Apsurdni sudski proces u čijem središtu se našla crveno-crna anarhosindikalistička zastava, o čemu smo ranije pisali, ovog je tjedna dobio svoj epilog. Nepravomoćnom presudom okrivljeni D.B. oslobođen je optužbe za remećenje javnog reda i mira zbog nošenja ove zastave na sindikalnom prosvjedu. Osim odluke o samom slučaju, sutkinja Jasenka Barun naložila je i povrat privremeno oduzete zastave nakon pravomoćnosti presude te odredila da troškove postupka plati država. Predstavnik tužitelja na sudu je iznio suludu tezu da se D.B. na prosvjedu pojavio – „nepozvan“, na što je odvjetnica okrivljenog, Lina Budak, istaknula da građani na prosvjede dolaze vođeni vlastitim uvjerenjima te da za sudjelovanje na mirnom prosvjedu ne trebaju nikakav formalni „poziv“.

Elon Musk najbogatiji je čovjek na svijetu – i jedan od najmoćnijih. Njegove kompanije danas imaju ključnu ulogu u svemirskoj industriji, satelitskim komunikacijama, društvenim mrežama i razvoju umjetne inteligencije, dok je sam Musk posljednjih godina izravno zakoračio i u visoku politiku. Upravo tu transformaciju pokušava razložiti Oscarom nagrađivani dokumentarist Alex Gibney u gotovo pa četverosatnom filmu „Musk“, koji je svjetsku premijeru imao jučer na Venecijanskom filmskom festivalu. U filmu se Muskovo djelovanje ne promatra samo kroz prizmu njegova bogatstva, nego kroz mogućnost stvaranja nove vrste političke moći – one koja ne mora nužno ovisiti o izborima, i koju tradicionalne političke institucije više ne mogu učinkovito ograničiti.

U programu Kinoscope, Sarajevski filmski festival ugostio je ostvarenja pod opisnom žanrovskog odrednicom – art house. To su filmovi sa snažnim osloncem u nezavisnoj filmskoj produkciji, naklonjeni nekonvencionalnom i često simboličkom sadržaju, kojima je na prvom mestu estetski efekat postignut naglašenim eksperimentalnim pristupom „sirovoj građi“. Tamo je završio i film „Plava čaplja“ („Blue Heron“, 2025), dugometražni igrani debi Sophy Romvari, kanadske režiserke poznate po svojim ostvarenjima kratkog metra. Ova drama predstavlja i autofikcionalni omaž sestre Sashe (Eylul Guven) bratu, Jeremyju (Edik Beddoes), te sa izrazitim uspehom kombinuje sećanja na detinjstvo sa scenama iz meta-filmske „sadašnjosti“ i kao takav naišao je na ogromno uvažavanje filmskih kritičara, kao i pretežno filmofilski nastrojene publike.