Proteklih mjeseci naš gost komentator Dragan Markovina povlačio je brojne poteze koji su u javnom diskursu, pogotovo što se tiče Splita, godinama bili potpuno nezamislivi. Otvoreno je krenuo putem svetogrđa promičući lijeve ideje, pokretao peticiju protiv podizanja desetmetarskog križa na Marjanu i postavljanju spomenika Franji Tuđmanu na rivi, ne libeći se javno poručivati kako je ovaj potonji zajedno s HDZ-om krivac za razna zla kojih se Split nagledao početkom devedesetih godina, poput logora u Lori ili otimanja stanova onih koji nisu imali podobna krvna zrnca ili makar nezgodno ime. Za povlačenje takvog poteza itekako je trebalo imati hrabrosti, pa ne treba čuditi zašto smo u ovoj rubrici ugostili upravo Markovinu. Ovaj profesor povijesti na splitskom Filozofskom fakultetu inicijator je nezavisne liste Drugo lice Splita, neobične političke opcije koja će se na predstojećim izborima upustiti u natjecanje s „velikima“. S obzirom da su lokalni izbori na vratima sasvim je logično da nam Markovina iz svoje perspektive komentira splitski predizborni cirkus (ritn by Ivor Car)

Svatko tko je gledao seriju Velo misto ili, što je još bolje, čitao knjigu tog naslova, svakako se sjeća vječno grintavog Picaferaja koji je konstantno pričao priču o Splitu kao ludom gradu, koji nije ništa drugo, doli cirkus kojeg samo treba pokrit tendom da bi to službeno i postao.

Svjedočimo tako smišljenim pokušajima vodećeg splitskog klauna, spletom nesretnih okolnosti trenutačnog gradonačelnika, koji uporno pokušava što većim stupnjem redikulizacije još jednom nominalno useliti u Banovinu. Tragedija je što za razliku od ondašnjeg simpatičnog redikula Ante Ružića Baće, ovaj čak ima i šanse. Kerum nas tako bombardira svim vrstama trash-spektakala, za sve uzraste. Ima i za ove po prilagođenom programu, ima i za muktaše, ima i za navodno uglađene, za tamburaše i za medije. Tu je Žele, kao jubox. Pjeva sve, od Vuce do Jasenovca, nevješto pokušavajući prikrit strah od onoga što dolazi sutra.

S druge pak strane skupila se bulumenta tradicionalnih marginalaca, poneka nova zvijezda naraslih ambicija, nešto začina ciničnih dojučerašnjih paževa te naravno dvojac glavnih konkurenata u vidu hadezeovog Vjeke Ivaniševića i SDP-ovog Ive Baldasara. Uglavnom svi bez sadržaja i bez stava. Bilo da sanjare o nerealnoj budućnosti grada, koji iznova tone u kaljužu devedesetih, prenemažu se izbjegavajući ideološke teme i okrećući leđa vlastitom biračkom tijelu ili pak glume uglađenu gospodu od kolina, dok se grle s raznim podruzima i sličnom ustaškom bratijom. Sve u svemu, iako je prilično izvjesno kako aktualna štetočina neće dobit novi mandat, ne čekaju nas neka bajna vremena u drevnom Aspalathosu.

Posebno je zanimljivo promatrati taj ludi adrenalinski ples kandidata, koji troše nemilice, kao da sutra ne postoji, dopuštaju sebi takve banalnosti zbog kojih će im sutra biti neugodno i sve u svemu posve su se podredili ulozi selebritija, kao da će cijeli cirkus vječno trajati. Za koji dan proći će i ta karavana kroz naš grad, poneki pas će tužno zalajati za njom, ostaće okrugli trag na mjestu šatre, kako bi rekao Đole, a mnogima će susret sa zrcalom biti jako neugodan, još zadugo.

Što se nas tiče, vodili smo gerilsku kampanju, s gotovo nikakvim novčanim izdacima. Prolazili smo razne faze, uspone i padove, aktivnosti pune entuzijazma i zamore materijala. Na kraju će birači pokazat jesu li nas prepoznali ili je još prerano za koncept lijevog Splita, kakav je prije sto godina i bio. Bez pinezi i rišpeta, kako kaže Popadićeva kultna pjesma o Hajduku, željeli smo oživjeti buntovni i avangardni duh autentično lijeve Plinarske iz međuratnog razdoblja, a da smo u tome uspjeli svjedoče brojne prijetnje, podignute obrve pa i ignorancija s kojima smo se susretali. Odrasli smo na tradiciji bunta, anarhizma, lijevog splitskog radništva te dragog Feral Tribunea, koji je jedini imao snage pljunuti istini u oči, kako je to tvrdio još jedan poznati stih, a usput i napraviti to sa stilom.

Uglavnom, cijenjeni svijete, kako god ovo završi, mi smo opet tu i nećemo se maknit.

Haug!