sam, ni na koji način se ne identificiram ili relativiziram ono što je Hamas učinio. To je bio neoprostivi brutalni ubilački pohod. Hanijeh, lider Hamasa, jasno je rekao da se ne radi samo o ograničavanju Izraela već o uništenju države.

Druga teza koju zastupam, ni na koji način ne relativizira ovaj zločin. Ona samo daje pozadinu iz koje ti zločini potom izrastaju. Ukoliko to budemo ignorirali, ukoliko ignoriramo što se sada događa na Zapadnoj Obali, ne možemo razumjeti situaciju.

Apsolutno, potpuno, priznajem državi Izrael pravo da postoji. Također sam apsolutno kritičan naspram Palestinskoj upravi (službena država Palestina koja ima djelomičnu kontrolu nad Zapadnom Obalom od Sporazuma u Oslu 1995. godine, op. prev.). Mislim da je Arafat s pravom bio okarakteriziran kao čovjek koji nikada ne propušta priliku da propusti priliku. Jako je bilo glupo što je odbio pakt s vladom Ehuda Baraka (propali samit između Izraela i Palestine održan pod predsjedanjem Billa Clintona u Camp Davidu 2001. godine, op. prev.). Dakle, ne hvalim Palestince. Samo želim reći da pogledate njihovu situaciju. Oni su tamo zapeli u tragičnom limbu.“

Obraćanje prekida nerazumljivo dobacivanje iz publike. Žižek odgovara - "Bilo bi lijepo kad bi isto to rekli i govornicima koji su mi prethodili". Na te ga riječi prekida burni pljesak publike a potom zaključuje i odlazi s pozornice: „Vidite, čim sam rekao 'nije jednostavno', usporedio sam neusporedivo“. 

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube