Nedavno smo imali priliku da vidimo kako Instagram ograničava politički sadržaj. Ova platforma automatski je isključila politički sadržaj svojim korisnicima, ostavivši mogućnost da se ova opcija promijeni ručno, pritom bez nekog naročitog objašnjenja zašto se ovo dogodilo. Ovaj fenomen zanimljiv je iz nekoliko perspektiva. Za pretpostaviti je da je Instagram u tom trenutku povukao ovaj potez kako bi spriječio širenje političkog sadržaja usmjerenog prema Palestini, jer su društvene mreže jedno od osnovnih sredstava komunikacije i širenja poruka. Sada se otvorilo pitanje ko zapravo ima autonomiju na društvenim mrežama? Da li smo slobodni da otvoreno objavljujemo sadržaj političke i socijalne prirode na društvenim mrežama ili nas ipak ograničava državni zakon i politika vlasnika ovih mreža? Da li su društvene mreže samo prostor gdje velike kapitalističke firme reklamiraju svoju robu i usluge kako bi uvećali profite?

Nevladine organizacije Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje izražavaju oštar protest zbog preimenovanja Tivatske ulice u Pljevljima u ulicu Branka Krvavca, vojnika JNA koji je poginuo u agresiji na dubrovačko-hercegovačko područje u Hrvatskoj u oktobru 1991. godine. Smatramo da se radi o postupku protivnom Zakonu o spomen obilježjima Crne Gore i primjeru negativnog istorijskog revizionizma. Objavljeno je da je Krvavac, kao pripadnik JNA, izgubio život na dubrovačko-hercegovačkom ratištu dok je pružao pomoć ranjenom komandiru. Agresivan napad JNA na Dubrovnik, u kojem su učestvovali pretežno građani Crne Gore, najveća je sramota naše države u novijoj istoriji. Svi treba da znaju da demokratija odavno ne znači samo puku vladavinu većine, već da zahtijeva obzir prema ljudskim pravima svih.

Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.