M4, m-79, M-83, MI5, MPZ, mp3
ritn by: iksx@lupiga.com
17. 08. 2004.
semija sam upoznao kada sam potjeran nesnosnim vrućinama u splitu koje su mi otopile zid što je dijelio moju od sobe roditelja radi čega sam još dodatno patio slušajući njihove noćne uzdahe, a zatim i hrkanje, krenuo u japankama, svijetlo zelenim bermudama i reklamnom vip-ovom šeširu prema zagrebu. od previsokih temperatura, od kojih je bila obustavljena i dostava električne energije jer struja nije mogla prolaziti preužeglim žicama, bio sam pomalo malaksao, ali još više nedruštven te sam krenuo pješice direktno prema sjeveru usmjeravajući se kompasom koji mi je majka dobila za 25 godina radne karijere. krenuo sam od kuće preko mravinaca, probijajući se kroz šikaru, makiju i zgarišta požara koji su prolazeći pokraj naselja sa sobom odnosili borove, borove prelce i iglice i mlade smreke. osam kilometara dalje, već gotovo lud od vrućina i obnevidio od znoja koji mi je pekao oči, ali i natapao usta, negdje iza kučina, pokraj znaka za usporavanje prometa na 15 km/h, napokon sam dignuo prst. krivudajući praznom cestom vozeći za bezrepim psom lutalicom stao mi je semi koji se vraćao sa sezonskog posla u kampu u stinicama gdje je dobio otkaz jer je izdavao krive ključeve pravim osobama i dopuštao stranim gostima da troše prevelike količine tople vode.
- ideš prema...
- idem bilo kuda, prekinuo me semi i uključio se bez žmigavaca u promet bez vozila. zavalio sam se u sjedalo, uz njegovo tiho odobrenje digao nogu, iscijedio šešir i zapalio cigaretu tresući pepeo u pupak.
kada se pas u jednom trenutku izvalio na bok s perspektivom da se više nikada ne ustane, mimoišli smo ga, pozdravili se s njim, on nam nije ozdravio i produžili dalje cestom kojom je nekoć išla rera a danas je vijugala s brda u dolinu, iz doline preko brda kroz vrtače s pokojim mostom, par vijadukata i dva tunela vodila prema zagrebu. iza sinja, u hrvacama smo radi uroka proveli noć čekajući radnike da postave semafor i upale zeleno svjetlo. dva dana kasnije, kada smo mimoišavši tri kolone čeških turista koji su se u strahu od gubitaka prema moru kretali u kolonama dirajući prednjim odbojnicima stražnje, radio vezom koordinirajući povremeno okretanje volana u zavojima, izbili na plitvice. tamo smo ispod slapa koji nas je prskao vodom i ribicama uhvatili on dvije, ja tri pastrve koje smo kasnije mijenjali u udbinama za motorno ulje, sjeli i marendali. semi mi je pričao da mu je sestrična, koja ga čeka u zagrebu, visoka djevojka koja je s godinama bila sve ljepša, ljeti od sunca tamnija, zimi prozračna očiju koje su u mraku svijetlile. u 17-oj je godini, kada je prošla pubertet i već znala koji joj ulošci najbolje odgovaraju, već bila lijepa mlada žena. dok su joj prijateljice imale probleme s kilogramima i tenom, nju su dočekale dvije sasvim oprečne, ali podjednako teške muke. prvo joj je zbog ljepote, vremenom sve izraženije, lice sjajilo zrakama vremenom sve snažnijim, kao razvoj kroničnog lopoča u plućima, vremenom sve bujnijeg, koji cvjetajući širi lijep miris iz pluća, ali i guši žljebove koji iz pluća distribuiraju zrak po tijelu zbog čega se njeno lice vremenom sve teže razaznavalo i čije su se crte počele pretapati kao dvije tekućine različitih boja istih viskoznosti.
