Još se ne zna tko bi trebao odgovarati na pitanja „A gdje su sad feministkinje?“, „Zašto sad ništa ne govore?“. Čak i kad bi neka feministička organizacija otvorila ured za odgovaranje na pitanja gdje su sad i zašto baš sad ništa ne govore, zasuli bi ih pitanjima poput „Tko plaća ove besposlene feministkinje da odgovaraju na glupa pitanja?“. Imamo još jedno nerazrješivo proturječje: dok islamofobni paničari koriste argumente da su homoseksualci i žene diskriminirane manjine u islamskom svijetu, zalažu li se oni u domaćoj sredini za prava manjina? Možemo li ih očekivati na Povorci ponosa ili možda na noćnom maršu za Dan žena? Naravno da ne, po pitanju ženskih prava i prava homoseksualaca njihovi su stavovi vjerojatno bliži Hamasu nego, recimo, Mreži antifašistkinja.

Nogometne reprezentacije Hrvatske i Brazila noćas su u američkom Orlandu, u okviru priprema za Svjetsko prvenstvo, odigrale prijateljsku utakmicu koja je završila rezultatom 3:1 za Brazil. Uoči samog početka drugog poluvremena ovog susreta, kamere su snimile hrvatskog „navijača“ kako salutira nacističkim pozdravom. Režiser prijenosa, naime, u odmoru se fokusirao na navijače s tribina, a ti su kadrovi emitirani i na stadionskim ekranima. Dok su drugi snimljeni navijači plesali, zabavljali se, smijali se, mahali i uživali u atmosferi, sredovječni muškarac u hrvatskom dresu, ugledavši se na stadionskom ekranu, ustao se sa svog sjedala, pokazao prema ekranu, a potom salutirao ispruženom desnicom. Inače, kako se vidi na snimci, muškarac pratio u društvu dvoje male djece, a ispred njega je još petero djevojčica i dječaka.

Ako budemo imali dovoljno sreće da nas ne pregazi tramvaj, ne pogodi zalutali metak ili nam na glavu ne padne radio koji je komšija u naletu besa bacio kroz prozor četvrtog sprata, moguće je da nas čeka scenario sličan onom sa kojim se bore junaci ovog filma. Osim, naravno, ako nam starost toliko ne progleda kroz prste da sa ovog sveta odemo spokojni, upadajući u onaj mali procenat ljudi koji kraj ne dočekuju u borbi, već u čistom miru. Gaspar Noé u svom filmu „Vortex“ snima najstrašniji proces na svetu – trenutak kada se mozak raspada pre nego što srce stane. Noé ovde operiše u domenu ogoljenog hiperrealizma, što nije došlo slučajno. Film je nastao kao reakcija na izliv krvi u mozak koji je režiser preživeo, ali i kao direktno suočavanje sa smrću njegove majke, koja mu je izdahnula na rukama nakon duge borbe sa Alzheimerovom bolesti.