Godinama smo po otocima i obali dopuštali gradnju vila s bazenima kao da voda nastaje u filteru Instagrama. Bazen je postao gotovo obvezni dodatak kući za odmor, poput Wi-Fija, klime i fotografije zalaska sunca. Nitko pritom nije osobito glasno pitao koliko takvih bazena jedan otok može podnijeti. Nije problem jedan bazen. Nije problem ni jedan apartman. Nije problem jedan hotel, kamp, novi tuš, travnjak ili još jedna stambena zona. Problem nastane tek kada se svi ti pojedinačni „neproblemi“ spoje na istu cijev. Tada lokalne vlasti, koje su godinama izdavale dozvole, širile turističke kapacitete i ubirale komunalne doprinose, otkriju da je voda ograničen prirodni resurs. Otkriće obično dolazi krajem srpnja. Sličnu logiku imamo s tuševima na plažama. Svako malo pojavi se zahtjev da tuševi moraju biti besplatni. I mogu biti. Ne treba postaviti blagajnika s fiskalnom kasom pokraj svake slavine niti turistu naplatiti tri kapi vode.

Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, nakon očevida na licu mjesta, zatražila je od Grada Šibenika hitno uklanjanje objekata koji su u spomen parku „Park strijeljanih“ na šibenskom Šubićevcu postavili organizatori koncerta Marka Perkovića Thompsona, koji se sutra treba održati na susjednom stadionu. Istovremeno, organizatoru koncerta upućeno je rješenje o obustavi zahvata postavljanja objekata na ovoj lokaciji. Kako smo na Lupigi već pisali, organizatori koncerta, tvrtka Infinite show čiji je direktor Thompsonov dugogodišnji suradnik Mirko Gudelj, a prokurist Thompsonov menadžer Zdravko Barišić, uoči koncerta su u spomen parku, na mjestu gdje su od 1941. do 1943. godine talijanski fašisti strijeljali 43 antifašista, postavili više šatora. Spomen-park zaštićeno je kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

U teoriji, Turska je fascinantna zemlja koja se prostire na dva kontinenta i koja je iskoristila svoju imperijalnu prošlost kako bi stvorila multikulturno društvo u kojem se susreću tradicije Jugoistočne Evrope, Mediterana, Bliskog istoka, Male i Srednje Azije, a opadanje imperijalne moći tako da se približi Zapadu. Početkom 20. stoljeća Turska je na taj način kodirala svoj tip nacionalizma u kojem je religija bila potisnuta u privatnu sferu, a sistem se održavao kombinacijom državno-kontroliranog kapitalizma, središnje uloge vojske i ideologije koja je bila bliska komunističkom kultu ličnosti, a u čijem je centru stajao osnivač moderne turske države, Mustafa Kemal Atatürk. Krajem 20. stoljeća, došlo je do demokratskih promjena i ojačavanja uloge parlamenta, što je početkom našeg milenija rezultiralo izborom islamista Reçepa Tayipa Erdoğana za premijera koji je potom prešao na predsjedničku funkciju.