s druge strane, njenu ljepotu su stalno pratili hipnotizirani pogledi koji su se lijepili za njeno lice. kako bi zadivljeni gledatelji okrenuli glavu, pogledi bi otpadali s lica, ali bi se poneki zalijepio, na njega drugi, i nakon nekog vremena lice joj je otežalo od pogleda koji nisu otpadali, koji su je pratili, slijedili, zalijepljeni i dalje, zauvijek, zadivljeni. slušajući ga, pomislio sam kako sam se zaljubio.
kada nas je razgovor na plitvicama odveo svugdje pomalo, a naposljetku blago odgurnuo i u hadovo kraljevstvo pa smo u blizini slapa koji je od starosti već odavno bio sijed i rijetkih vlasi odspavali. semi je sanjao da je postao sudac ženske odbojke na pijesku, a ja sam sanjao konje koji su me preskakali jašući od zadra do obrovca. odmorniji smo krenuli dalje na put. iza rakovice su nas onda usporile pa zaustavile guske i svrake koje su, na putu iz zaboka prema srbu, od vrućina se umorne spustile s prosječnih 300 na svega jedan-dva metra visine. dok smo se pomalo vukli kroz ptičja jata krila i repova, kroz otvoren prozor sam na njenu očitu ljutnju istrgnuo jednoj bjeloglavoj guski pero iz repa s idejom da ga poklonim semijevoj nećakinji. pomislio sam da bi se njim mogla hladiti i da bi joj istovremeno mogao poslužiti kao ukras i da bi mogao olakšati terete svih onih pogleda koje je privlačila i vukla.
ostatak puta smo proveli u tišini, rijetko prekidanoj zujanjem velikih osa koje su se tog ljeta nenadano, jer se nikad prije nisu pojavile na našoj obali, ove pojavile na našoj obali. velike, debele kao ruka težaka hranjena masnim jelima, domaćim sirom i pršutom, vježbana godinama rada u polju, samo su se sredinom lipnja pojavile spuštajući se s nekih visina na obalu među sparno ljepljivim zrakama sunca gdje su se pomalo zadržavale uz vinograde, ali ne previše jer su im očito zrna grožđa naših vinograda bila premalena za išta osim kratkih užina. makar su ljudima prvi susreti s njima bili iznimno stresni jer su ose bile veće od vrana i u svojoj morževskoj stasitosti bile na pogled prilično zastrašujuće što je uz ljudima urođenu općenitu nesklonost spram insekata rađalo nečim jako nalik histeriji, jako nalik masovnom stanju paničnog straha koji se rađa kada ljudi pomisle kako se sprema nešto opće, a prilično nepoznato i uz to još i potencijalno po život opasno, a kamoli po svakodnevnu uobičajenost koja je najmilija pratilja života. međutim, ose nisu nimalo marile za uplašene poglede i histeriju koju su stvarale. nisu nimalo marile i nakon par dana su u jatima krenule svojim lijenim laganim zujavim letom prema sjeveru praćene interesom koji je zamijenio strah, postajući od pošasti turističkom atrakcijom koja je prestajala oko rakovice gdje su se redom dizale u nebo i letjele izvan dometa naših pogleda, balona, helikoptera, konačno i aviona da bi nestale tiho i uporno kako su se i pojavile.
semi nije bio star, ali su mu godine dale licu tereta, a njihove tragove po tijelu je skrivao nakitom, satom, tetovažama, suncem i tišinom. vozio je sigurno, gledao cestu, suvozača ili krajolik. dobio sam dojam da nikada nije gledao retrovizore, a uvjeren sam da nikada nije gledao brzinomjer ili razmišljao o broju prijeđenih kilometara. kako je vremenom nesvjesno sastavio svoj životni soundtrack, tako mu je i odustajanje od razmišljanja o tekućim stvarima postalo navikom koju je nijemo usvojio, vjerno držao i jednostavno primjenjivao. daleko od toga da je semi mislio samo na to da ide naprijed, on jednostavno nije mislio o tome kuda ide, a zašto mu je postalo nejasno prije barem par godina kada je shvatio da nema smisla postavljati pitanja na koja nećeš znati ili shvatiti odgovore, tako i da nema smisla razmišljati o odgovorima na pitanja koja ne moraš postavljati, jer te ili neće učiniti pametnijima ili njihovi odgovori, a samim tim i postavljanja nemaju nikakva upotrebljiva razloga. možda zvuči malo iskomplicirano, ali mislim da u pozadini svega stoji činjenica da je više od par puta u životu sam sebe iznenadio pitanjima, odgovorima i postupcima nakon čega je došao do trenutka kada se morate odlučiti hoćete li biti dosljedni, mijenjati neke bitnije predodžbe koje o sebi imate, uglavnom na temelju onog što vam je rečeno, ili ćete jednostavnije odustati od nekih stvari prepuštajući ih drugima koji ih ili bolje razumiju ili i dalje misle da su bitnije od lanjskog snijega.
