„Vrh smenjenog rukovodstva, kojem sam i ja pripadao, bio je satanizovan godinama pre 'Jogurt revolucije'. Oni koji su famozni proces „diferencijacije“ pažljivije proučavali tvrde da je broj tako diferenciranih pojedinaca, uglavnom iz redova Vojvođana-starosedelaca, samo prve godine prelazio 30.000. Znam i iz najneposrednijeg uvida da su neki od mojih istaknutijih mlađih saboraca bili tako svirepo šikanirani da su, ne samo zadugo traumatizovani, nego su trajno nervno oboleli, a nekoliko njih se ubrzo nakon neviđenog šikaniranja i poniženja kojima su bili izvrgnuti teško razbolelo, pa i prerano umrlo“, govori u razgovoru za Lupigu Živan Berisavljević koji je imao čitav niz važnih funkcija u Titovoj Jugoslaviji. Na početku razgovora Berisavljević ističe da je Milošević u Srbiji postojao mnogo pre Miloševića.

Marlene Dietrich! Gledao sam lustere, inkrustacije, zidove, stolice, pozornicu, u sebi nabrajao: "Ich bin die fesche Lola, Where Have All the Flowers Gone, Allein in einer grossen Stadt, Falling in Love Again, Lili Marleen ..." Nekad davno Marlene Ditrich je bila velika zvijezda. Zvijezde scene i ekrana vole ili ne vole jer se sviđaju ili ne sviđaju publici; Marlene Dietrich je bila i jedno i drugo, omiljena i omrznuta. Neosporno je bila poznata, čak popularna, skandalozna i slavna, ali i politički opredijeljena, jer joj je scena bila život i na sceni je živjela svoj život, što je također određivalo odnos publike prema njoj. U toku Drugog svjetskog rata posvuda, pa i na sceni postade vidljiva borba načela svjetla i tame, dobra i zla. Sve je tih godina bilo jasno podijeljeno. Najprije su se sučelile ideje, političke i moralne, a s njima i različite ideje svijeta.

Na svako pitanje „što bi bilo kad bi bilo?“ kao jedini ispravni odgovor nameće se tautologija „ali bilo je kako je bilo i tako je moralo biti“. Šta bi bilo da su na prvim višestranačkim izborima u Srbiji pobedili neki „normalni“ ljudi (kao da su se normalni ikada bavili politikom)? Da li bi onda bilo ratova u bivšoj Jugoslaviji? Kako bi izgledala tranzicija ka kapitalizmu ili je zapravo ne bi ni bilo? I kako bi to uticalo na sve nas? Ali bilo je kako je bilo i kako je, po najjednostavnijoj logici stvari, moralo i biti, jer ti izbori nisu ni bili raspisani da bi bili nekakav „praznik demokratije“ u zemlji čija je istorija bila obeležena dinastičkim borbama, stranim okupacijama, kraljevskim autokratijama i jednopartijskim sistemom, uz tek retke periode demokratije, i to najčešće fasadnog tipa, već da bi onaj koji je u tom trenutku držao „i pogaču i nož“ za svoju moć dobio i „narodni“ legitimitet.