Režija: David Fincher

Panic Room

Panic Room

MDR

26. 06. 2002.

ocjena:
godina: 2002.
trajanje: 101 min
uloge: Jodie Foster, Forest Whitaker, Dwight Yoakam, Jared Leto, Kristen Stewart
žanr: Thriller
scenario:  David Koepp, Andrew Kevin Walker, Gavin Polone
režija: David Fincher
U trenutku kada ništa oko vas nije sigurno i ne postoji ništa na što se možete osloniti, konačno ste primorani položiti sve nade u samoga sebe i odigrati kartu kako najbolje znate! Recimo da bi to bila nategnuta poanta novog Fincherovog filma "Panic room", makar, ruku na srce, moramo priznati da se pomalo izgubila u cijeloj priči.
Panic Room

Meg Altman (Jodie Foster),  useljava se sa kćerkom Sarah (Kristen Stewart), u pretjerano veliku kuću na Upper West Sideu (najelitniji dio Manhattana), koju kupuje na račun svoj prebogatog bivšeg supruga farmacetuskog magnata Altmana. U kući se nalazi tako zvana "soba panike" momentalni trend među imućnijim stanovništvom koja služi kao utočište u slučaju provale. Ispunjena je svime što vam je potrebno da izdržite do dolaska policije, ima zasebni izvor stuje, vode, zasebnu telefonsku liniju, nadzor cijele kuće....
Prve noći u njihovom novom domu provaljuju im tri muškarca i Meg se sa kćerkom zatvara u tu sobu. Problemi počinju u trenutku kad se ispostavi da je ono što provalnici hoće, upravo u toj istoj sobi!

Počinje igra mačke i miša!

 

U prekratkom periodu Fincher nam je pokušao dočarati karakterne osobine likova u prenapregnutim međusobnim odnosima. Provalnici Burnham (Forest Whitaker), Junior (Jared Leto) i Raoul (Dwight Yoakam) su u potpuno ne definiranim vezama. Između Burnhama i Raoula vlada otvoreno neprijateljstvo i jedina im je poveznica Junior koji je psihički nestabilan i ne pretjerano inteligentan, ali koji je ujedno i organizator cijele stvari. Forsirajući karakterne osobine, Burnhamovu, kao pozitivnu, Raoulovu kao krajnje negativnu pa čak i otvoreno sadističku, te Juniorovu bezobzirnu pohlepnost Fincher nas pokušava saživiti sa više smislenošću sitacije u kojoj se nalaze. Meg kojoj je jedina briga njena kćer koja pati od dijebetesa i kojoj je prijeko potreban inzulin, nalazi se u gotovo bezizlaznoj situaciji i prisiljena je snaći se na apsolutno bilo koji naćin balansirajući na etičkim i moralnim normama.


Sve to skupa kulminira u Fincherovom dobro poznatom stilu pretjerano ekstremnog nasilja koje se rješava samim sobom. Nasilje pobjeđuje nasilje, kao što smo dobro naučili u nekim njegovim prošlim filmovima poput "Seven", "Fight Club" ili "Alien 3".


"Panic room" nije jedan od filmova koji pomiču granice, niti otvaraju nove poglede ili nas uče nečem novom, ali je sigurno film koji je dobro ispričao svoju priču. Od samog početka u kojem smo stvarno vidjeli nešto što je vrijedno spomenuti, a to je prilično originalna uvodna špica gdje su najavna slova i imena filma i glumaca integrirana između fasada Manhattana, cijela priča teče laganim, kontinuiranim i sigurnim tokom i vodi nas ka očekivanom ali zato ne i manje interesantnom kraju.

 

"Panic room" je definitivno film kojeg treba pogledati, ali koji nikada neće poprimiti nekakav značajniji status u filmskoj povijesti.