spominjem to samo da ne bih morao objašnjavati zašto je semija bilo jednostavno nagovoriti da pred zagrebom okrene auto na suprotnu stranu, da nakon tri dana puta, nakon kolone iznad male kapele i mravinjaka pred naplatnim kućicama s rodicom koja ga čeka doma, okrene auto i krene u suprotnom smjeru samo jer mi je palo na pamet da sam negdje na jadranu nešto preskočio, da mi se u nekom kamenom gradiću, popločanom trgu, zanjihanoj ležaljci ili kamenoj plaži nešto skrilo, nešto promaklo. na moje riječi, semi me je samo pogledao puštajući kroz pogled riječi help-a, tek da mi bude jasno da zna o čemu se radi.
kad sam bio mlađi, puno mlađi nisam mislio da mi itko treba, ali sada sam stariji, puno stariji, a s godinama mislim drugačije, promrmlja semi gledajući ispred sebe dok se polukružno okretao
moje želučane signale protumačene kao dodir sudbine semi je prihvatio u nedostatku vlastitih i onda smo dan i pol se vozili natrag, prošli svim putovima koji su puštali aute, čekali u redovima za trajekte, gledali more i otočna pristaništa kako rastu polako kao biljke, jedrili uzduž obala i vraćali se onim istim trajektima i cestama gradićima da bi nakon tjedan dana, tisuća kilometara, milijuna lica zaključili kako se valjda umjesto signala sudbine radilo o zakašnjeloj reakciji na stonske kamenice i vratili se istim putem natrag bez uzbuđenja bez riječi bez prijekora u zagreb gdje je padala kiša i nije bilo sunca.
kako sam putem skoro zaboravio na cijelu priču, na rastanku sam mu dao pero da joj ga sam da, a ja sam sa šeširom, japankama, portabl šahom i četkicom za zube uputio u svoj stan.
dok se semi bez žmigavca uključivao u promet i polako odmicao u oblaku dima iz auspuha pomislio sam kako stvari nisu idealne, kako možda ljudi nisu sretni, ali kako unatoč svemu uspijevaju biti mirni.
- ideš prema...
- idem bilo kuda, prekinuo me semi i uključio se bez žmigavaca u promet bez vozila. zavalio sam se u sjedalo, uz njegovo tiho odobrenje digao nogu, iscijedio šešir i zapalio cigaretu tresući pepeo u pupak.
kada se pas u jednom trenutku izvalio na bok s perspektivom da se više nikada ne ustane, mimoišli smo ga, pozdravili se s njim, on nam nije ozdravio i produžili dalje cestom kojom je nekoć išla rera a danas je vijugala s brda u dolinu, iz doline preko brda kroz vrtače s pokojim mostom, par vijadukata i dva tunela vodila prema zagrebu. iza sinja, u hrvacama smo radi uroka proveli noć čekajući radnike da postave semafor i upale zeleno svjetlo. dva dana kasnije, kada smo mimoišavši tri kolone čeških turista koji su se u strahu od gubitaka prema moru kretali u kolonama dirajući prednjim odbojnicima stražnje, radio vezom koordinirajući povremeno okretanje volana u zavojima, izbili na plitvice. tamo smo ispod slapa koji nas je prskao vodom i ribicama uhvatili on dvije, ja tri pastrve koje smo kasnije mijenjali u udbinama za motorno ulje, sjeli i marendali. semi mi je pričao da mu je sestrična, koja ga čeka u zagrebu, visoka djevojka koja je s godinama bila sve ljepša, ljeti od sunca tamnija, zimi prozračna očiju koje su u mraku svijetlile. u 17-oj je godini, kada je prošla pubertet i već znala koji joj ulošci najbolje odgovaraju, već bila lijepa mlada žena. dok su joj prijateljice imale probleme s kilogramima i tenom, nju su dočekale dvije sasvim oprečne, ali podjednako teške muke. prvo joj je zbog ljepote, vremenom sve izraženije, lice sjajilo zrakama vremenom sve snažnijim, kao razvoj kroničnog lopoča u plućima, vremenom sve bujnijeg, koji cvjetajući širi lijep miris iz pluća, ali i guši žljebove koji iz pluća distribuiraju zrak po tijelu zbog čega se njeno lice vremenom sve teže razaznavalo i čije su se crte počele pretapati kao dvije tekućine različitih boja istih viskoznosti.
