U novinarskom poslu sasvim je uobičajeno da se učestalo susrećete sa zidom šutnje, pogotovo kada imate neugodno pitanje. To izgleda tako da vi pitate, a odgovore ne dobivate. Nekada se dogodi da odgovor na uredno postavljeno pitanje ne dobijete ni onda kada onome koga ste pitali istekne rok za odgovor prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, a nekada odgovor dobijete tek malo prije isteka roka, s time da ono što ste dobili uopće nije odgovor na pitanje koje ste postavili. Time je formalno ispoštovan zakon, ali ujedno i izigran. No, nemaju samo novinari/ke tu "privilegiju" da postavljaju pitanja i da na njih ne dobivaju odgovor. Isti je slučaj i s građanima. A kada do toga dođe jedini im je „izlaz“ Povjerenik za informiranje. Radi se o nezavisnom nadzornom tijelu koje štiti, prati i promiče pravo na pristup informacijama i ponovnu uporabu informacija, temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama.

Kruži internetima efektan mim: kaže tip ženskoj da ne vjeruje u ženska prava i smatra kako homoseksualce treba objesiti; ona mu odvrati da je primitivan seronja i valjda glasač republikanske stranke; ne, nego musliman, ispravi je on, to su njegova vjerska uvjerenja; na što se ona stane ispričavati i nadati da nije valjda pomislio kako je islamofobna. Mim potpisuje izvjesni Dixon Diaz, USA-latino alt-right bloger, trumpovac, pa je i za pretpostaviti kako tom kritikom lijevog licemjerja u osudi mrklog konzervativizma puca na aboliciju US/zapadne desnice. Ali je u nesporazumu: problem ovog dvostrukog standarda nije na mjestu osude njihovog mračnjaštva, već propusta da se istom mjerom osudi i ono islamske provenijencije, također desničarsko. Tako tek pred migrantskom najezdom i naši desničari postanu feministi, naglo im se razbudi senzibilitet za seksizam ili pojme koncept ženskih prava.

Ponekad, suočen sa "masnim" faktografskim omaškama i revizionističkom propagandom namenjenom naivcima, ne znam da li da se smejem ili plačem. Rešim ipak da se slatko nasmejem, iz barem dva razloga. Prvi, oni sa mozgom ovako direktnu i tupo nabijenu propagandu neće "popušiti" jer im vređa inteligenciju. Drugi, oni bez mozga ili ne gledaju filmove, ili im organ mišljenja nije razvijen/aktiviran dovoljno da bi istovremeno mogli pratiti radnju i izvlačiti poruku/pouku koju su im kreatori servirali. Na nama ostalima je da se makar zabavimo sa nekim grešnim zadovoljstvom. Ne, ovde nije reč o „Generalu“, ni u formi filma, ni u formi TV serije (jer i vaš verni kritičar ipak ima neke svoje granice, pa toliku količinu toksičnog materijala ne može probaviti odjednom bez posledica po mentalno zdravlje), niti je Hrvatska (kao ni ostatak Balkana) jedina teritorija gde se privatni i državni novci ulažu u političku propagandu na svim poljima.