Stavimo čas na stranu Autohtonu – Hrvatsku stranku prava na čelu sa Draženom Kelemincem, stavimo na stranu i samog Keleminca, stavimo na stranu i društvo koje je on okupio da to tmurno subotnje jutro provede u Glagoljaškoj ulici u Splitu. Stavimo, rekoh, sve to na stranu, njihov bijes i ludilo, pokušaj da nas se fizički domognu i objasne nam „što je bilo“, njihove uvrede i činjenicu da je gore navedeni doslovno pred mojim očima udarao interventnog policajca šakama u prsa, a potom i nekakvom štakom. Stavimo sve to jedan čas na stranu. Pa i tog Borisa Dežulovića koji je toliko raspizdio Keleminca i društvo da potegnu čak iz Zagreba jer, kako tvrde, „ne voli Hrvatsku“ i pljuje po žrtvama Vukovara u koji je 1991. godine ušao na tenku. Sve, dakle, na stranu, jer nešto drugo me nekako najviše zaboljelo.

„Pogledaj ovamo“, pokazuje na zid glavne dvorane kluba: „Sigurno ti je poznat“. Nikola Kojo, slavni glumac u bivšoj Jugoslaviji, pozira za fotografiju s desetak medalja oko vrata. Ovdje je trenirao. Između ostalog, tu se pripremao i za film „Parada“. Zid krasi fotografija s nastanka filma. Ovdje već neko vrijeme nije bilo ozbiljne obuke. Zlatno doba građevinskih tvrtki je odavno prošlo. Od kasnih 1940-ih, radnici Trudbenika izgradili su na desetke tisuća domova i zgrada diljem zemlje. Judo klub jedno je od sportskih nasljeđa Trudbenika, koji je u to vrijeme bio jedna od najvećih građevinskih tvrtki u Jugoslaviji. Sport unutar tvornica i radnički sport imali su visok status u socijalizmu. Jožef je veći dio svog radnog vijeka proveo zaposlen u Trudbeniku. Za vrijeme Jugoslavije bio je trener juda uz rad, dijelom i volonterski.

Ako budemo imali dovoljno sreće da nas ne pregazi tramvaj, ne pogodi zalutali metak ili nam na glavu ne padne radio koji je komšija u naletu besa bacio kroz prozor četvrtog sprata, moguće je da nas čeka scenario sličan onom sa kojim se bore junaci ovog filma. Osim, naravno, ako nam starost toliko ne progleda kroz prste da sa ovog sveta odemo spokojni, upadajući u onaj mali procenat ljudi koji kraj ne dočekuju u borbi, već u čistom miru. Gaspar Noé u svom filmu „Vortex“ snima najstrašniji proces na svetu – trenutak kada se mozak raspada pre nego što srce stane. Noé ovde operiše u domenu ogoljenog hiperrealizma, što nije došlo slučajno. Film je nastao kao reakcija na izliv krvi u mozak koji je režiser preživeo, ali i kao direktno suočavanje sa smrću njegove majke, koja mu je izdahnula na rukama nakon duge borbe sa Alzheimerovom bolesti.