s druge strane, njenu ljepotu su stalno pratili hipnotizirani pogledi koji su se lijepili za njeno lice. kako bi zadivljeni gledatelji okrenuli glavu, pogledi bi otpadali s lica, ali bi se poneki zalijepio, na njega drugi, i nakon nekog vremena lice joj je otežalo od pogleda koji nisu otpadali, koji su je pratili, slijedili, zalijepljeni i dalje, zauvijek, zadivljeni. slušajući ga, pomislio sam kako sam se zaljubio.
kada nas je razgovor na plitvicama odveo svugdje pomalo, a naposljetku blago odgurnuo i u hadovo kraljevstvo pa smo u blizini slapa koji je od starosti već odavno bio sijed i rijetkih vlasi odspavali. semi je sanjao da je postao sudac ženske odbojke na pijesku, a ja sam sanjao konje koji su me preskakali jašući od zadra do obrovca. odmorniji smo krenuli dalje na put. iza rakovice su nas onda usporile pa zaustavile guske i svrake koje su, na putu iz zaboka prema srbu, od vrućina se umorne spustile s prosječnih 300 na svega jedan-dva metra visine. dok smo se pomalo vukli kroz ptičja jata krila i repova, kroz otvoren prozor sam na njenu očitu ljutnju istrgnuo jednoj bjeloglavoj guski pero iz repa s idejom da ga poklonim semijevoj nećakinji. pomislio sam da bi se njim mogla hladiti i da bi joj istovremeno mogao poslužiti kao ukras i da bi mogao olakšati terete svih onih pogleda koje je privlačila i vukla.
ostatak puta smo proveli u tišini, rijetko prekidanoj zujanjem velikih osa koje su se tog ljeta nenadano, jer se nikad prije nisu pojavile na našoj obali, ove pojavile na našoj obali. velike, debele kao ruka težaka hranjena masnim jelima, domaćim sirom i pršutom, vježbana godinama rada u polju, samo su se sredinom lipnja pojavile spuštajući se s nekih visina na obalu među sparno ljepljivim zrakama sunca gdje su se pomalo zadržavale uz vinograde, ali ne previše jer su im očito zrna grožđa naših vinograda bila premalena za išta osim kratkih užina. makar su ljudima prvi susreti s njima bili iznimno stresni jer su ose bile veće od vrana i u svojoj morževskoj stasitosti bile na pogled prilično zastrašujuće što je uz ljudima urođenu općenitu nesklonost spram insekata rađalo nečim jako nalik histeriji, jako nalik masovnom stanju paničnog straha koji se rađa kada ljudi pomisle kako se sprema nešto opće, a prilično nepoznato i uz to još i potencijalno po život opasno, a kamoli po svakodnevnu uobičajenost koja je najmilija pratilja života. međutim, ose nisu nimalo marile za uplašene poglede i histeriju koju su stvarale. nisu nimalo marile i nakon par dana su u jatima krenule svojim lijenim laganim zujavim letom prema sjeveru praćene interesom koji je zamijenio strah, postajući od pošasti turističkom atrakcijom koja je prestajala oko rakovice gdje su se redom dizale u nebo i letjele izvan dometa naših pogleda, balona, helikoptera, konačno i aviona da bi nestale tiho i uporno kako su se i pojavile.
