Kako je propala Hrvatska by Boris Dežulović

Ivor Fuka

17. kolovoza 2013.

Kako je propala Hrvatska by Boris Dežulović

„Kako smo, pička nam materina, postali takva čudovišta, pa nam smeta da Mujo i Suljo, što su sebi od usta uzeli da napune rezervoar dizelom, potrpaju ženu i djecu u 'golf' i priušte im jedan jebeni dan posve bezazlenog brćkanja u moru? Kako smo postali takve odljuđene nakaze, pa nam smetaju njihova djeca, što na plaži grickaju mlaku lubenicu, kupljenu na štandu uz cestu u Vrapčićima i prošvercanu pod sjedištem, umjesto da su kupili deset puta skuplju na plaži? Kako smo postali takva stoka da nam smetaju ljudi bez para?“, pita nas Boris Dežulović u još jednoj izvanrednoj kolumni za Oslobođenje. Zaključit će da ako će Hrvatskoj doći glave siromasi što se besplatno kupaju u moru, onda neka takva i propadne.

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pitao Mujo Sulju što mu se čini, hoće li ovoga ljeta sa porodicama na more u Zaostrog i kakve su im šanse. "Jedno šezdeset posto da hoćemo", odgovorio Suljo, "a sto posto da nećemo."

Nakon što su pak dragim gostima iz prijateljske Bosne i Hercegovine hrvatske vlasti objasnile da je onih stotinu i pedeset eura po danu boravka u Lijepoj našoj samo formalnost, da im nitko neće viriti u novčanike i da su dobro došli, Mujini i Suljini izgledi da ovoga ljeta dobrodođu u Dalmaciju znatno su uvećani. Sad je, naime, već između šezdeset pet i sedamdeset posto da će ovoga ljeta ipak vidjeti more, dok onih sto posto da neće nije naraslo ni promil.

Nesretni Mujo i Suljo opet su tako glavna tema hrvatske turističke sezone. I opet je među turističkim stratezima glavno pitanje trebaju li Hrvatskoj gosti iz Bosne i Hercegovine, osobita vrsta parazita sa samog dna hranidbenog lanca: je li dakle to jednostanično biće karika koja nedostaje, ili pak – s čim se slaže većina hrvatskih stručnjaka – karika koja nam nimalo ne nedostaje?

Gosti se, kako znamo, dijele na deset kategorija: na besramno bogate direktore svijeta s golemim nosačima manekenki, hollywoodske zvijezde u prolazu, imućne poduzetnike u vilama s bazenima, višu srednju klasu u hotelima s pet zvjezdica, srednju klasu na cruiserima, nižu srednju klasu u apartmanima, studente u hostelima, lumpenproleterijat u kampovima, istočnoeuropske prostitutke, te Bosance i Hercegovce.

Jedino od bosanskohercegovačkih turista hrvatska ekonomija nema ništa: čak i prostitutke iz istočne Europe ostave lijepi dio zarade lokalnim svodnicima i mafijašima. Bosanci i Hercegovci, pak, ne ostavljaju ni eura. Sjednu u staroga "golfa", ili još gore, u autobus nekog poduzetnog prijevoznika, dođu u Dalmaciju, okupaju se i osunčaju, pa predvečer sjedaju u "golfove" i autobuse, i pravac natrag. Kao da su na prvomajskom teferiču, a ne na moru.

Nema slavna hrvatska ekonomija od njih baš nikakve koristi. Naprotiv: bosanskohercegovački turisti najčešće se vraćaju s više para nego što su ih donijeli. Jer oni, kako je poznato, ne samo da jedu i piju ono što su donijeli u gepeku nego i kradu.

O rasizmu hrvatskih turističkih stratega, iznajmljivača apartmana, prodavačica, policajaca i carinika već su ispisane brojne studije. Nisu, najzad, Bosanci i Hercegovci jedine žrtve: možda tek malo manje "nekvalitetni gosti" su i Slovaci, Poljaci, Rumunji i ostali istočni paradajz-turisti.

