Ugostiteljski lokal u kojem sam radio gostima je svoja vrata otvorio nedavno. Osoblje koje tamo radi, prema navodu voditeljice, nema nekog osobitog iskustva rada u kuhinji, osim glavnih kuhara koji su domaći ljudi. Ipak, kompletno novo osoblje bilo je sposobno odraditi smjenu. Studentski posao, dakle moj posao, prilično je jednostavan. Povremeno primati narudžbe na kasi (svi ionako naručuju na aparatima) i izdavati narudžbe koje kuhinja spremi. Treba gledati u monitor gdje je ispisana narudžba, staviti podložak na tacnu, zatim napisati broj na podložak. Potom složiti ubruse i vilice na taj pladanj. Rečeno mi je kako na tacni ne treba biti više od jednog ubrusa i jedne vilice. Brzina je potrebna samo u kuhinji. Kada tamo dovrše hranu i slože ju na tacne, trebam uzviknuti broj i - gotovo. Pameti tu nema, a satnica je nikakva. U kuhinji, gdje se zahtijeva brzina, čak i takav model rada opet je naporan ako nedostaje osoblja.

Nema one jedne i posebne, nema najljepše pjesme o New Yorku. New York sam je najljepša pjesma o gradu, svakome gradu. Netko bi, s dobrim argumentom, radije govorio o odi, himni, svakako epu i bio bi, kao i Sinatra – naslov čijeg standarda nečujno prošiva ponor među rečenicama – jednim dijelom u pravu; najviše upravo kad bi te suhoparne termine pretopio i slio u jedno – jabuku ludu od svjetla koja spava u smjenama, sanjajući jedan te isti košmarni san. Ipak, više od svega New York je lirika. Barem onaj najvažniji i možda jedini stvaran, onaj nepostojeći, kojega vjerojatno nikad nije ni bilo, ali su mnogi, čitajući, gledajući filmove i vrteći ploče, u njemu odrasli, prihvaćajući ga kao sveprisutnu, čvrstu činjenicu. Njegovu tamu načas može osvijetliti samo kratki spoj metafore. Šibica koja podmeće požar, beskrajno zamršena, nerazmrsiva ali i neprekinuta Arijadnina nit onog neuhvatljivog ali opipljivog lirskog koje teče kroz stvari, sve stvari.

„Sadisti jebu, pa zbog toga često najebu; mazohisti bivaju jebani, ali makar ne najebu”, parafraziram, ali tako je pisao Vitomil Zupan (a prevodio Živojin Pavlović) u romanu „Igra s đavolovim repom“. Roman se bavi bračnom krizom dvoje pripadnika socijalističke tehno-menadžerske klase koji oboje imaju sadističke inklinacije u kojima se nadmeću češće izvan spavaće sobe nego u njoj. Citat je uzet iz jedne od situacija u kojoj njih dvoje „preuzimaju” odbjeglu djevojku od para sličnog socijalnog statusa koji ne zna što će s njom, budući da su i supružnici i cura – mazohisti. Osim nepoznavanja pravila „seksualnog bontona” koja nalažu da su mazohisti zapravo u poziciji moći jer kontroliraju dokle će se ići, kobni nedostatak Zupanovih anti-junaka u „anti-ljubavnom” romanu je taj da ne mogu shvatiti da se u različitim situacijama mogu, ili čak moraju, igrati različite uloge.