Rijeka je odlučila „pokazati zube“. Nakon što je najavljeno da se ove godine „antichoice“ povorka „Hod za život“ održava i u Rijeci, stvorila se kritična masa i organizirala „kontra“ povorku. Pod nazivom „Hod za slobodu“ Riječanke i Riječani će se danas od 10 sati okupljati pred Riječkom bankom i pokazati da im je stalo do ljudskih prava, posebice do ženskih reproduktivnih prava koja se unazad tri godine pokušavaju ograničiti pod svaku cijenu. „Rijeka se do sad u par navrata pokazala kao grad koji ne pada tako lako na laži i manipulacije, koji je svjestan cjelokupne situacije u zemlji, pogotovo po pitanju ljudskih prava i koji je spreman reagirati. Nosimo taj identitet grada koji cijeni svoju različitost i stoga nas ne čudi da se ovakvo nešto dešava upravo u Rijeci. Iako nije ni tu sve bajno“, objašnjava uoči „Hoda za slobodu“, Iva Davorija, jedna od organizatorica okupljanja.

Samo nas metak može razdvojiti, kažu da je govorila Admira svom Bošku. Na današnji dan, prije točno 25 godina, poginula je na sarajevskom mostu u zagrljaju svoje ljubavi, svog Boška Brkića, Admira Ismić, Julija grada pod opsadom, grada kojeg su masakrirali nama svima pred očima, grada kojem su vadili utrobu iz dana u dan, grada iz kojih su dolazile nezamislive scene pakla, pakla kakvog smo samo mogli zamišljati da postoji na nekom drugom svijetu, nikako na ovom. Srce Sarajeva ubijeno je te večeri na mostu nad Miljackom. A rafal koji je ispaljen u to srce ispalili smo svi mi zajedno. Svi mi koji smo gledali kako razaraju jedan grad i nismo učinili ništa, svi mi kojima su i danas važniji Capuletti i Montecchi od srca gradova i od ljubavi. Svi smo mi pucali u to srce Sarajeva i u sva srca Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, Dubrovnika i svih gradova kojima se pucalo u srca da nikada više ne prorade.

Narod Sami, kod nas poznatiji po svom politički nekorektnom alternativnom imenu Laponci, starosedeoci su Skandinavije koji žive na njenom severu, iznad polarnog kruga. U prošlosti su se bavili stočarstvom i lovom (uzgajali su irvase), dok je u novija vremena moderan život došao i do njih. Sada uglavnom imaju status autohtonog naroda, te izbor hoće li živeti tradicionalno ili ne, njihovu kulturu štite zakoni i smatraju je integralnim delom baštine. Što ne znači da je uvek bilo tako. Iako su Skandinavci u priličnoj meri uredili svoje društvo i razvili svest o inkluziji, ovo nije jedan od takvih, pamfletskih filmova sa samo i isključivo političkom porukom. „Laponska krv“ se zapravo mnogo više naslanja na savremenu tendenciju u švedskom filmu: odrastanje i pogled na istorijske događaje iz jednog izrazito ličnog ugla. Perspektiva koju ćemo dobiti od glavne junakinje donekle je i istorijska, ali je zapravo duboko lična.