Meni je stoga zanimljiviji drugi, još gori aspekt cijele priče, onaj ekonomski. A pritom me - jednako kao i mit o gologuzom Bosancu bez prebijene pare na jednodnevnom ljetovanju u Zaostrogu – ne zanima ni mit o rastrošnom balkanskom bratu Bosancu, koji za razliku od nordijskih protestanata, a baš kao i brat Srbin, hadžijski potroši sve pare što je ponio, ne pitajući šta košta.

Ne zanima me za ovu priliku ni činjenica da on s jednom kuglom sladoleda za dijete ostavi hrvatskoj ekonomiji više novca nego katarski šeik, kojega će snishodljivi domaćini častiti kao biskupa: pretpostavimo da je šeik u Dubrovniku zaista reklama za hrvatski turizam, i da će nam nakon njega doći kompletna Forbesova lista hiljadu najbogatijih ljudi svijeta.

Pretpostavimo, naime, da je točno sve što piše u debelim katalozima hrvatskih predrasuda: pretpostavimo da na ljetovanje u Dalmaciju iz nekog razloga dolaze samo bosanskohercegovački kokuzi, pretpostavimo da dolaze u Dalmaciju samo zato što im je najbliža, dovoljno blizu da mogu sjesti u stari "golf" ili autobus, okupati se u moru i vratiti kući, sve u jednom danu, posve besplatno i bez marke troška, ili barem bez marke knjigovodstvenih prihoda hrvatske ekonomije.

Ključno je pitanje: pa šta?

U čemu je, naime, suštinski problem da netko, bilo tko – makar, eto, i Bosanac iz Olova ili Hercegovac iz Vitine – dođe u Dalmaciju na jedan dan, tek da se okupa u moru? Pa šta da je došao?

Kako smo, pička nam materina, postali takva čudovišta, pa nam smeta da Mujo i Suljo, što su sebi od usta uzeli da napune rezervoar dizelom, potrpaju ženu i djecu u "golf" i priušte im jedan jebeni dan posve bezazlenog brćkanja u moru? Kako smo postali takve odljuđene nakaze, pa nam smetaju njihova djeca, što na plaži grickaju mlaku lubenicu, kupljenu na štandu uz cestu u Vrapčićima i prošvercanu pod sjedištem, umjesto da su kupili deset puta skuplju na plaži? A da pritom nije riječ niti o tome da se ne daju zajebavati od gramzivih preprodavača, već jednostavno nemaju para da bi ih se zajebavati uopće moglo. Kako smo postali takva stoka da nam smetaju ljudi bez para?

Nema Hrvatska nego pet hiljada kilometara morske obale, pa nam je svaki metar žala važan? Ljudi bez para zauzet će mjesto nekome tko novca ima? Neće nam doći Bill Gates, jer je čuo da je njegovo mjesto na plaži u Zaostrogu zauzeo kokuz Mujo? Devet stotina devedeset devet najbogatijih sa Forbesove liste pristiglo u Gradac i napučilo žalo, samo Warren Buffet s perajama u ruci zbunjeno stoji navrh plaže i sluša kako se susretljivi domaćini ponizno izvinjavaju, nemoćno pokazujući na Muju što se raširio na ručniku s logotipom Energoinvesta?

Propala Hrvatska jer je došao Mujo s familijom i lubenicom iz Vrapčića!

Pa ako je zaista tako, ako će joj doći glave siromasi što se besplatno kupaju u moru, onda – ne znam kako bih to drugačije rekao – neka i propadne. Neće mi biti žao. Za razliku od Bosanaca i Hercegovaca, oni će barem moći sjesti u stari "golf" ili autobus, okupati se u moru i vratiti kući, sve u jednom danu.

Šezdeset posto da hoće, sto posto da neće.

Boris Dežulović, Oslobođenje