„Posljednji viking“ nije film koji obara s nogu. Neke njegove etape mogu djelovati razočaravajuće s obzirom da nosi potpis respektabilnog danskog redatelja Andersa Thomasa Jensena poznatog po filmovima „Zeleni mesari“, „Adamove jabuke“ i „Muškarci i kokoši“, te kao scenarist serijala filmova „U Kini jedu pse“ i Oscarom nagrađenog „U boljem svijetu“. Unatoč prisutnosti stalnih „jensenovskih“ glumaca (Nikolaj Lie Kaas i Mads Mikkelsen), djeluje nespretno, sklepano i predvidljivo. Ipak film zaživi u jednom segmentu kada naprosto prihvatite sve njegove nesavršenosti i jednostavno utonete u glasno nesuptilnu zafrkanciju koju nosi. Snimati filmove o mentalno nestabilnima, zakinutima i nesvakodnevnima jest zahtjevno. Staviti ih u suludu crnu komediju užasa je još zahtjevnije iako djeluje lakše.

Otpočela je s deportacijama Rahele i Rivke, svojih najboljih školskih drugarica i njihovih obitelji, što se desilo već na početku rata. Vidjela je kako ustaše upadaju u njihove kuće i kuće drugih Jevreja, kako ih tuku i tjeraju u kamione, kako se nad njima iživljavaju. Sjedila je pored zamračenih prozora, gledala i plakala nad nesrećom svojih prijateljica i komšija, zgražavala se nad postupcima izroda. A sljedeći dan bi gledala iste neljude kako ulaze u te jevrejske stanove, useljavaju u tuđe i oteto. Mati reče da će rat zauvijek pamtiti po hapšenju brata Ivana, ilegalca kojeg su kolege prokazale, izdale da u roditeljskoj avliji ima zakopan pištolj i nekoliko ručnih granata. Pa ispriča kako je pet agenata Ustaške nadzorne službe, ozloglašene tajne policije, provalilo kapiju i nasilno ušlo u njihovu kuću.

Noseći protagonisti iz opusa finskog režisera Akija Kaurismäkija bore se za finansijsku i emotivnu sigurnost i stabilnost, za postojanje koje ih neće svesti na još jedan primer nesuvisle bede i propratnih mizerabilija. Kaurismäki ne prikriva sopstvenu odanost i privrženost likovima izopštenika, pripadnika radničke klase, koja prodaje svoj rad u prekarnim uslovima. Scene i prizore te prekarnosti on varira iz filma u film. Najuspeliji trenuci njegove filmografije su upravo oni u kojima zaranja kameru duboko u način života, svakodnevne rituale i manire ovih prezrenih marginalaca, proletera, nesuđenih revolucionara. Otud i potiče njegova „Proleterska trilogija“, s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog veka, kada biva ustanovljen neoliberalni poredak eksploatacije, u kome još i danas živimo.