Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović voli se pohvaliti da je Hrvatska prva uvela tzv. COVID-potvrde. Da, za prelazak granice kako bi nam što ranije došlo što više turista koji su cijepljeni ili su preboljeli zarazu, ili su netom testirani i bili negativni. Osim za ulazak u Hrvatsku, takve su potvrde još neophodne za odlazak na nogometnu utakmicu, za svadbe i neke veće koncerte u zatvorenom. I na tome je Hrvatska stala, iako je po broju cijepljenih treća najlošija zemlja Europske unije, a prema broju umrlih od korone u razmjeru s brojem stanovnika 18. najgora u svijetu. Po uzoru na Francusku, Grčku i neke druge zemlje „stare“ Europe, još prije više od dva mjeseca premijer Andrej Plenković najavio je mogućnost obaveznog cijepljenja za sve zaposlene u zdravstvu, socijali i školstvu. Liječnička komora odmah je to podržala. Ali, kako to obično biva s Plenkovićem i njegovom vladom, oni nemaju trunke hrabrosti za bilo kakav „jači“ potez.

„Ono što je zamišljena kao kičasta, bahata groteska samo tako može i da završi. Uz gadan mahmurluk, naravno“, ocjena je „spektakularnog“ vjenčanja Jasmine Izetbegović, kćerke jedinice bračnog para Izetbegović. Dao ju je bosanskohercegovački književnik Selvedin Avdić u kratkom razgovoru za prošli broj tjednika Novosti, a bila bi prava šteta da ga ne podijelimo i s našim čitateljima i čitateljicama. Avdiću su postavljena tek tri pitanja. U jednom od odgovora izrazit će nadu da svjedočimo kraju dinastije Izetbegović, a u drugom će konstatirati da se odnos Bošnjaka prema Turskoj ne može uspoređivati s odnosom bosanskih Srba i Hrvata sa Srbijom i Hrvatskom: „Ne znam šta misli većina Bošnjaka, ali koliko znam, BiH nikada nije imala veliku pomoć Turske izuzev izljeva deklarativne bratske ljubavi.“

Deset je država, uglavnom bivših socijalističkih, ušlo u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine. To masovno proširenje ostavilo je posljedice, kako pozitivne, tako i negativne, i na zemlje „stare“ Europe, i na zemlje one „nove“. Jedno od ključnih pitanja u tom kontekstu je i pitanje ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ na Zapad, pritom dosta često ostavivši svoje obitelji doma. Novac je možda u smislu doznaka potekao sa zapada prema istoku, ali su zbog toga često patili odnosi unutar obitelji. Milje radnika-migranata nije stran poljskom glumcu i režiseru Piotru Domalewskom. On se njime bavio i u svojem dugometražnom debiju „Tiha noć“ (2017) u kojem se protagonist nenadano vraća doma za Božić nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu. Čini se kao da Domalewski sa svojim drugim dugometražnim filmom „Što dalje odavde“ (2020) još dodatno podiže uloge u ispitivanju ovog važnog pitanja.