Lupiga.Com u gostima, ove već zaboravljene rubrike, ima državnog neprijatelja broj jedan, novinara i blogera Željka Peratovića. Jedan je od rijetkih „piskarala“ koji je zbog zamjeranja policijskim i obavještajnim strukturama završio iza rešetaka, a policija mu je danima pretresala dom, zbog čega je poželio preseliti se u Švicarsku. Čitateljima Lupige upravo će Peratović opričati kako je pred hrvatskim pravosuđem, s optuženičke klupe, protiv policijskog ministra Tomislava Karamarka poveo rezultatom dva naprama nula. Peratović nam donosi izvještaj s posljednjeg suđenja s, po mnogima, nedodirljivim ministrom, koji obiluje vrlo intrigantnim detaljima. Na ovom mjestu imate priliku i šefa hrvatske tajne službe, izvjesnog Josipa Buljevića, upoznati u njegovom ne baš pretjerano inteligentnom izdanju. Iz prvog lica i sasvim izbliza moći ćete doživjeti jedan detalj Peratovićevog obračuna s protivničkim taborom (ritn by Ivor Car)

"Najboli ministar policije - Tomislav Karamarko“ kako mu tepaju fanovi na istoimenoj fejsbuk grupi trenutno protiv mene gubi u sudskim procesima rezultatom 0-2. Ne pomaže mu ni prednost domaćeg terena; ni jedno poluvrijeme bez gledatelja; ni ubacivanje u igru rodbine, nekad podređenih špijuna i poslovnih partnera; ni razvikani odvjetnik – nekad slavno pravničko grlo HHO-a, ni usluge nasuprotnog kotača represivne osovine, Bajića ... Suci se oglušuju na njegova lamatarajuća tumačenja pravila igre, ne sviraju mu hinjene faulove.

Prvo me tužio da širim lažne vijesti i uznemiravam javnost jer da sam nakon puštanja iz policijskog pritvora 2007. o njemu iznosio neistine, a što da je uznemirilo veći broj ljudi. Onda se prvo poluvrijeme, prve tekme igralo bez gledatelja, pa je bio slobodan izjaviti, a pomoćna sutkinja ne unijeti u zapisnik da je prije tužbe razmišljao da se sa mnom fizički obračuna, al' eto, ipak je on predstavnik zakona, pa me tužio. Onda su se u objašnjavanju njegove i njihove uznemirenosti, s njim na razne načine povezani svjedoci, izredali u iznošenju svojih doživljaja. Ako nisu znali kako opisati uznemirenost pomoćna bi im sutkinja sugerirala: „Jeste li teško disali kad ste to pročitali na Peratovićevom blogu? Je li Vam srce brže kucalo kad ste čulo što je okrivljeni izjavio? ...“

Dojmio me se jedan savjetnik ravnatelja SOA-e koji je svjedočeći, sjedio prekriženih nogu i vrtio ključeve službenog automobila u ruci, bradice oblikovane po uzoru na Dragu Krpinu, pa sam ga pitao sjeća li se da je tužitelj bio toliko uzbuđen zbog mojih tekstova i izjava da je sa mnom mislio fizički obračunati.

- Kako znate? Nas dvojica smo bili sami u uredu..., paranoično je potvrdio.

Mimo pravila situaciju je spasio ministrov blagoglagoljivi odvjetnik.

- To je tužitelj sam rekao u svom iskazu.

Nadovezala se pomoćna sutkinja i zabranila mi daljnja pitanja na tu temu i opet nije unijela u zapisnik da se moj protivnik prije pravosudnog terena sa mnom mislio obračunati na ulici.

Proslavio se u tom poluvremenu i Karamarkov odabranik-nasljednik na mjestu šefa POA-e, stanoviti Buljević. Požalio se da sam sumnjičio SOA-u da je pomagala Hrvoju Petraču u bijegu, a da je baš zahvaljujući njima isti, šef organiziranog kriminala lociran i uhićen u Grčkoj zbog čega da je Buljević iz Petračevog kruga dobivao prijetnje. Bio je ravnatelj SOA-e prilično zbunjen i nemušt kada ga je moj branitelj upitao: je li to Vaš privatni ili službeni stav da je Hrvoje Petrač šef organiziranog kriminala obzirom da je koliko znamo isti osuđen samo za jednu otmicu.

