Na poruke ženskog otpora uzvraća se gaženjem ruža, morem uvreda na mrežama, mržnjom i prijetnjama. I stalnim čuđenjem i pitanjima: gdje je uopće taj fašizam, što te žene hoće, zar se nisu odavno emancipirale? Ovaj tekst u dva će dijela pokušati odgovoriti na pitanja što te lude žene uopće žele u ovako idealnom društvu u kojem živimo. Društva u kojemu nema fašizma, nema rasizma, nema seksizma, nema mizoginije. Društva kojim već 30 godina vlada skladno domoljublje. S povratkom na predsocijalističku prošlost ponovo ulazi u opticaj slika nakazne i zazorne vještice, sada u liku ružne ljevičarke i feministkinje. Familistička ideologija nastoji nametnuti ideal čedne i pokorne supruge nasuprot modelu samostalne i elokventne borkinje koji se sada sustavno demonizira i svodi na pejorativnu figuru muškobanjaste žene.

„Ako se ništa ne napravi, ako se nastavi ‘do nothing’ scenarij gdje javni prijevoz još uvijek ne dobiva svoje žute trake, gdje se gotovo nigdje ne oduzima prostor automobilima u korist biciklista, onda će broj auta samo rasti jer to će još uvijek biti najbrža opcija”, kaže u razgovoru za Lupigu dopredsjednik Sindikata biciklista, Janko Večerina. Naš sugovornik sa žaljenjem ustvrđuje kako su biciklistički projekti u Zagrebu često manjkavi, među ostalim i zato što se Sindikat rijetko uključuje u proces, i to tek eventualno nakon što su radovi već dovršeni, kada je za promjene prekasno. Kako razgovor ne bi ostao isključivo u kritičkom tonu, zamolili smo Večerinu da izdvoji i pozitivne primjere te pomake nabolje. Kao jedan veliki iskorak ističe i Bajs, sustav javnih gradskih bicikala - "To je sjajna stvar i nadam se da će još rasti“.

Ako budemo imali dovoljno sreće da nas ne pregazi tramvaj, ne pogodi zalutali metak ili nam na glavu ne padne radio koji je komšija u naletu besa bacio kroz prozor četvrtog sprata, moguće je da nas čeka scenario sličan onom sa kojim se bore junaci ovog filma. Osim, naravno, ako nam starost toliko ne progleda kroz prste da sa ovog sveta odemo spokojni, upadajući u onaj mali procenat ljudi koji kraj ne dočekuju u borbi, već u čistom miru. Gaspar Noé u svom filmu „Vortex“ snima najstrašniji proces na svetu – trenutak kada se mozak raspada pre nego što srce stane. Noé ovde operiše u domenu ogoljenog hiperrealizma, što nije došlo slučajno. Film je nastao kao reakcija na izliv krvi u mozak koji je režiser preživeo, ali i kao direktno suočavanje sa smrću njegove majke, koja mu je izdahnula na rukama nakon duge borbe sa Alzheimerovom bolesti.