Vidjeti bijelca da prelazi na pobunjeničko područje nije samo nesvakidašnja pojava, već je gotovo i uvredljivo. Zašto? Zato jer je glavni cilj pobunjenika borba protiv uljeza, a uljezi su nekad bili bijelci. Danas su se pravila modificirala, ali tabu i dalje ostaje. General Kasareka je svim svojim postajama na granici javio da stižemo tako da nismo imali problema pri prelasku. Na rampi su nas dočekala trojica dječaka s kalašnjikovima i krvavim očima od pušenja trave. Dali smo im svakome po jedan dolar, a oni su nas srdačno pozdravili udarcem šake o šaku. To je u vrijeme ebole klasičan pozdrav. Rukovanje je sada skoro pa nemoguće vidjeti. Pierot. se zarazio od brata kojeg je posjećivao u bolnici. On je ubrzo umro. Zatim su se zarazili njegova žena i sin. Pokazuje mi njihove fotografije. I oni su umrli. Njegova jedina želja je ponovno se oženiti i napraviti dijete, ali virus u sjemenu ostaje do godine dana. Tako su mu rekli. „U početku nitko nije vjerovao u ebolu, već su svi mislili da se radi o nekakvim vračarijama“, reći će nam Pierot.
To jutro je bilo točno pet godina otkako sam došao na svijet, kada je moja majka, kao i majke cijele moje generacije provela u rodilištu tik do Hajdukovog igrališta, mitskog „Starog placa“ koji će kasnije postati centralnim mjestom mog djetinjstva. Na dan kada sam rođen epidemija je uzela maha i rodilište u kojem sam se nalazio u naručju majke bilo je u karanteni. Ibrahim Hoti, inače hodočasnik s Kosova koji je svake godine obavljao svoj hadž uputivši se u Meku, donio je virus koji je Jugoslaviju po prvi put suočio s riječju – epidemija. Virus nazvan „variola vera“, ili velike boginje, zarazio je preko 150 ljudi. Prvo u Beogradu, pa dramatično u Novom Pazaru, da bi se preko Crne Gore spustio i na Jadran. Tu su tadašnje vlasti napokon priznale da hara epidemija, baš na dan kada sam ja otvorio oči i po prvi put ugledao nebo iznad Hajdukovog igrališta. Mnogi gradovi SFRJ bili su okruženi vojskom i stavljeni u karantenu, ljudi su bili po kućama. Život je stao. Restorani, kafići i trgovine opustjeli su.
Svjetski dan kazališta ove je godine diljem Europe i svijeta kazališne trupe dočekao u do sada neviđenoj situaciji. Sve predstave zbog epidemije koronavirusa u velikoj su većini zemalja odavno otkazane i pitanje je kad će se život ponovno vratiti na daske koje život znače. Tim povodom na svoj sarajevski balkon izašao je poznati glumac, zapravo glumčina, Zijah Sokolović, izvikujući prigodnu poruku dok ga prati tek sablasni lavež pasa. „Glumci, pozorišni umjetnici, draga publiko, danas je Svjetski dan pozorišta, kazališta, gledališča i teatra. Danas kažem 'dajem kraljevstvo za pozorišnu predstavu'. Da bi bilo predstava ostanite kod kuće, ostanite doma, da bi bila umjetnost, da bi bilo pozorište, da bi bila predstava. Neka živi pozorište, neka živi umjetnost“, poručio je glasno i jasno legendarni Zike. Taman prije nego li će na balkon iznad njega izaći jedna od susjeda da vidi o čemu se radi, legendarni glumac i ambasador dobre volje Ujedinjenih naroda za toleranciju i nenasilje, će se povući uz riječi: „ja bih još, ali moram u izolaciju. Živjelo pozorište!“.


• Citat dana •

“Dobar odgoj sastoji se u sakrivanju kako mnogo mislimo o sebi, a kako malo o drugima”

Mark Twain (1835 - 1910)

Grad Zagreb
Agencija za elektroničke medije
  • Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda
  • CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije
  • Forumlogo
  • Kulturpunkt logo small
  • Lmd139
  • Logooriginalcrol
  • Val
  • Adamic
  • Logotris
  • Mazlogo
  • Novosti
  • Radio 808 logo
  • Rstudent 139
  • Avlogo
  • Zarez 139 0
  • Slobfil 139 0