Približivši se, nakon dugo godina, ponovno školi, uviđam ono što sam uviđala i nekada davno – da je škola, ovako kako je ovdje organizirana, neprijatelj čovjeka, prirodnih, spontanih razvoja njegovih potencijala, koje, gotovo pa u pravilu, gleda kako da uguši i oslabi, ne bi li od njega sačinila revnog državnog službenika, poslušnu personu koja prihvaća sve što joj se diktira odozgo, i koja je spremna da tu diktaturu poslušnosti i strogoće, uštogljene uzoritosti koja želi sugerirati besprijekornost i bezgrješnost u svakom pogledu, zavodi i provodi dalje, radeći tako, u stvari, poput policije, vojske ili sudstva, poput revnih državnih činovnika na zavođenju reda, koji nije drugo nego uvijek različitim politikama proklamirana ista disciplina – disciplina ne mišljenja i jednoumlja, disciplina podložnosti i pasivnoga prihvaćanja, disciplina slijepog otuđenja od jastva, postajanja strojem.

Istina, o kojoj kao nekadašnji član uredničkog tima mogu pouzdano svjedočiti, bitno je drugačija od humorističko-televizijske verzije i uz to sasvim prozaična: Raspudić je redakciji Ferala ponudio svoje tekstove, pa su oni tako i objavljeni – najprije intervju s Magrisom, 20. listopada 2005., a potom reportaža s Ecom, 7. prosinca 2006. – da bi mu za svaki od njih bio isplaćen i honorar, što će reći kako je, suprotno onome što danas servira širokom auditoriju gledajući Stankovića u oči (‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’), ne samo surađivao s ‘medijskim bastionom jugokomunizma’, odnosno s ‘listom koji kipti od mržnje prema hrvatskoj državi’, i to na vlastitu molbu, nego je za to i primao ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’. U drugoj od spomenutih reportaža – uzgred budi rečeno – Raspudić s priličnom količinom prezira piše o nacionalizmu.

Sjedinjene Američke Države potresa još jedna kriza započeta policijskim nasiljem nad pripadnikom afroameričke zajednice. U ponedjeljak 25. svibnja, policija u Minneapolisu u saveznoj državi Minnesoti ubila je Georgea Floyda, 46-godišnjeg Afroamerikanca, i nikome još uvijek nije jasno zašto. Reakcija na njegovo ubojstvo eskalirala je silovitim prosvjedima, a kulminacija se dogodila paljenjem policijske postaje u Minneapolisu u kojoj su radili policajci odgovorni za Floydovu smrt. Američki konzervativci navalili su na Twitter sa standardnim diskursom, a poanta njihovih opaski nije kritika legitimnosti prosvjeda već pokušaj skretanja pozornosti s pitanja i problema kojima se prosvjed bavi. Čini se kao da američka desnica naprosto ne voli nasilne prosvjede. No, kakve su bile reakcije kada su prosvjedi protiv policijske brutalnosti zaista bili mirni, a zatim i kada su nasilne prosvjede organizirale desničarske skupine?