Štukan piše o tome kako je postao pripadnik elitne postrojbe te kako su islamistički ekstremisti, financirani izvana, pokušavali ideološki utjecati na njegovu jedinicu. Ne štedi ni sebe kada govori o vlastitom padu u ovisnost o drogama, kao ni o svom slomu u Njemačkoj, gdje je tijekom rata pokušao započeti novi život. Prisjeća se smrti tadašnje djevojke, kako se zarazio hepatitisom zbog nečiste igle, svog povratka u Sarajevo i tamošnje narkoscene te, naposljetku, i vlastitog izlaska iz ovisnosti o heroinu i alkoholu. Opisuje i kako su se on i mnogi drugi u poratnoj Bosni i Hercegovini suprotstavljali religijsko-nacionalističkom konsenzusu sve tri dominantne strane, ulazeći u sukobe s rigidnim katolicima, pravoslavcima i muslimanima, zbog čega su svima postajali neprijatelji.

„Posljednji viking“ nije film koji obara s nogu. Neke njegove etape mogu djelovati razočaravajuće s obzirom da nosi potpis respektabilnog danskog redatelja Andersa Thomasa Jensena poznatog po filmovima „Zeleni mesari“, „Adamove jabuke“ i „Muškarci i kokoši“, te kao scenarist serijala filmova „U Kini jedu pse“ i Oscarom nagrađenog „U boljem svijetu“. Unatoč prisutnosti stalnih „jensenovskih“ glumaca (Nikolaj Lie Kaas i Mads Mikkelsen), djeluje nespretno, sklepano i predvidljivo. Ipak film zaživi u jednom segmentu kada naprosto prihvatite sve njegove nesavršenosti i jednostavno utonete u glasno nesuptilnu zafrkanciju koju nosi. Snimati filmove o mentalno nestabilnima, zakinutima i nesvakodnevnima jest zahtjevno. Staviti ih u suludu crnu komediju užasa je još zahtjevnije iako djeluje lakše.

Noseći protagonisti iz opusa finskog režisera Akija Kaurismäkija bore se za finansijsku i emotivnu sigurnost i stabilnost, za postojanje koje ih neće svesti na još jedan primer nesuvisle bede i propratnih mizerabilija. Kaurismäki ne prikriva sopstvenu odanost i privrženost likovima izopštenika, pripadnika radničke klase, koja prodaje svoj rad u prekarnim uslovima. Scene i prizore te prekarnosti on varira iz filma u film. Najuspeliji trenuci njegove filmografije su upravo oni u kojima zaranja kameru duboko u način života, svakodnevne rituale i manire ovih prezrenih marginalaca, proletera, nesuđenih revolucionara. Otud i potiče njegova „Proleterska trilogija“, s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog veka, kada biva ustanovljen neoliberalni poredak eksploatacije, u kome još i danas živimo.