I u danu kad su automobili s novinarima letjeli u zrak, a premijer uz smiješak govorio naciji kako još nije došlo doba za izvanredno stanje, Zagreb Film Festival bio je najvrjednija oaza dobra u ovoj suludoj metropoli. Šteta je samo, što taj tjedan svake godine traje sve kraće, ili su samo oni obični dani, za kojih se ubija, mlatara, divlja, krade i laže, sve duži i duži. Ovo je priča o stanovitom S. P. (40), kojeg je posjet ZFF-u, slikovito rečeno, uskrsnuo. Ovo je priča o ranim četrdesetima i odluci da se dogodine svakako i opet mora na ZFF

Makar su se njegovi odlasci u kino sveli na razinu ekscesa, makar je njegov stari DVD player pokazivao očite znakove skorog otkazivanja ikakve poslušnosti, S. P. je i dalje za sebe mislio da je filmofil. Do đavola, volio je filmove. Volio je o njima čitati, volio je u kasne sate čekati kakav dobar film na televiziji, volio je o filmu diskutirati, pa čak i sa onima koji su evidentno o kinematografiji znali daleko više od njega. Nije, doduše, bio jedan o onih koji sve odgledano uredno bilježe u tekicu s kratkim karakteristikama i imenima glavnih glumaca. To mu se činilo pretenciozno, baš kao i slični dnevnici o, recimo, ispijenim bocama plemenita vina. Trudio se pamtiti, barem toliko da sutra kada postane slavan, zna dati brz i točan odgovor na idiotsko pitanje kakvog jeftinog magazina: "Koji vam je film najdraži?!".

U tom je duhu odgojio onomad i svog cimera. Pače, posve ga je svjesno gurnuo put holivudska smeća, samo da ga sutra za razgovora može zatući svojim briljantnim filmskim znanjem. No, život piše romane, a kad ih piše onda se filmovi ne gledaju baš. Možda nešto malo, na početku romantične veze, ma kada u život uđe i ono malo, slatko čedo, kojeg su bake željele više nego li vi sami, s filmovima je gotovo. Istinabog, govorili su mu da će u prvih par godina života njegova potomka hobiji i pasije svake vrste malo patiti. No, nitko mu nije rekao da će imati kćer koja će mu pred nosom gasiti televizor. "Igraj se! Ne budi buljač televizije!", rezolutna je, a nema ni pet godina. Mic, po mic i kino je, k'o što rekosmo, postao eksces. Njegova jedina sreća postali su oni kratki razgovori s narančastom videotekarkom, koja bi komotno mogla raditi u kakvom opskurnom dijelu Londona, umjesto što radi u jednako opskurnom kvartu Novoga Zagreba. "Je li film za vas, ili za vašu suprugu?", kazala bi mu svaki put potiho. Pa ako je za njega, onda bi se sagnula i dugo kopala nešto ispod pulta, dok ne bi izvukla nešto posebno, recimo onaj danski "Poslije vjenčanja".

Znao je naš S.P. sve, informirao se gdje god je stigao, no tek su mu klasici na televiziji, koje ranim subotnjim jutrom nitko nije gledao, vraćali ono malo filmofilskog dostojanstva. Posebno ga je boljelo to što je, poput pravog papučara, teško iz kuće izlazio sam. Sudjelovanje u odgoju djeteta činilo se važnije. Tako ga je mimoišlo tko zna koliko Motovuna, no tu se mogao pravdati kilometražom. No, mimoišao ga je i ZFF, njih pet, makar mu je bio tu, kraj kuće. Ove godine je stoga odlučio lupiti šakom o stol.
- Zemo, svega ti, bi li mi mogao srihtat akreditaciju, ili koju kartu - odvažio se upitati prijatelja, bez da je očekivao išta.

Jednostavno je računao kako će možda natjerati sebe na akciju, ako se obaveže žutom akreditacijom. Kada su mu akreditiranje dozvolili, srce mu se umalo raspalo od uzbuđenja. Kada je u ruke dobio program festivala, zamalo mu je fascikla ispala od prevelikog tremora. A kada je ženi kazao 'odo ja u kino', noge su mu odsjekle. Očekivao je negativan odgovor.
- Ma, idi čovječe - kazala je međutim ona.
- Stvarno?
- Ej, nemoj da se predomislim!

Nije joj dao priliku. Izbor je pao na film "Moj Marlon i Brando". Kino prepuno. Sve mlad neki svijet. Mrak odličan, taman da nitko ne zamijeti kako je naočale popravio komadom čačkalice. Film, velik i pun ljubavi, ljubavi koja je u pravilu lijepa i kad je tužna. Film o malim ljudima i malim životima, ali velikim istinama. Jedan od onih nakon kojih dođete doma i izljubite sve ukućane redom, sretni što su tu gdje jesu, u blizini.

"Ako žene same idu u postelju, muškarci će zbog toga u pakao", kazuje otprilike beskrajno simpatično i drago lice glavne junakinje, dok piše pismo svome ljubljenom, koji je zapeo s druge strane granice, u ratu koji ne sluti na dobro. Tu je rečenicu S.P. dobro zapamtio. Toliko dobro da je odmah, čim su se svjetla kina upalila, pohitao doma. Bolje u postelju nego u pakao!

Moj Marlon i Brando

Sutradan je u kino krenuo jutrom, pa se čudio koliko ti samo vremena treba dok se oči poslije mraka kina priviknu na svjetlo dana. A, onda je u "Moskva, Belgija" odgledao kako se voli u ranim četrdesetima. Kako to radi Matty, dok spašava svoj mali normalan život. "Samo želim normalan život", priznaje kćeri u suzama Matty, dok bulji u bubanj od perilice rublja i dok pokušava oslušnuti kud i kome je to njeno srce šalje zajedno s troje njene djece. To je druga rečenica, druga sličica, koju je dobro zapamtio.

Moskva, Belgija

Dvije velike rečenice, dva lijepa filma, i jedan S. P. koji je uskrsnuo iz mrtvih. Za početak, jednog divnog prijateljstva, više nego dovoljno. Tog vikenda S. P. je organizirao sve. Dijete je došla čuvati baka. A on i ona su otišli u kino. To može samo ZFF, ona mala, a tako velika oaza dobra u ovoj posve podivljaloj zemlji.