U noćnim satima sredinom prošlog studenog Zagreb je izgubio jedan od svojih prepoznatljivih simbola, barem što se tiče lokalnog stanovništva. U požaru izazvanom, prema zasad poznatim informacijama, ljudskom nepažnjom izgorjela je zgrada Vjesnika, jedan od prvih poslovnih gradskih nebodera. U prostorijama mjesnog odbora Staro Trnje prošlog je mjeseca održan javni razgovor o značenju i budućnosti Vjesnikova nebodera koji je otvorio pitanje baštine Vjesnika u kontekstu kvarta kojemu je pripadao. Je li ta baština s požarom nepovratno izgubljena? Kakvu vrijednost zgrada ima za arhitektonsku i urbanističku struku? Predstavlja li njezin tragičan kraj simbol dugogodišnje nebrige prema nasljeđu modernizma? Kako bi mogla izgledati njezina budućnost i ima li prostora za javni interes, participaciju građana i novi život baštine? 

Sve počinje jednim „slučajnim“ udarcem koji u gustoj iranskoj tami pokreće spiralu neizbežne sudbine. Muškarac (Ebrahim Azizi) se sa ćerkom i trudnom ženom vozi kroz pustoš; nakon što udari psa, automobil mu otkazuje poslušnost usred nedođije. Prinudno utočište pronalaze u mehaničarskoj radnji kod Vahida (Vahid Mobasseri), čoveka čije telo nosi ožiljke prošlosti – bubrezi su mu trajno oštećeni tokom brutalnih zatvorskih tortura. Rutinski susret se pretvara u psihološki košmar, jer čim Vahid primeti da nepoznati vozač šepa i čuje specifičnu boju njegovog glasa, u njemu se budi jeziva, instinktivna sigurnost. Iako je u zatvoru stalno nosio povez preko očiju, on je ubeđen: ovaj šepavac je njegov mučitelj, živi spomenik njegove patnje i dželat koji mu je u ime režima trajno osakatio život.

Pripovjedni okvir litavske drame „Renovacija“ iz 2025. godine (režiju i scenarij potpisuje Gabrielė Urbanaitė, a gledali smo je na nedavnom Zagreb Film Festivalu), u potpunosti se preklapa s granicama intimnog svijeta glavne protagonistkinje, mlade prevoditeljice Ilone. Autorica koju su gledatelji mogli poslušati u iskričavom razgovoru s kritičarom Ninom Kovačićem poslije, nažalost, jedine zagrebačke projekcije usredotočila se u svom dugometražnom prvijencu na Ilonin životni prostor, najuži krug ljudi, posao koji odrađuje od doma, ali najviše na paralizirajuća razmišljanja, dileme i tjeskobe koje, premda implicitno izložene, dominiraju cjelinom. Pa tako, u onom momentu kad je upoznajemo ispada da se Ilona bavi samo jednim – ona strepi od svog tridesetog rođendana.