SJEĆANJE NA BEZVREMENSKOG VELIKANA: Umro je samo jednom - 19 godina otkako je otišao Milan Mladenović

Renata Jurišić

5. studenog 2013.

SJEĆANJE NA BEZVREMENSKOG VELIKANA: Umro je samo jednom - 19 godina otkako je otišao Milan Mladenović

Beograd, 1994. godine. Tmurno popodne. Peti dan novembra. Zatvorio je oči i otišao u vječnost Milan Mladenović. Na poluotoku krvi i meda, između Crnog i Jadranskog mora, u gradu koji spava na dvadeset i devet brežuljaka, stoji grob iz kojeg se čini da izviru note koje nemilosrdno raznosi košava. Stari ljudi imali su običaj reći - obični ljudi umiru jednom, veliki umiru dva puta – prvi put kada napuste ovaj svijet, a drugi put kada se zaborave njihova djela. Iako je bio veliki čovjek, Milan Mladenović umro je samo jednom jer će njegovi besmrtni stihovi živjeti još dugo. Ovim tekstom obilježit ćemo još jednu godišnjicu smrti bezvremenskog velikana.

Milanu je pozlilo nakon nastupa na festivalu u Budvi što je bio njegov zadnji kontakt s publikom. Tijekom izvođenja pjesme „Anestezija“, jasno je bilo da jedva stoji na nogama i da artritičnim pogledom pokušava da skine masku sudbine. Već tada ga je polako obavijala aura smrti kidajući mu dušu do granica besmisla. Umro je dva mjeseca kasnije. Sahranjen je u Beogradu, na Novom groblju, parcela 114, grob broj 523.

 

„Ja Tebi čitam zadnje slovo. Ja Tebi, a ko meni!? Sada si otišao da bi se negde rodio. Zvuk, snaga i energija! Ti čuješ sad! Rastanak i ponovni sastanak. Puno ljubavi je zauvek otišlo s Tobom. To što se sada ne vidimo, ne znači da nismo zajedno. Ovde su ljudi da Te isprate, Tvoji ljudi. Dečak iz vode u  purpurnim dubinama stvarne muzike. Neka bude lepo, neka bude istinito, neka se čuje. Samo jedan put vodi do pravde. Kao što su i sve reči bile na Tvojoj strani ... I vetar i zemlja i dah ... Neka ovo bude dosta, neka ovo bude sa merom. Vidimo se svi!“. Ovim riječima se od najkarizmatičnijeg muzičara ovih prostora oprostio njegov prijatelj, lider Partibrejkersa, Zoran Kostić Cane uz prisutstvo velikog broja prijatelja, poznanika i štovalaca ovog bezvremenskog revolucionara muzike.


Bezvremenski revolucionar

Milanova smrt je Ekatarinu Veliku zatekla kad su njeni članovi bili u najvećem kreativnom usponu. Nakon njegovog odlaska bilo je prilično jasno da je njegovoj bolesti doprinijela neuravnotežena konfuznost emocija izazvana nemogućnošću transformacije iz humane lakoće ljudskog postojanja u teške bedeme netolerancije oko odra mrtve domovine praćene vjetrovima koji su iako ledeni spržili sve pred sobom. Ostala je svima u sjećanju njegova izjava: „Moja prva i najveća želja bila bi da se probudim i ustanovim da je 1990. godina i da kažam – Uh, al' sam nešto ružno sanjao.“ Milan je bio pravo dijete Jugoslavije. Rođen u Zagrebu, dio djetinjstva proveo je u Sarajevu, a nakon toga odselio se u Beograd. Bio je član sastava Limunovo drvo, nezaboravnog Šarlo AkrobataKatarine II, Ekatarine Velike i na koncu javnosti najmanje poznatog projekta Angel's Breath. Volio je čitati djela Aleksandra Dime i Karla Maya. Stvarao je muziku koju su slušali mnogi, ali zapravo u punom smislu razumjeli samo odabrani. Muziku  koja je utjecala na cijelu jednu generaciju više nego bilo kakva škola ili religija. Njegov renesansni svijet je bio mnogo kompleksniji od svijeta njegovih prethodnika.


