Spomenik Bruce Leeju u Mostaru, da i zašto

Ivor Car

28. listopada 2005.

Spomenik Bruce Leeju u Mostaru, da i zašto

Vjerujem da dobar dio Lupeža zna da će u Mostaru uskoro osvanuti spomenik junaku mnogih sretnih djetinjstava, žilavom kung fu majstoru - Bruce Leeju, čovjeku koji nije niti Hrvat, niti Bošnjak, a ni Srbin. Iako ovim zadnjim ispunjava sve uvjete da nikome ne smeta, mnogi konzervativniji mještani, još uvijek, "u praksi", podijeljenog grada drže da maleni Kinez ničim nije zaslužio spomenik

Ideju je "izrodio" dvojac okupljen oko Urbanog pokreta Mostar. Riječ je o Nini Raspudiću, rođenom Mostarcu na privremenom radu u Zagrebu, gdje radi kao asistent na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta, te o Veselinu Gatalu, poznatom bosanskohercegovačkom književniku.

Mostar danas nema nijedno kino, ali da se iznad grada stavi šator, bilo bi to jedna velika kino dvorana, tvrdi Gatalo.
- Ovo je grad gdje više nije vijest da je čovjek ubio čovjeka, već da je Srbin ubio Bošnjaka, kategoričan je ovaj Mostarac.

O situaciji u samom gradu podosta govori i jedna druga akcija Urbanog pokreta - izložba "Ljepota obnove i izgradnje" tijekom koje je fotografirano 36 najružnijih objekata Mostara napravljenih poslije rata. Snimljene zgrade oličenje su novokomponiranog kiča i neukusa, a među 36 bisera postratne arhitekture probila se i mostarska katedrala čije se goleme dimenzije nikako nisu uklopile u pejzaž grada. Pored fotografije zvonika visokog 108 metara, stajao je natpis "Veličina je ipak važna!".

Mnogi konzervativniji mještani, još uvijek, "u praksi", podijeljenog grada drže da maleni Kinez ničim nije zaslužio spomenik, koji će ipak biti postavljen, tik kraj još uvijek, do temelja, razrušenog Bulevara koji razdvaja istočni i zapadni Mostar.
- Onima koji su za vrijeme rata nogama otvarali vrata, Lee ne odgovara, kao ni brojnim "profesionalnim" i ideološki zatrovanim Hrvatima, Bošnjacima i Srbima. Problem je što Bruce nije ni Bošnjak, ni Hrvat, ni Srbin, ni Židov, a mnogim generacijama je blizak, oštar je Gatalo.

O samoj ideji gradnje brončane statue omalenom, ali žilavom i kao biku jakom Kinezu, te razlozima i stanju u kojem je ideja rođena u nastavku će govoriti Nino Raspudić ...


Spomenik poginulim španjolskim borcima na Španjolskom trgu gdje će spomenik biti postavljen 

U srpnju 2003. godine čelnici nevladine udruge «Urbani pokret - Mostar» na javnoj tribini su objavili inicijativu za podizanje spomenika Bruce Lee-ju u Mostaru i pozvali likovne umjetnike da ponude svoja rješenja. Nakon što su je prenijeli lokalni mediji, vijest se munjevito proširila cijelim svijetom, prenijeli su je najveće i najmoćnije medijske kuće, a poseban interes inicijativa je izazvala na području bivše Jugoslavije - svi relevantni tiskani i elektronski mediji su donosili reportaže i intervjue s inicijatorima, a priča o Bruce Leeju u Mostaru dodatno je potaknula raspravu o spomenicima, značenju prostora, sjećanju i sl., na tom području koje je devedesetih doživjelo strahovita razna razaranja uz traumatičnu političko-ekonomsku tranziciju koja je dovela do lomova starih društveno-političkih, ali i kulturalno- identifikacijskih oblika na svim razinama. Znakovito je da u to vrijeme «Centar za savremenu umjetnost - Sarajevo» pokreće projekt «De/konstrukcija spomenika», koji propituje istu problematiku i koji je u inicijativi o podizanju Leejevog spomenika prepoznao originalnu i teorijski dobro zasnovanu intervenciju u prostoru, te kao partner ušao u realizaciju projekta. Radi se o brončanom spomeniku u prirodnoj veličini, dakle oko metar i sedamdeset centimetara, koji bi stajao u samom središtu grada. Iako nismo formalisti, kako bi preduhitrili moguće optužbe da se radi u kiču, insistirali smo na tome da spomenik napravi akademski kipar. Nadalje, nismo željeli tražiti novac od državnih institucija u BiH, kako ne bi bili optuženi da, u vrijeme dok većina stanovništva živi u krajnjem siromaštvu, trošimo novac na «gluposti». Općenito, u realizaciji ovog projekta morali smo misliti i na najnevjerojatnije stvari poput toga na koju stranu svijeta će spomenik biti okrenut i sl., o čemu će biti više riječi kasnije.