semi nije bio star, ali su mu godine dale licu tereta, a njihove tragove po tijelu je skrivao nakitom, satom, tetovažama, suncem i tišinom. vozio je sigurno, gledao cestu, suvozača ili krajolik. dobio sam dojam da nikada nije gledao retrovizore, a uvjeren sam da nikada nije gledao brzinomjer ili razmišljao o broju prijeđenih kilometara. kako je vremenom nesvjesno sastavio svoj životni soundtrack, tako mu je i odustajanje od razmišljanja o tekućim stvarima postalo navikom koju je nijemo usvojio, vjerno držao i jednostavno primjenjivao. daleko od toga da je semi mislio samo na to da ide naprijed, on jednostavno nije mislio o tome kuda ide, a zašto mu je postalo nejasno prije barem par godina kada je shvatio da nema smisla postavljati pitanja na koja nećeš znati ili shvatiti odgovore, tako i da nema smisla razmišljati o odgovorima na pitanja koja ne moraš postavljati, jer te ili neće učiniti pametnijima ili njihovi odgovori, a samim tim i postavljanja nemaju nikakva upotrebljiva razloga. možda zvuči malo iskomplicirano, ali mislim da u pozadini svega stoji činjenica da je više od par puta u životu sam sebe iznenadio pitanjima, odgovorima i postupcima nakon čega je došao do trenutka kada se morate odlučiti hoćete li biti dosljedni, mijenjati neke bitnije predodžbe koje o sebi imate, uglavnom na temelju onog što vam je rečeno, ili ćete jednostavnije odustati od nekih stvari prepuštajući ih drugima koji ih ili bolje razumiju ili i dalje misle da su bitnije od lanjskog snijega.
spominjem to samo da ne bih morao objašnjavati zašto je semija bilo jednostavno nagovoriti da pred zagrebom okrene auto na suprotnu stranu, da nakon tri dana puta, nakon kolone iznad male kapele i mravinjaka pred naplatnim kućicama s rodicom koja ga čeka doma, okrene auto i krene u suprotnom smjeru samo jer mi je palo na pamet da sam negdje na jadranu nešto preskočio, da mi se u nekom kamenom gradiću, popločanom trgu, zanjihanoj ležaljci ili kamenoj plaži nešto skrilo, nešto promaklo. na moje riječi, semi me je samo pogledao puštajući kroz pogled riječi help-a, tek da mi bude jasno da zna o čemu se radi.
kad sam bio mlađi, puno mlađi nisam mislio da mi itko treba, ali sada sam stariji, puno stariji, a s godinama mislim drugačije, promrmlja semi gledajući ispred sebe dok se polukružno okretao
moje želučane signale protumačene kao dodir sudbine semi je prihvatio u nedostatku vlastitih i onda smo dan i pol se vozili natrag, prošli svim putovima koji su puštali aute, čekali u redovima za trajekte, gledali more i otočna pristaništa kako rastu polako kao biljke, jedrili uzduž obala i vraćali se onim istim trajektima i cestama gradićima da bi nakon tjedan dana, tisuća kilometara, milijuna lica zaključili kako se valjda umjesto signala sudbine radilo o zakašnjeloj reakciji na stonske kamenice i vratili se istim putem natrag bez uzbuđenja bez riječi bez prijekora u zagreb gdje je padala kiša i nije bilo sunca.
kako sam putem skoro zaboravio na cijelu priču, na rastanku sam mu dao pero da joj ga sam da, a ja sam sa šeširom, japankama, portabl šahom i četkicom za zube uputio u svoj stan.
dok se semi bez žmigavca uključivao u promet i polako odmicao u oblaku dima iz auspuha pomislio sam kako stvari nisu idealne, kako možda ljudi nisu sretni, ali kako unatoč svemu uspijevaju biti mirni.
Ovo je bilo takvo da sam već zaboravio o čemu je ...