„Bolno je i odveć poznato sada navoditi detalje usmjerene ostvarenju sulude Tuđmanove opsjednutosti granicama Banovine Hrvatske, ali svejedno ne mogu prežaliti taj grad. Sve što se u Mostaru događalo od tada do danas presudno je usmjereno time što se odigralo u samo pola godine“, piše Dragan Markovina u tekstu koji se ne bavi tek haškom presudom što je neke opet dirnula u nacionalne osjećaje, već i gradom kojeg nema, gradom od kojeg su, kako Markovina kaže, ostale samo kulise, neki dragi ljudi i dvije podijeljene utvrde koje glume tranziciju

Iako je rat trajao i znatno duže od toga, sve je stalo u tih šest mjeseci. U zoru, 9. maja 1993. godine, na onaj isti dan koji se u civiliziranom svijetu slavi kao dan pobjede, tj. Dan Europe, a u opskurnim hrvatskim krajevima naziva danom poraza, snage Hrvatskog vijeća obrane odlučile su uništit Mostar. U tom času se možda napad na zgradu Vranice, u ulici mog djetinjstva i datum napada nisu mogli dovesti u logičnu vezu.

Tuđmanova je politika za tih šest mjeseci mostarskog pakla poslala jasnu simboličku poruku što misli o antifašističkom nasljeđu (FOTO: Tacno.net)

No kad je točno pola godine kasnije, točnije 9. studenog 1993. srušen Stari most, dobili smo previše indicija da bismo ih pripisali slučajnosti. Tog se datuma, naime 1938. godine u nacističkoj Njemačkoj odigrala Kristalna noć, koju slobodno možemo smatrati datumom u kojem su sve institucionalne maske pale te u kojem je proglašen javni poziv za uništenjem jednog naroda. Tako je Tuđmanova politika za tih šest mjeseci mostarskog pakla, pored ubojstava, progona i moralnih poniženja prema jednom narodu, poslala jasnu simboličku poruku što misli o antifašističkom nasljeđu Evrope.

ČUVAR ADRESE: Ne ide moj dida nikako, zar ne vidiš da tonemo

PORUKA NA DAN MLADOSTI: 'Mržnja traje već više od dvije decenije i materijalno i duhovno nas je uništila'

BOGDAN BOGDANOVIĆ: Mostarski grad mrtvih i Mostar - mrtvi grad

FRA IVO MARKOVIĆ: Kad dođem u Mostar i pogledam u toranj i križ nad gradom, zastidim se kao kršćanin i vjernik

Početi uništenje jednog grada na Dan Evrope, a čitavu akciju okruniti barbarskim rušenjem ključnog simbola grada i spomenika pod zaštitom UNESCO-a, na godišnjicu Kristalne noći mogu samo ljudi izrazitog zločinačkog instikta. Bolno je i odveć poznato sada navoditi detalje usmjerene ostvarenju sulude Tuđmanove opsjednutosti granicama Banovine Hrvatske, ali svejedno ne mogu prežaliti taj grad. Sve što se u Mostaru događalo od tada, do danas presudno je usmjereno time što se odigralo u spomenutih pola godine. Mnogi su poginuli, još više ih je trajno emocionalno oštećeno, a najviše ih zauvijek napustilo vlastiti grad.

Ne mogu prežaliti taj grad (FOTO: forum.dnevniavaz.ba)

Tužni su odjeci vlastitih koraka na ulicama tog nesretnog grada, dok ih osluškujem u sitne noćne sate. I svom blještavilu šoping-centara usprkos, kao i vrevi fingiranog studentskog života ničim relevantnih sveučilišta, pozlati matičinih proljeća i poznatim mirisima zraka te preostalim proplamsajima mediteranskog duha, svake minute provedene u rodnom gradu od tada, do danas, znam da moga grada više nema. Ostale su samo kulise, neki dragi ljudi i dvije podijeljene utvrde koje glume tranziciju.

I sada, nakon današnjih presuda, kad su možda mnoge ranjene duše pronašle svoj mir, Mostar će dočekati noć kao poražen i uništen grad u kojem samo hulje mirno spavaju. Probudit će se tako neki dragi čovjek u središtu grada pa krenuti u standardnu šetnju ulicama Mile Budaka, Vokića i Lorkovića te ostalih znanih i neznanih velikana i „velikana“ iz nacionalnih mitologija.

Remekdjelo Bogdana Bogdanovića danas je prekriveno ustaškim znakovljem (FOTO: bosnienforum.com)

Na tom putu neće naići više na ulicu Vladimira Nazora ili Ante Zuanića, no šetat će sve do remek-djela „ukletog neimara“ Bogdana Bogdanovića i njegovog Partizanskog groblja, prekrivenog ustaškim znakovljem i tonama smeća, baciti posljednji pogled na rodni grad, zatvoriti oči i poželjeti da sve je bio samo ružan san.

Lupiga.Com via Tačno.net