Da se spomenik Bruce Leeju gradi u bilo kojem drugom gradu na svijetu, stvar bi se mogla okarakterizirati ili kao odavanje počasti jednom čovjeku i glumcu (npr. u Hong-Kongu u kojem je rođen, ili Los Angelesu u kojem je snimao filmove koji su ga proslavili) ili kao nekakva bizarnost provincijalnih kung-fu fanatika. No Bruce Lee u podijeljenom Mostaru je puno složenija i značenjski bogatija priča, i drago nam je da je većina medija odmah prepoznala vijest ne kao bizarnost, već kao nešto mnogo ozbiljnije i promišljenije. Mostar je grad koji je u ratovima na području bivše Jugoslavije doživio možda najgoru sudbinu. Taj povijesni grad u kojem su bila zastupljena sva tri bosanska i hercegovačka naroda proživio je dva rata, u oba su se borbe vodile na području samoga središta grada, a završetak rata dočekao je podijeljen između dvije većinske zajednice (hrvatske i bošnjačke). Mukotrpan proces obnove i ujedinjenja grada još uvijek traje - premda je grad formalno ujedinjen u jednu općinu, zbog preseljavanja stanovništva u stvarnosti još uvijek funkcionira kao labavi okvir za dvije etnički homogene cjeline. U takvoj situaciji urbanizam se javlja kao «nastavak rata drugim sredstvima» - svaka od dvije polovice grada nastoji «svom» prostoru dati «svoje» obilježje, učiniti prostor putem izgradnje vjerskih i kulturnih objekata i simbola više «svojim». To natjecanje u «obilježavanu prostora» nažalost se događa na stručno katastrofalnoj razini. Ako tome pridodamo i opće bezakonje, koje se u prostoru reflektiralo potpunom devastacijom javnog prostora putem bespravne gradnje (uglavnom u režiji «novih bogataša» stasalih kroz ratno profiterstvo i tranziciju u okvirima bezakonja), jasno je zašto grad Mostar njegovi građani sve manje osjećaju svojim i zašto se i sami nemarno odnose prema javnom prostoru.

Inicijativa za podizanje spomenika Bruce Lee-ju pokušaj je da se javnom prostoru povrati značenje, ali i da dovede u pitanje smislenost i starih i novih spomenika i «veličina». Teorijski rečeno, radi se o tipičnim postmodernističkom postupku miješanja različitih registara. Miješanjem «visokog» registra (u koji spadaju spomenici, monumentalnost, bronca) i «niskog» registra (u koji se obično smješta masovna kultura, kung-fu, heroji iz djetinjstva) dolazi do recepcijskog kratkog spoja - dekonstruira se «visoko» i ironizira sveprisutna mitomanija (Tko su naši heroji? Kome i zašto podižemo spomenike?), ali se i uzdiže «nisko» - podsjećanje na male životne stvari koje nemaju veze s politikom i ideologijom i koje ne dijele već spajaju ljude i narode.

