Nema nikakve razlike između nacionalističkih laži Dragana Čovića i laži kojima se služe njegovi politički protivnici i zagovornici građanske države. Moguće je manipulacijama i lukavstvom ostvarivati političke ciljeve, ali od toga korist ima samo pojedinac ili mali broj ljudi, a na gubitku je cijelo društvo. Od građanskog koncepta koji zastupaju Komšić, veliki dio bošnjačkih intelektualaca i medija, najveću korist ima Dragan Čović, bivši jugoslavenski apartčik i sadašnji legitimni Hrvat po zanimanju. Presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević dobra je vijest za Bosnu i Hercegovinu. Ona poništava lažno predstavljanje i manipulacije s identitetima i upozorava da se na lažima ne može graditi građansko društvo. Građanska BiH nije „umrla“ nakon ove presude, nego je oživljena i oslobođena laži koje joj ne dopuštaju da se gradi na istini.

Geografski i kulturni prostor koji se zvao Jugoslavijom nije poslije Drugog svjetskog rata upamtio žešćeg kritičara i provokativnijeg kolumnista od Igora Mandića. Počeo je pisati već u studentskim danima, odmah zapažen po svojim britkim, duhovitim ali ciničnim tekstovima. Nije izbjegavao ni jednu temu, nije prezao od nasrtaja na neosporne autoritete, nije štedio ni dobre znance, nikada nije odustajao od svojih tvrdnji. I kada bi svi ponavljali i dokazivali jedno, i kada je usvojeno bilo potpuno suprotno, on od svog stava nije odustajao. Jedinstven kritičar čije su kritike često bile više čitane od djela o kojima je pisao. Mandić nije štedio nikoga. Zvali su ga enfant terrible hrvatske kritike. Pa napiše, recimo, da je glazba Čajkovskog staromodni kič, Dobrica Ćosić u svojim djelima nije nacionalist, a Nives Celzijus jest najčitanija i prema tome najpoznatija hrvatska spisateljica.

Humor ne može da bude trajni lek za socijalne bolesti i društvenu patologiju, kao da poručuje Radu Jude. Humor primarno može da služi samo kao određena vrsta laksativa, poput persiflaže, ili groteskne mimike, dodatne iščašenosti kojom se podražava predmet koji se ujedno čini odbojnim, predmet koji postaje, baš zbog sopstvenog viška samouverenosti i gordosti, idealni popularni, populistički subjekt degradirajuće savremenosti. Noseća investicija, zasnovana na parazitirajućim dominirajućim manirima i obrascima moći. Lažne istorijske i umetničke analogije, pseudo-erudicija i etikecija u službi odbrane vladavine krupnog kapitala, sve su to izdajstva kritičkog, prosvetiteljskog uma, koje Radu Jude ne može da oprosti ni prećuti onim mejnstrim režiserima koji su prihvatili komfor lenjosti i sofističkih insinuacija, usled sopstvenog dogmatskog dremeža.