T-k sam upoznala još u rodilištu, ležala je krevetić do mene. Majka mi kaže da je imala ogromnu glavu, da je bila ćelava i preokata. Dvadeset šest godina poslije ona leži na zidiću do mene, prelijepog lica, duge plave kose koja viskozno pada, plavih očiju koje privlače poglede drugih, smije se zarazno … Ljeto je. More boja mjesečina. Miris otkosa širi se zrakom dok odlazim po nove dvije čaše besplatnog vina. Dok mi konobar u smokingu pruža šampanjske čaše, a njen hihot odzvanja kamenom, u pozadini se čuje žamor ljudi koji pričaju o konceptualnoj umjetnosti, važnosti izložbe, dvosmislu, trosmislu eksponata. Promatram ju razmišljajući kako nikad nije doživjela rotacijsku smjenu prijatelja koju znam napravit svako toliko. Brišem znoj poviše usana, T-k priča kako je konačno sretna, kako se sve posložilo na svoje mjesto, priča neke tužne dijelove za koje nisam znala, priča, očekuje … Očekuje da zauzvrat pričam ja.  Al ja nisam imala što za reći. Stvarno nisam, bila sam načisto sa samom sobom, pa rekoh samo “dobro sam”.

- Muka mi je od ovih razgovora, vino smo degustirale, amo dalje.

- Može meni sve odgovara.

Imale smo svoj svijet, svoju priču, svoj način zabave. Funkcionirale smo. Silno sam ga željela vidjeti, ali joj nisam ništa rekla jer mi je forsiranje susreta besmisleno, preženski, proračunato. Što ima bit, bit će. I bilo je.

U prvom sljedećem kafiću stajao je naslonjen laktovima na šank. Ispijao gin tonik, a mene je preplavio zaboravljeni osjećaj nervoze, ubrzanih otkucaja srca i želje za bijegom, pa sam izašla vanka, ne javivši mu se.

- Jesi vidjela Matiju, ja nisam godinu ti?

- Jesam … mislim sad sam ga vidjela.

- Pa što mu se nisi javila, izgleda bolje nego ikad. Znaš da te još uvijek obožava.

- Znam, ali mi se nije dalo.

Vremenski odmaci popunjeni su gorčinom, filani prazninom, iluzijama, događajima kojih se ne sjećamo, a koji su ostali zalijepljeni za oči, uši, živce na vrhovima prstiju. Ostaju nebitni, suvišni, toliko da se pitam jesu li se uopće zbili. Kako je retrospekcija lomila psihu, a spušteni kapci budili trodimenzionalne frustracije, zaputila sam se dalje, negdje gdje su očekivanja manja, nego kafić do, negdje gdje nade iscrtavaju horizont, gdje suncokreti cvatu u dušniku, bogumile pužu kožom umjesto žila, a japanske ruže popunjavaju lijevo plućno krilo. 

Pijem Stellu i razmišljam kako mrzim ljeto, preplanule, brbljave ljude, one koji se svima osmjehuju, kupanje, noćni picolov, priče o isforsiranim zabavama, totalitarne dijaloge, bilo kakav vid kontrole … Razmišljam o odlasku doma, ali pošto me moji očekuju tek sutra ujutro, umjesto put izlaza okrenem se put WC-a i paf: imamo susret treće vrste. Kad hoće, hoće.

Stišće mi ruku tručnicu prečvrsto u prezadimljenom kafiću, gdje nas drugi odguravaju kako bi pronašli svoj put prema vani, do prijatelja, cure, dečka, društva, šanka. Mičemo se, lelujamo, blesavo osmjehujemo, kao da se upoznajemo po prvi put u srednjoj školi, a znamo da smo jedno drugom napeti, jer je tako do nas prenešeno povijesnom legendom s koljena na koljeno. Nešto mi govori, al ga ne čujem.

- Išao sam po prijatelja na aerodrom.

- Tri godine si u Zadru?

- Preselila si se u Zadar, ma daj…

- Ma ne, ja sam još u Zagrebu.

- Pa ko je u Zadru?

- Što nisi ti?

Lupa me neobjašnjiv fatalizam, pa mu motiram glavom da izađemo vanka. Sjedimo na zidiću, pozdravljamo neke poznanike koji s naočalama znatiželje promatraju držimo li se za ruke, čega tu ima, a čega nema. Koliko me nije briga, toliko mi je simpatično, no osjećaj se smanjuje povećanjem broja naočala.

- Pričekaj me tu, odmah se vraćam. Posudim od t-k ključeve od auta.

- Za pet minuta te čekam na Buži u bijelom Puntu.

Ozbiljno me promatra u nevjerici, a onda se široko osmjehne, kimnuvši glavom. Sjedim za volanom paralizirana vlastitim hermetizmom, nedorečenosti odnosa, ireverzibilnim strahom. On otvara vrata, sjeda: “Idemo do mene”. Vozim stazom slonova na kojoj je sve  usporeno kao kad Edward Norton u Fight clubu opisuje vrijeme nakon insomnije. Izlazimo ispred zgrade, pomalo zastajkujem, ali neodlučnost razbija njegov dlan na mome, pa me potežući iza sebe kaže: “Imam ti nešto ne za reći”. Prislonim mu prst na usne, on mene uza zid zgrade, ja prekidač, poljubi me. Pali se svjetlo … smijemo se ... trčkaramo uz stepenice ... zastajkujemo ... gledamo jedno drugo, provjeravamo jesmo li stvarno tu ... zajedno. Recipročno skidamo odjeću, bacamo ju, ostavljamo … Cjelivamo svaki djelić tijela … vretenaste ruke na mojim leđima, moje na njegovim prsima, usne na vratu, jezik iza uha, dah na lopatici, prsti u kosi, on u meni …

Budim se. Spava, drži svoj dlan ispod moga lica. Nježno ga odmičem da vidim koliko je sati. Sranje, šest je. Pokrijem ga lancunom, prođem rukom preko leđa, kroz kosu. Ljubim mu obraz. Oblačim se. Tiho zatvaram vrata.