Radi se dakle i o dekonstrukciji i o konstrukciji spomenika i njegovog značenja. Dekonstrukcijska funkcija brončanog spomenika Bruce Leeju u ratom podijeljenom gradu je jasna, i mi ne bježimo od te, najpovršnije interpretacije da se ovim spomenikom želimo narugati općoj mitomaniji i opsjednutosti spomenicima i veličinama. To pogotovo vrijedi za prostor u kojem je svaka generacija upamtila barem dvije-tri promjene dresova, velikih priča i heroja. Svi smo navodno živjeli u bratstvu i jedinstvu, gradili socijalističko društvo i plakali za Titom. Preko noći dojučerašnji komunisti i ateisti postaju veliki nacionalisti i vjernici, a danas već multikulturalisti i europejci. Spomenik Leeju bi stoga bio i jedan veliki brončani upitnik u prostoru, podsjetnik na to da su naši heroji vrlo često fiktivni i prolazni.

Jedna u nizu razrušenih zgrada na mostarskom Bulevaru 

Nadalje, u ratom traumatiziranom i još uvijek podijeljenom gradu ljudi su preopterećeni politikom i ideologijom do te mjere da se čak i na razini lokalnih izbora govori o borbi za opstanak naroda…  U zapuštenom i opljačkanom gradu, vlasti svjesno sve probleme prebacuju na političku i ideološku razinu, održavajući ravnotežu straha. Jedna lokalna televizija je tako nedavno anketirala građene na temu održavanja gradskih prometnica. Kad su jednog građanina upitali što misli o rupama na cesti, on je odgovorio: «Nemojte me molim vas ništa pitati o politici…». Ne želim negirati postojanje realnih političkih problema, poput neriješenog nacionalnog pitanja, ali su ti problemi toliko hipertrofirani da prožimaju sve sfere života i često služe kao paravan za nerješavanje konkretnih, «malih» problema. U današnje vrijeme, kada su politika i ideologija okupirali i zatrovali sve segmente svakodnevnice u našem gradu i cijeloj BiH, izgradnjom spomenika želimo pokazati i podsjetiti da postoji veliki dio naših života, sjećanja na djetinjstvo, i prvih životnih vrijednosti, koje nemaju nikakve veze s politikom i «velikim pričama». Dakle, između ostalog, tim spomenikom želimo obraniti područje ne-političkog i dati mu dignitet.

Time ne zagovaramo apolitičnost niti nekakav bijeg u infantilizam, nego naprosto želimo razgraničiti neke životne sfere i podsjetiti na stvari, koje su također dio našeg identiteta, a u ime kojih nitko nije morao ubijati niti biti ubijen. Nadalje u gradu u kojem je sve podijeljeno, želimo podsjetiti da izvan začaranog kruga nacionalnog konflikta postoje brojne stvari koje su svim građanima Mostara zajedničke - Bruce Lee je naprosto drag svima - i Bošnjacima i Hrvatima i Srbima, i lijevima i desnima… On je univerzalan, ali za razliku od praznih, formalnih univerzalnih vrijednosti poput priče o tome da smo svi ljudi i sl., on je uz svoju univerzalnost istovremeno i konkretna slika koja pobuđuje konkretne emocije, a to je prije svega borba za pravdu. Mi ne podižemo spomenik ni glumcu ni liku kojeg je glumio, već samoj ideji pravde. Dakle, u gradu koji se guši u nepravdi, podiže se spomenik samoj ideji pravde, koja je za našu generaciju na univerzalan, ali istovremeno i plastičan način utjelovljena u liku Bruce Leeja.