Zabolilo je Karamarka kada su kolegica Ana Raić i kolega Danko Radaljac u Novom listu, a nakon kraja prvog poluvremena te prve utakmice, objavili dio anegdote Buljević - Petrač, pa ih je kazneno prijavio za povredu tajnosti postupka. Zar nije ružno kada se publika smije vašem ponajboljem igraču s dvije lijeve noge? Dapače, to je protuzakonito.

Nastavilo se drugo poluvrijeme prve utakmice, slobodno za gledatelje, a uznemireni i oštećeni ministar je započeo drugu. Ocijenio je da sam i ja prekršio zakon, točnije da sam povrijedio tajnost postupka tako što sam na svom blogu mjesec i pol nakon dovršetka onog tajnog poluvremena objavio zapisnike s istog, pa me prijavio DORH-u. Bajiću podređeni naložili su policijske izvide, pa istražne radnje i na koncu Općinsko državno odvjetništvo me optužilo.

U međuvremenu završila se prva utakmica u moju korist. Prvostupanjska sutkinja je odbacila njegovu tužbu za širenje lažnih vijesti i uznemiravanje javnosti kao nepotpunu i nerazumljivu. Žalio se višoj instanci, pa mu je žalba odbijena s istim obrazloženjem kao i na nižoj. Da je rezultat iz prve tekme potvrđen na Županijskom sudu u Varaždinu saznao sam neslužbeno dva dana prije kraja druge. Naprosto su iz Varaždina mom odvjetniku i meni zaboravili poslati rješenje, ili su poslali, pa još putuje, ili se negdje zagubilo ... Kakogod, potvrda prvog rezultata ulijevala mi je više optimizma da ću zabilježiti i drugu pobjedu nego što me mučilo zašto ga službeno nisam dobio.

Na raspravu povodom tužbe DORH-a za povredu tajnosti postupka, „najboli ministar“ je „u svojstvu oštećenika “poslao svog glasovitog odvjetnika, koji piše nepotpune i nerazumljive tužbe. Sudac mu je rekao da oni nisu stranka u postupku, ali da može ostati na raspravi kao javnost.

Napokon, u cijeloj priči, prva glavna rasprava i to javna s predstavnikom ministra policije koji je na to mjesto došao kao šef tajne službe u ulozi javnosti - tek tako podsjetnikom da sila želi izboriti pravo, a bez mogućnosti da išta veli. Mada neke sutkinje i suci znaju opominjati „javnost“ i zbog mimike i gesta, što se meni dogodilo na tuđim raspravama, pa sam upozoren da mi je zabranjeno komunicirati i na neverbalan način, blagi sudac na mojoj glavnoj raspravi nije opominjao ministrovog predstavnika zbog otpuhivanja, kolutanja očima, slijeganja ramenima, negodujućeg okretanje glave ... Što se mene tiče i nije trebao. Mene je taj neverbalni teatar zabavljao, pa sam relaksirano mogao iznositi obranu, koju je sudac u potpunosti u izricanju presude prihvatio.

Oslobodio me krivnje da sam povrijedio tajnost postupka jer podaci iz prvog poluvremena one prve utakmice, kako je rekao, u trenutku kada sam ih objavio više nisu bili tajni.

Bajiću podređena, zamjenica općinske državne odvjetnice, ni riječju nije komentirala poraz tužbe koju je zastupala izašavši brže iz sudnice nego što je u nju ušla. Karamarkov opunomoćenik se na objavi moje druge pobjede nije ni pojavio. Kasnije se nije javljao ni na telefon kada su ga zvali za komentar.

Jedva čekam sljedeći dvoboj! Možda ga je „najboli ministar...“ započeo, a ja još nisam dobio poziv? Kako mu drago. Čini mi se da se suci u ovoj njegovoj i mojoj ligi drže zakona k'o pijan plota, pa bi treći put na pod mogao tresnuti jedino onaj koji se pijan od moći uhvatio za pendrek.