Legendarna, gotovo spontana proturatna svirka na beogradskim ulicama nosila je Milanov pečat

Ovaj tvorac intelektualne discipline imena Ekatarina Velika, nije se osvrćao na „muzičke (ne)ukuse i potražnju širih narodnih masa“ nego je do kraja ostao dosljedan sebi što je pokušao objasniti i u zadnjem intervjuu koji je dao za Večernje novosti kad je rekao: „Mi govorimo jednostavnim rock'n'roll rečnikom i šaljemo im poruke koje su veoma jasne i za tu publiku nedvosmislene. Postoje ljudi koji nisu u stanju da ukapiraju te poruke i kada pokušaju da priđu našoj akciji, dolazi do nesporazuma. Ko ima imalo mozga u glavi, u porukama naših pesama može da pronađe život koji svi trenutno živimo. Ponosan sam na publiku koja to ume da dešifruje jer jedino ako se razumemo možemo da učinimo nešto da nam svima bude bolje.“


Parcela 114, grob broj 523

Ljeta je provodio u naselju Puharići, u Makarskoj, odakle je njegova majka Danica, a na tamošnjim je plažama i napisao najljepše pjesme i stihove. Priznao je da su na njega utjecali Dado Topić, Chuck Berry, Kraftwerk i Martin Luther King. Imao je unikatnu boju glasa i sasvim specifičnu interpretaciju. Jednom riječju, bio je poseban. Onda je došlo zlo i kraj zlatnih godina. Na površinu je isplivao korov koji živi i danas. Zalijevali su ga neki drugačiji ljudi. Sveprisutna je bila neprestana dilema – sjediniti se u ruralnu svakodnevnicu ili se sam sa sobom vraćati atrofiranoj prošlosti kada se navečer ugase svjetla. Milan je birao ovo drugo što ga je na kraju najvjerovatnije koštalo života. I danas, devetnaest godina kasnije, na grobu čovjeka koji je živio na granici svijeta imaginacije, uvijek stoji svježe cvijeće, što je jasan pokazatelj da njegovih istomišljenika, onih "odabranih", ima i danas, većinom onih koji nose teret amputiranog djetinjstva i uspomena koje se nisu srušile, koje jedva uspravno stoje, ali koje su ipak toliko žive i nekih novih klinaca nezatrovanih virusom današnjice. Ili možda svih nas skupa koji se „razumijemo“ i koji se krijemo iza teških oklopa i pokušavamo zaliječiti rane koje su nam prije dva desetljeća nanijeli ljudi. Na hladnoj, bijeloj mramornoj ploči stoje urezani stihovi pjesme Ogledalo – „Nisi sam, nisi sam, Tvoju senku nastavljam, Tvoje lice preklapam, Tvoje reči ponavljam. Smiri se, saberi se, budi isti kao pre, takav kakvog dobro znam, bistar, jak i siguran ...“

 

Nakon što su ga i mrtvog omalovažavali, što imaju običaj i danas, nazivali ga narkomanom sklonim samouništavajućim nagonima, njegovo djelo kao stogodišnji mahagonij stoji sve čvršće i čvršće prkoseći današnjim trendovima. Nakon njegove smrti snimali su se filmovi, pojavljivale se razne reinterpretacije, izdavale su se knjige čiji su autori Milanov lik i djelo željeli sačuvati od zaborava, ali također je bilo i onih koji su iz pomenutog isključivo željeli izvući korist.


Iz vremena Šarla akrobate, s Ivanom Vdovićem VD-om i Dušanom Kojićem Kojom

Mnogi i danas sanjaju da Milan Mladenović sa svojom Ekatarinom samo još jednom stane ispred njih i bar na tren prstima izmrvi tamu koja se ovila oko nas „djece iz proklete avlije, rođene u blatu“ kao što je to činio nekada davno i sjeti nas na neke ljepše dane kada su pijani pjesnici citirali muziku starih majstora.

Lupiga.Com

FOTO: Goranka Matić, YouTube, Wikipedia