Na Španjolskom trgu penzioneri se zabavljaju igrajući šah, a uskoro će moći piti i vodu iz česme ugrađene u spomenik kung fu majstoru 

Bruce Lee, čovjek druge rase i s drugog kontinenta, bio je drag svima nama, bez obzira na nacionalnu i ideološku pripadnost. Za generacije naše djece odrasle uz njegove filmove sedamdesetih godina i kasnije, on je bio oličenje poštenja, borbe za pravdu, zaštite slabijeg i privrženosti prijatelju i učitelju. U današnje vrijeme pada svih moralnih vrijednosti, kada djeca u Bosni i Hercegovini nose pištolje u školu i uzore vide u kriminalcima, spomenik Bruce Lee-ju u središtu grada bio bi podsjetnik na dječje snove o pravednijem svijetu u kojem neće biti važna sirova snaga, već vještina, brzina i snaga volje borca za pravednu stvar. Bruce Lee je između ostalog bio i simbolički most između Istoka i Zapada - dijete Kineza i Engleskinje kao mladić dolazi iz Hong-Konga u Ameriku i silno doprinosi popularizaciji orijentalnih borilačkih vještina, ali i kulture općenito, u zapadnom svijetu. Stoga nije čudno što smo upravo njega izabrali da stoji i između Istočnog i Zapadnog Mostara. U hiperpolitiziranom prostoru, u situaciji u kojoj podižemo spomenik na bivšoj liniji fronta u podijeljenom gradu, morali smo čak misliti i na to kako će brončani Lee u borbenom stavu biti orijentiran. Ako bi ga okrenuli prema istoku, netko bi zlonamjerno mogao interpretirati da gradimo anti-bošnjačkog Bruce Leeja, a ako bi ga okrenuli prema zapadu, netko bi mogao reći da taj spomenik brani Istočni Mostar od Hrvata iz zapadnog dijela grada. Zato smo odlučili da ga okrenemo prema sjeveru: prema Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Bruxellessu, Washingtonu ili Halleu…

Uz sve navedene elemente dekonstrukcije i konstrukcije značenja, spomenik će zasigurno postati turistička atrakcija. Zahvaljujući inicijativi za podizanje Bruce Leejevog spomenika cijeli svijet prvi put u posljednjih petnaest godina govori o Mostaru u pozitivnom kontekstu, o nečem konstuktivnom i kreativnom, što nema nikakve veze s ratom i politikom. U pripremi je i poštanska marka s Leejevim likom, festival «Bruce Leejeve večeri poezije», a niz alternativnih kulturnih manifestacija planirano je u sklopu manifestacije otvaranja spomenika za koju se nadamo da će se dogoditi u proljeće 2005. godine. Neskromno se nadamo da će taj spomenik malim životnim stvarima koje spajaju sve građane grada, kao mali zajednički nazivnik, doprinijeti i stvaranju novog gradskog identiteta. Da će uskoro npr. netko u Halleu kad čuje za Mostar, umjesto rata spomenuti: «Mostar? Je li to onaj grad s Bruce Leejevim spomenikom?»

Grad u kojem ćemo se roditi nismo mogli birati. Roditi se u Mostaru u 20. stoljeću i nije bila naročita sreća, stoga mi je važno da shvatite da ideja o spomeniku Bruce Leeju, i sve ono humoristično oko nje, rođena iz krajnje boli i tuge jednog nesretnog grada. Mi smo ljudi koji su nadživjeli vlastiti grad i vlastiti svijet. Ili možda to nije bio naš svijet? Bolje je reći ovako - mi smo ljudi koji tek trebaju izgraditi svoj grad i stvoriti svoj svijet. Spomenik Bruce Leeju bi trebao biti jedan mali skromni doprinos, koji, kako reče moj kolega, sigurno neće nikoga otjerati iz Mostara, a mnoge će zasigurno privući. I zadnje, ali ne i najmanje važno: uz brončani spomenik u prirodnoj veličini, na čijem će postolju pisati samo: «Bruce Lee, 1940-1973, Tvoj Mostar», nalazit će se i česma, čime će spomenik imati i praktičnu funkciju. Na središnjem gradskom trgu na kojem se nalazi spomenik okuplja se mnogo penzionera. Kako je Mostar jedan od najtoplijih gradova u Europi, mnogi od njih ožedne. Zahvaljujući njihovim dosadašnjim herojima, penzioneri više nemaju novca za barove i restorane, pa će im česma na postamentu Leejevog spomenika dobro doći. No, da bi se napio vode, putnik namjernik će se morati sagnuti i pokloniti se kung-fu majstoru…