Sa starcima ispijam ranojutarnju kavu, nitko ništa ne govori.

- Kako si došla, mogao je tata doći po tebe?

- Uzela sam taxi, kažem i prođe mi kroz glavu kako laži poput vožnje s vremenom postanu automatske …

Tuširam se, majka ulazi u kupaonu, pruža mi telefon. “Matija te treba”, reče prekorljivo me pogledavši. Stisnem usne i pošaljem joj poljubac.

- Rano smo se probudili?

- Ti si sebično govno na godišnjem odmoru i ne mogu vjerovat da si mi ovo napravila. Milijun puta si me odjebala, ali ovo … Ne možeš se tako igrat s ljudima. Znaš, neki osjećaju. Ne možeš se pojavit, iskoristit nekoga, otić bez poruke, buđenja, riječi. Sumnjao sam da si to u stanju jer si zlopamtilo, ovo mi je za ono što sam te prevario prije trista godina, na što je i Bog zaboravio, ali sam mislio da si preko toga prešla. Nadam se da ti je lakše, da je zadovoljština tu. I samo da znaš, ja moram prolazit ponovno kroz ista sranja, jer sam u vezi. Ne mogu vjerovat. To sam ti sinoć želio reći, da se ne igraš sa mnom, samo to.

Na trenutak sam pomislila da je voda ušla u slušalicu, da je došlo do prespajanja veze, da je s druge strane netko od susjeda priključen na isti telefonski stup …

- Nije to baš tako ko što ti govoriš, slušam svoj glas dok ne mogu pronaći objašnjenje za osjećaj ništavila koji me obuzimao … ”Htjela sam da bude romantično bez suhoparnih riječi, drugačije bar na jednu večer bez sumnji, nepotrebne reminiscencije”.

- Romantično?! Ti nisi normalna. Ti si bolesna i živiš u svom svijetu!

- Stvarno to misliš?

- Sad sam uvjeren.

Gledam telefon u jednoj ruci, tuš u drugoj, svjesna jedino bijesa koji od nogu spiralno obujmljuje tijelo. Kako nije vidio, kako nije vidio, kako … Htjela sam mu još reći da sam znala da ima curu, ali da me nije bilo briga, da bilo kakva ekshumacija prošlosti nema smisla kad je se svejedno ne sjećam i kad imam osjećaj da se sve to dogodilo nekom drugom, a ne meni. Htjela sam mu reći da sam željela da bude drugačije, da bude više od realnog svođenja stvari na papir, al nisam. Htjela sam mu reći da mrena na očima ne tjera na sljepilo i da svejedno dobro vidim. Da sam vidjela njenu sliku u sobi, ali da me nije bilo briga. Sekund kad razmislim to bi zvučalo još bolesnije, pa sam odustala, a i više mi si nije dalo, trenuci romantike su prošli ostao je samo bijes i prašina nerazumijevanja.

Vozim se put t-k da joj vratim auto, prisjećajući se kako je u nekom dokumentarcu bilo govora o hipokampusu koji je prevrtljiv, zloban, obeshrabrujući, snažan jer te tjera da pamtiš poraze, prisiljava da učiš na greškama, ideš naprijed, režeš, ostavljaš u snijegu osuđene na topljenje tragove ljubavi, prijateljstava, rodbinskih obilježja. Mene naučio da kortizon zamijenim endrofinom, reminiscenciju slabovidnom budućnošću. Natjerao me da  rezervoare pune krivnje, mijenjam za sitne pare, nove laži, prazna obećanja, nadanja. Nije me naučio ništa. Da se nalazi na ramenu, trbuhu, bilo kojem dijelu torza iskopala bih ga žlićicom za kavu.

Skrećem lijevo prema Kineskom zidu, liberalizmu, uvjerena da će sutra biti bolje, da će novo jutro promijeniti stvari, da će loši filmovi nestati, iluzije u plinskom stanju poprimati oblik, da ću zajebati hipokampus i sve one priče da kemija u nama striktno određuje stvari.

T-k sjeda na vozačko mjesto, ja se prebacujem na suvozačko. Predozirana rezignacijom gledam niz socijalističkih građevina, nezainteresirano vrteći kosu.

- Jel ti žao?

- Što? Koga? Zbog toga što sam napravila sinoć? Ne pokušati znači sigurno promašiti, to mi je rekla rodica koja ima 12 godina. Žaljenje nema smisla. Jel to, ne razumijem?

- Ma ne, jel ti žao same sebe? Nije život zajebancija, znaš.

- A-ha. Ama baš je tako. Nek se svak drži svojih principa.

Palim cigaretu, t-k pali auto, niz zgrada ostavljamo iza sebe, krećem u susret zaboravu i jeftino se tješim da me dim cigarete grize za oči.