Rano je proljeće u Beogradu; onaj posebni, prijelazni period kada sunce već grije asfalt, a gradske ulice i bulevari polako oživljavaju. Kao i svake subote u 16 sati, u blizini Vukovog spomenika, okuplja se poduža kolona ljudi koji strpljivo u redu čekaju topli obrok. Tri puta tjedno, svake srijede, subote i nedjelje, već šest godina, bez iznimke, u ovo vrijeme i na ovom mjestu dijeli se besplatna hrana. Bez pitanja, bez papira, bez uvjeta – svatko tko dođe dobije obrok. Srijedom i subotom podijeli se po stotinjak, a nedjeljom čak oko 200 obroka. Iza svega ovoga ne stoji država, ni neka tvrtka, čak niti humanitarna organizacija. Ovaj čin solidarnosti i međusobne pomoći djelo je samoorganiziranog, direktno demokratskog kolektiva Solidarna kuhinja koji ima jedno pravilo koje se nikad ne krši – „svako ko dođe na punkt dobiće obrok i neće ostati gladan“.

„Po meni je fundamentalan uzrok ekološke krize u kojoj se nalazimo – ekonomski sustav u kojem živimo. To je sustav koji zahtijeva stalni rast na planetu s ograničenim resursima. To je uvjet opstanka kapitalizma. Ako se taj ekonomski sustav fundamentalno ne promijeni, bojim se da nas nikakve sitne promjene na individualnoj razini neće spasiti“, kaže Hrvoje Radovanović iz Zelene akcije koji je bio jedan od sudionika zanimljive tribine. Ta je tribina održana u zagrebačkoj Kinoteci nakon nedavne projekcije gruzijskog dokumentarca „Ukroćeni vrt“, a bizarna priča, koja demonstrira što sve novac može, bila je lagani tematski uvod za razgovor o monetizaciji prirode i odnosu čovjeka prema okolišu u vremenu produbljivanja ekološke krize. Tijekom večeri nametnula su se još mnoga vrlo složena pitanja. 

Egipat i njegov glavni grad Kairo već se stoljećima, ako ne i više od milenija, nalaze u središtu zbivanja arapskog i islamskog svijeta i njegove kulture, iz razloga povijesnih (čak i od prije islama), geografskih, političkih i praktičnih. Suvremeni Egipat (nakon obaranja monarhije i obnove pune neovisnosti 1953. godine) ključan je faktor stabilnosti u arapskom svijetu i bitan geopolitički igrač, a njegova se stabilnost pomaže i izvana. Unutar društva, pak, suprotstavljeni koncepti arapskog nacionalizma i političkog islama prijete da unesu razdor u društvo, a vojska se isprofilirala kao ključni unutarnji faktor. Pet od šest predsjednika bili su vojna lica, a jedini civil bio je Mohamed Morsi iz Muslimanskog bratstva koji je nakon Arapskog proljeća vladao točno godinu i mjesec dana.