TO SE NEĆE PROMIJENITI: Mi volimo kad nas kradu. Obožavamo to.

Ana Benačić

22. svibnja 2013.

TO SE NEĆE PROMIJENITI: Mi volimo kad nas kradu. Obožavamo to.

Uvijek je kriv netko drugi. Proklinjemo politiku i žalimo se kako su nam računi prazni. I ne pitamo se kako se to dogodilo. A dogodilo se dok smo cupkali po narodnim veseljima na note Miroslava Škore, kukali što sude tipovima kao što je Branimir Glavaš i onda ga birali na izborima. Dogodilo se dok smo se raspaljivali u raspravama o tuđim krevetima, podržavali Judith Reisman i potpisivali peticiju U ime obitelji. Dogodilo se dok su se igrale utakmice na kojima smo se fiksirali na Srbe i pozivali na njihovo ubijanje, kriveći ih i 25 godina nakon rata što imamo demokratski izabranu bijedu i nesmiljeno bogatstvo Tuđmanovih izabranika

U nedjelju nisu pobijedili ni HDZ, ni SDP, ni HNS, kako tvrdi njihova u ovom slučaju krajnje neozbiljna šefica, već cinizam, socijalni darvinizam i korupcija.

Nakon skoro četvrt stoljeća demokratske prakse, naše društvo je pokazalo kako je na tako niskim granama da je sasvim normalno da se upitamo koliko nas dijeli od masovnog stanja uma Nijemaca iz tridesetih godina.


(FOTO. Nacional.hr)

Svi nosimo prigodnu demokratsku šminku - moderni fašisti se vrijeđaju kada ih netko tako nazove, uvijek je kriv netko drugi, proklinjemo politiku i žalimo se kako su nam računi prazni. I ne pitamo se kako se to dogodilo.

E pa dogodilo se dok smo cupkali po narodnim veseljima na note Miroslava Škore, kukali što sude tipovima kao što je Branimir Glavaš i onda ga birali na izborima. Dogodilo se dok smo se raspaljivali u raspravama o tuđim krevetima, podržavali Judith Reisman i potpisivali peticiju U ime obitelji.

Srbi su krivi

Dogodilo se dok su se nogometne utakmice, na kojima smo se fiksirali na Srbe i pozivali na njihovo ubijanje, kriveći ih i 25 godina nakon rata što imamo demokratski izabranu bijedu i nesmiljeno bogatstvo Tuđmanovih izabranika, pretvarale u najvažnije društvene događaje, jedine događaje od nacionalnog jedinstva.

Koliko je šuplje to nacionalno jedinstvo pokazuje logika ovih izbora - biraj najkorumpiranijeg jer će ti on makar garantirati posao na javnim jaslama, neće ti utjerat prirez ili ćeš profitirat na bilo koji drugi način, pa makar svi ostali oko tebe pocrkali.


"Biraj mene" (FOTO: wiki)

Događalo nam se to, dakle, dok smo slinili za starletama i nogometašima koji grade spomenike u obliku slova "U" i bacačicama kladiva, dok smo glasali za stranke za koje su pozirali, potpuno neopterećeni javnim interesom.

"U tranzicijskom, poratnom i postsocijalističkom društvu sport postaje institucija koja akumulira frustracije i reprodukuje nacionalizam, šovinizam i netrpeljivosti i kao takav idealan je instrument za držanje prekarijata i nezadovoljne mladosti daleko od zgrada ministarstava, fabričkih dvorišta i studentskih domova", napisao je za Le Monde Diplomatique jedan od rijetkih intelektualaca među sportašima Ivan Ergić.

Ćirin poučak

Za ovog čovjeka, primjerice, Ćiro Blažević, često okršten kao "legenda" jedva da je čuo ili se pravi da nema pojma o čemu piše. Kazao nam je to u Bandićevom stožeru u kojemu se nacrtao jer je osvojio više od kandidatkinje njegove stožerne stranke, HDZ-ove Margarete Mađerić. Ćiro, ponajveći licemjer i politički poltron od svih, zauvijek će biti zapamćen kao majstor, legenda i jedan od najzaslužnijih Hrvata. I to samo zato što nam je priuštio nacionalističku orgiju 1998. godine vodeći tim sastavljen od ljudi kakvi se u pravilu nimalo ne opterećuju kriminalom koji se događa u tom sportu.


Uvijek tamo gdje ima više glasova (FOTO: Lupiga.Com)

Većina nogometaša, kao što se dalo primijetiti, neće nikad progovoriti protiv robovskih ugovora koje sklapaju naivni i neuki 18-godišnjaci s kojekakvim nasilnicima zvanim "menadžeri", nego će radije govoriti da je profesionalni sport zdrav i naprezati tijela preko svake racionalne granice. Lomit će noge jedni drugima bez grižnje savjesti i zaklinjati se u nacionalne i klupske zastave. Ti često duhovno i intelektualno isprazni ljudi u današnjem svijetu su idoli - mi želimo njihove aute, mi želimo njihove vile i manekenke.

Kad voliš samo sebe, pogodi tko najebe?

Ja, ja, samo ja, meni, meni, meni... To je logika koja je pobijedila na izborima. Zdravo kapitalističko razmišljanje, svaka čast. Pozdravljaju ga i Kirin i Kalmeta i Vlahušić i Ronko i Bandić i Jelić i Glavaš i Karlić. Bravo, birači! Pokazali ste posluh kakav se rijetko viđa. Pokazali ste koliko vas je briga kako će vam djeca sutra živjeti. Pokazali ste da je odlično uzimati novac koji daje cijelo društvo. Dokazali ste da više volite kada se uzima svima da bi se dalo manjini koja bali po oltarima partije i zna se uvući pravom čovjeku u pravo vrijeme.

Bez obzira kako to premijer sebi objašnjavao, uzdižući ovu našu demokraciju do nekog nedodirljivog pijedestala tvrdnjama "imamo pravo birati najgore", situacija jest dramatična. Delegitimira svako prebacivanje odgovornosti na vladu, na kapitaliste, na sindikate, na bilo koga drugog.

I dok god bude više onih koji se opterećuju tko s kim i na koji način spava nego onih koje brine što ima toliko korupcije i šovinizma u društvu, to se neće promijeniti. Osim na gore.

Lupiga.Com