Početak je rujna 2001. godine, u Zagreb je stigao Petar Luković, beogradski dopisnik Ferala, kako bi napravio intervju s Mišom Kovačem. Kako je napisao danas pokojni Luković, „previše je komplikovano za čitaoca“ zbog čega intervju mora napraviti baš Luković. Njih su dvojica povezani dugogodišnjim poznanstvom i stoga ne čudi što se Mišo Kovač u tom razgovoru potpuno otvorio: „ Još 1990. govorio sam da nacionalnost nije mjera čovjeka; važno je kakav je tko čovjek, ne što je, Srbin ili Hrvat. Znao sam što će se dogoditi: rekao sam sebi: ako HDZ dođe na vlast, zabranit će me za 24 sata. Ispostavilo se da su me zabranili za četiri sata. Rat su izazvali lukavi, pokvareni ljudi, uz pomoć primitivaca, seljaka, sa svih strana. Nisam vjerovao da toliko primitivaca ima među nama. Rekao sam to odmah na početku sukoba i proglasili su me – četnikom“.

Draga Saro, znam samo dvije stvari o tebi. Danas bi imala osam godina. A, već dvije godine milioni ljudi tuguju za tobom. Na današnji dan prije dvije godine bila si sa svojom sestrom i svojim djedom ispred kolodvora u Novom Sadu. Bilo je tačno 11 sati i 52 minute. Kolodvor je bio tek renoviran. Tek renovirana bila je i nadstrešnica ispod koje ste ti, Valentina i Đorđe sjedili na klupi. Nadstrešnica se urušila. Imala si samo šest godina. S tobom je poginulo još 15 ljudi koji su se, takođe, nalazili ispod nadstrešnice. I Valentina i Đorđe su mrtvi. Puno je toga što ne znam o tebi, draga Saro. Ne znam jesi li se dobro slagala sa svojom sestrom Valentinom. Ne znam jesi li rado išla u školu. Jesi li voljela plesati ili crtati. Jesi li više voljela mačke ili pse. Ne znam kakva bi bila danas. Dvije godine su dug period za jedno dijete.

Branimir Johnny Štulić, najveći naš gitarski pjesnik, svoju je „Melankoliju“ snimio već na zalazu karijere, kao neku vrstu labuđeg pjeva negdašnjega generacijskog mesije koji je, dok je još bilo na vrijeme, odlučio pustiti uzde, i sa sigurne udaljenosti promatrati kako se, kao u kavu umočen okrajak keksa, u taman ponor survava stvaran svijet oko njega. Štulić je kroničar toga sunovrata bio na neki način od vlastitih početaka, a s njegovim privođenjem kraju, kada se krv već sasvim lijepo dala namirisati, i sam se pisar suočio s istom kreativnom sudbinom. To je neobično idejno, konceptualno i stilsko vrludanje njegovih triju solo albuma, snimljenih između 1988. i 1991. godine, uz mnogo muzičkih i tekstualnih krivih srastanja, jednako na planu pojedinačnih kompozicija i albuma kao cjelina, ipak rezultiralo i s nekoliko iznimnih pjesama.