Po prvi put, Izraelce je nešto šokiralo, a da to nisu ni Benjamin Netanjahu, ni taoci. Po prvi put, bijesni su, zgroženi i izvan sebe zbog buke koja dopire iz Pojasa Gaze. I duboko u sebi znaju zašto. Ovaj val histerije, kakav Izrael još nije vidio, ujedno je ogolio pravo lice gotovo cijelog društva. Što bismo više mogli tražiti od dokumentarnog filma? Pogotovo od filma koji još nitko nije ni pogledao? Ova histerija razotkriva nešto što je godinama bilo skriveno, a sada je naglo eruptiralo. Poslije godina potiskivanja, poricanja i laganja, apatije i ravnodušnosti, gnoj je napokon prokuljao u snažnom mlazu. To je zdrav proces, čak i kada poprima ružne oblike. Nakon što autore filma objesimo nasred gradskog trga, možda će netko napokon shvatiti da je ovo bio posljednji, očajnički pokušaj da se istina izbjegne, uguši i potisne.

Hrvatska radikalna desnica koja njeguje fetiš oružja pa tako teži i pokušava, ako ikako može proći, demokratski sustav postupno zamijeniti nepotrebnom represijom pa i svojevrsnom antiustavnom tiranijom. Domovinski pokret ovih je dana iznio prijedlog da se uvede „Rendžerska služba“ u kojoj bi 2.000 ljudi s naoružanjem danonoćno patroliralo nacionalnim parkovima, šumama i jezerima, štitili granicu i tako sprječavali ulazak imigranata, dovoženje otpada, krivolov, paljenje požara i tko zna što još. Najbitnije je da bi bili naoružani i tako provodili zakon na svoju ruku. Sjetilo me to na ranu jesen 1991. kada sam potpuno slučajno proveo nešto više od pola sata u zloglasnom Paviljonu 22 na zagrebačkom Velesajmu, kojeg su jedinice Tomislava Merčepa koristile kao bazu i sabirni centar za nezakonito privođenje civila, ponajviše Srba.

Jeste da je tradicionalno prebrojavanje sekundi stajaćih ovacija u Veneciji odavno izgubilo smisao i da filmofilima ništa ne znači, ali u ovom slučaju rekordnih 25 minuta ipak nešto govori. „NAZA“ je probudila snažne reakcije i pre početka festivala, čim je objavljeno da se u selekciji, uz 20 igranih filmova, našao i taj jedan-jedini dokumentarac. I to, ni manje ni više, stvaran pod režiserskom palicom autora Oskarom nagrađenog „No Other Land“. Dokumentarac donosi potresna svedočenja bivših i sadašnjih pripadnika izraelskog vojnog i obaveštajnog sistema o operacijama u Gazi. Naslov potiče od akronima koji označava „kolateralnu štetu“ i koji se koristi pri kalkulaciji u taktičkim pripremama, a naposletku i u analizi uspeha  operacija. Predstavlja procenjeni ili tačan broj civila za koje se očekuje ili zna da će poginuti tokom vazdušnog napada.