Nebojša Mandić okreće leđa prema otoku, u trenutku dok brodom ulazimo u Boku kotorsku. Nakon svega što se ondje događalo posljednjih godina, ne može ga gledati. I nitko mu to ne može zamjeriti. Taj „otok srama“ je Mamula. Na njemu je nekoć podignuta tvrđava koja je nadzirala ulaz u Boku kotorsku. Tijekom Drugog svjetskog rata Talijani su tvrđavu pretvorili u koncentracijski logor u kojem su zatočili i mučili stotine lokalnih antifašističkih boraca, mnoge Crnogorce držali kao taoce, a brojne i pogubili. Nebojšin predak bio je jedan od njih. „Bio je brat mog djeda“, kaže mi. Brojni mještani imaju rođake koji su doživjeli istu sudbinu. Mnogi od njih nisu preživjeli. Prije nekoliko godina crnogorska je vlada dala prostor nekadašnjeg koncentracijskog logora međunarodnoj korporaciji kako bi ondje izgradila luksuzno odmaralište.

Vojske su tu već zbijenih redova, a topovsko meso je uvek spremno da iz faze euforije uleti u fazu juriša. Poslednju je ofanzivu započeo sarajevski glumac Feđa Štukan koji je krenuo da izvodi veze između plejliste koju slušamo, inteligencije i – pretpostavljam da se uvek to nalazi na kraju štapa – generalne političke pozicije. Ofanziva je nastavljena oko fotografije koja prikazuje Zorana Đinđića, Borislava Pekića i Ivana Đurića koja se intenzivno šerovala na Fejsbuku. Na njoj Pekić nosi poprilično novo izdanje „Zlatnog runa“, puši dve cigarete, hodaju oni po kaldrmi Knez Mihajlove (koju je Knez Mihajlova imala poslednji put pre nekih stotinjak godina, kada je zamenjena klasičnim kolovozom), a na levoj Đurićevoj cipeli se razbacao logo Gemini, najjeftinijeg i najgoreg od svih LLM mašina za plagiranje.

Veličanstvena ruševina na Petrovoj gori nas, uprkos svemu, podsjeća na jednu neprijatnu istorijsku činjenicu: ono što trenutno postoji oko nas nije nužno i jedino što je moguće. Ako su Srbi i Hrvati jednom mogli zajedno ustati protiv fašizma, te u neuporedivo težim okolnostima zamisliti i izgraditi društvo izvan logike profita i tržišta, onda ni sadašnje stanje stvari nije nikakva datost. U Ivanovićevom filmu ta jednostavna istina postaje jezgro umjetničkog otpora. Umjesto da nam ponudi gotov sud o Jugoslaviji, socijalizmu ili tranziciji, on nas vraća jednom objektu koji odbija da postane istorijska fusnota. Film usvaja dostojanstveno ćutanje svog predmeta promišljanja kao sopstveni centralni estetski postupak, dopuštajući spomeniku da govori isključivo svojom jezivom simfonijom.