Svaki novi krug nasilja ima svoje krvoločne poklonike, koji kao miševi izlaze iz rupa, skidaju maske političke korektnosti i pokazuju svoje pravo lice. Oni žele da vide krv. Arapsku krv. Što više to bolje. Važno je da se proliva arapska krv. Krvožedni se dele na bezbednjake i rasiste. Preplavili su TV studije i radio stanice, društvene mreže, generali, analitičari, stručnjaci – u ratu nema drugih sagovornika – i podstiču nove okršaje, dalji rat ne znajući zašto. Jedino je važno da im se napijemo krvi. Od novinara Nahum Barnea („treba delovati svom raspoloživom silom“), preko Roni Daniela („prestanite da se čudite takvim slikama“), do Amira Bohbota („tako se ne zadaje smrtonosni udarac“), svi oni su željni još akcije pravih muškaraca koji nikada ne plaču, čak ni noću. Sede po padinama nad Gazom kao grupa podrške i navijaju da naše vojne snage ubiju što više civila i vojnika u tom zatvorenom getu.

S Martićevim specijalcem zadržavamo se u kraćem i temeljitom pretresu automobila. On je Srbin iz Bosne, ima kragujevački kalašnjikov - „najbolji na svijetu, dva puta je bio na Kosovu“ – i nema ništa protiv Hrvata i Španjolaca, ali ima protiv novinara, koji su „svi odreda špijuni i policajci“. Ipak, pušta nas da se „sami uvjerimo kako Srbi i Hrvati zajedno i skladno glasaju na referendumu“. Živo nas zanima ta proljetna kninska idila, pa hitamo do zgrade Radio Knina, prolazeći glavnom ulicom pored brojnih razbijenih izloga i demoliranih prodavaonica, čiji su vlasnici – čudesnom koincidencijom – svi odreda Hrvati. U zgradi Radio Knina mirno i bez incidenata protječe glasanje „za prisajedinjenje ili za“. Hrvata, eto, trenutačno baš nema, ali kažu nam u Radio Kninu da se javljaju uživo i izražavaju lojalnost Srpskom nacionalnom veću.

Za očekivati bi bilo da kinematografija najmlađe europske države, nastale u ratu, nadalje perpetuira taj uglavnom muški mit o ratu, borbi, stradanju i žrtvi za bolju i slobodniju budućnost. Rat je u kosovskoj kinematografiji, doduše, prisutan, ali duboko u pozadini, kao povijesna činjenica, nekima i vrlo bolna. Kao takav, međutim, ne može biti generički izgovor za sve što je problematično, a druge, urgentnije teme izbijaju na površinu. Kosovska kinematografija je posebna i po tome što ju nose većinom žene mlađe ili srednje generacije, obrazovane u inozemstvu, ali s dubokim i iskrenim interesom za svoju domovinu. Stoga ne treba čuditi da je jedna od predominantnih tema patrijarhat koji se hrani brojnim prevaziđenim tradicijama, što mlade kosovske autorice prepoznaju i stavljaju u fokus svojih filmova koji potom osvajaju nagrade na relevantnim svjetskim festivalima. Posljednji takav primjer je „Tražeći Veneru“