Tarantinovski, oproštajni Bond. Posle ću to da objasnim, ali na početku: ključna scena je zapravo realan opis ovog našeg stanja, kada M. (Ralph Fiennes) usred Lambetha, tako da se vidi turistička zamka „Londonsko oko“, objašnjava, zapravo se pravda Bondu. zašto mu je pala na pamet ideja da napravi pametni virus koji ubija samo ljude s određenim DNK: „Čitav život sam posvetio odbrani demokrat...“, pa se osvrne oko sebe i pokaže rukom: „ovoga!“ A ovo je – sloboda da budeš šašav i ofarban u zeleno, da se zezaš, da tulumariš, da blejiš, da živiš kako ti se hoće, swinging or living as a celibate, gay or straight, all the same, taj M.-ov iskaz je tačan opis današnje situacije in a nutshell. Nikad nisam bio tarantinovac, a obožavam „Bilo jednom...“. Ovo je jedini bondovski film Daniela Craiga koji sam pogledao u celini, pa još u bioskopu, a sada sam fan Daniela Craiga. Inače, bio je to prvi odlazak u bioskop posle izbijanja pandemije

Ne pišu narodi niti pripadnici naroda svoju (narodnu) povijest. Povijest i kritički i nekritički pišu svi koji su za tu temu zainteresirani i što je povijest znanstveno vjerodostojnija, utemeljena na dokumentima i što svestranijim izvorima, ona trajnije ostaje kao povijest naroda i države. Može se, naravno, jako dugo lagati, manipulirati i pisati udžbenike tako da se svoj narod prikazuje kao najbolji na svijetu i onaj koji je vječito u pravu, a neke ili brojne druge narode kao povijesne zlotvore. To može desetljećima jako škoditi i indoktrinirati generacije, ali se vremenom razotkriva. Vjerodostojnu povijest nije lako odbaciti stalnim lažima. Onoliko koliko i dokumentarni i igrani film ima propagandnu notu i cilj, toliko je lošiji kao film. Veliki srbijanski filmski državni projekt bio je i film „Dara iz Jasenovca“ (2021.) kojeg je velika većina kritičara prikazala kao neuvjerljiv, loš film, crno/bijelog vrijednosnog obrasca, banalan i politikantski, promašen u faktima.

U određenim krajevima bivše nam domovine, lik i djelo pjevača odnosno kantautora Tomislava Tome Zdravkovića ne treba previše predstavljati jer spomenuti ima status legende, što zbog svojih melankoličnih pjesama u žanrovskom registru kafanske glazbe, što zbog svog životnog stila obilježenog boemijom, kockom, nesretnim ljubavima i propalim brakovima. Iako njegovu glazbu mnogi lijeno i pogrešno apriorno svrstavaju u folk ili novokomponiranu narodnu, taj kafanski zvuk koji svakako ima elemente srpskog i jugoslavenskog melosa iz različitih krajeva, zapravo se više oslanja na starogradsku pjesmu, uz dodatke različitih zapadnoeuropskih žanrova poput francuske šansone, talijanske kancone i njemačkog šlagera. Tomina smrt koincidirala je s metaforičkom smrću Jugoslavije, što može poslužiti kao inicijalna kapisla za biografski film (i televizijsku seriju koja se u suvremenoj srbijanskoj kinematografiji nekako podrazumijeva).