Samo oprezno, dječače!
... pogodite kakav je slučaj s ovim tekstom!
Postidio me nedavno mladić, praktično dijete. Natjerao me da preispitam svoje stavove. Ošamario me stvarnošću. Sve je počelo jednim bezazlenim komentarom u kome sam nazvala pretjerivanjem njegovu strast, nešto u čemu je izgarao, ideologiju. Borio se pomalo naivno, previše revno, previše iskreno za svoja uvjerenja. Pokušavao drugima primaknuti to što ga je nosilo u prvom mladenačkom zanosu, što je volio.
Glasno izrečene misli bešćutnog realiste, nekoga tko je gorio i izgorio istim mladicama, pokušale su ga odvratiti od ideala, spustiti na blatnjavo tlo današnjice.
Što da lažem pokušala sam ga promijeniti, ukalupiti u prihvatljive okvire.
Okvire strogo zacrtane, potpuno realne, a ako ćemo iskreno, okvire nametnute. Jako dobro sam poznavala njegove strasti. Dugo sam i sama govorila njegovim jezikom, izgarala u borbi za ista uvjerenja. Tako sam često ponavljala njegove riječi, voljela istom čistom ljubavi, do kraja se predavala.
Moji su ideali srušeni! Utopili su se u bezobzirnosti svakodnevice, popljuvani od onih koji su ih stvorili, zaprljani prašinom zrelosti. Ostavili su gorčinu na usnama, otrov u riječima, potrebu da srušim sve dobro i plemenito u drugima.
Da moji su se idoli stropoštali, kao nesigurne kule od karata, a ne znam točno ni datum tog neobičnog događaja. Možda kad sam vidjela one kolone civila, prije već podosta godina.
Ili kad javiše da je mlada vojska izginula u malom gradu domovine i ja oplakah živog brata, dok su njegovi nadređeni u to vrijeme….ma bolje da ne ulazim u to.
Možda onda kad su se silna obećanja i predviđanja pretvorila u gomilu slatkorječivih laži. A možda tek puno kasnije u govorima i postupcima Uzdignutih.
Najvjerojatnije je to ipak bilo onog dana kad smo se iz slavnih pobjednika preobukli u sramne gubitničke oklope i poput miševa se razbježali. Ne znam!
Znam da je za mene već kasno. Davno sam ružičaste haljine romantičara zamijenila za sive i bezlične realiste. Previše sam ogrezla u njima da bih ikad više mogla staviti ružičaste naočale idealiste, iz inata živjeti!
Ali nemam pravo tebe smetati u tvojim bitkama, tvojim ratovima. I treba da ostaneš idealista. Jer baš takvi su mijenjali svijet, oblikovali ga po svojim mjerilima, ukalupili.
Oni su imali hrabrosti ustrajavati u svojim borbama. Ta to su bili i ovi tragovi u vremenu Štrosmajer, Mandić, Jelačić, pa i Marks i Engels ako ćemo pravedno.
Postojale su, sigurna sam i u njihovo vrijeme leonarde i slične malenkosti. Ali nisu ostavile svoje stope u vremenu te sitne duše, nego takvi kao ti.
Samo oprezno, dječače! Ideologija je mač sa dvije oštrice. Dobro pazi koju želiš upotrijebiti. I ubaci, među svoje idole, jednu dozu tolerancije prema Drukčijima, jer različite nas Bog stvori na svoju sliku i priliku.
(Leonarda)
