Promatrajući trošne alžirske ceste koliko je to bilo moguće uslijed vrlo slabe, a mjestimice i nepostojeće ulične rasvjete, osjećaj beznađa samo se pojačavao. Hosteli se zatvaraju, alžirske dinare nismo stigli pribaviti, a situacija ne bi ni bila toliko kobna da Annaba ne spada u pogranično područje, mjesta koja su često podložna kriminalu. Pritom smo tek ulazili u Alžir, nismo još znali pravila igre, pa spavanje u hammocku kao što biva običaj u poznatoj nam Europi, nije bila opcija. Aimed, s druge strane, nije vidio nikakav problem, par poruka, poziva i evo ga, sve je dogovoreno! Imamo smještaj u Annabi. Osnovna potreba nam je riješena, ne znajući točno kako. Nije ni bitno, nastavljamo bezbrižno. Google Prevoditelj s offline arapskim prijevodom odjednom je pokazivao Aimedovo pitanje: imam li ja kakvu dugu haljinu.

U Evropi su neke zemlje doživele značajne padove u količini ugljenika koju apsorbuje kopno, izazvane najezdama insekata povezanih sa klimatskim promenama, sušom i povećanom smrtnošću drveća. Čak i umereno slabljenje sposobnosti prirode da apsorbuje ugljenik značilo bi da svet mora da napravi mnogo veće rezove u emisijama gasova sa efektom staklene bašte kako bi se dostigla neto nula. Slabljenje kopnenih ponora – koje je do sada bilo regionalno – takođe ima efekat poništavanja aktivnosti država u dekarbonizaciji i njihovog napretka ka klimatskim ciljevima, što se za mnoge pokazuje kao težak izazov. Poslednjih godina objavljeno je nekoliko procena o tome kako bi svet mogao povećati količinu ugljenika koju njegove šume i prirodni ekosistemi apsorbuju.

Neki film, ne bez razloga, definiraju kao spektakl od kojeg ne želimo odvojiti pogled, ali u filmskoj umjetnosti postoji i druga dimenzija koju je jedan doajen američke filmske kritike sročio kao „stroj koji generira empatiju”. Mehanizam toga je što se mi s filmskim likovima, fiktivnim, fikcionaliziranim ili posve stvarnim, kao i s njihovim situacijama, pozicijama i sudbinama, identificiramo, ponekad dubinski. To filmsku umjetnost definira kao sinkretičku: spektakl u njemu je vizualnog i auditivnog karaktera, dok narativna komponenta izvire iz književnosti i drame/teatra. „Njegove tri kćeri“ („His Three Daughters“) Azazela Jacobsa je vrlo dobar primjer više za drugu nego za prvu definiciju, budući da njegova audio-vizualna komponenta ne cilja na jake senzacije i spektakl, ali to ne znači da je ona zanemarena.