U Beogradu već kreče zidove. To bi dobro došlo i Novom Sadu. Odlazeći na terapiju, video sam čak i grafit s kukastim krstom. I, naravno, grafit koji veliča ratnog zločinca Mladića. Gradonačelnik Novog Sada na to je dobroćudno gledao kroz prste. Nepoznati ljudi pozdravljaju jedni druge. Konobar iz susednog restorana išao je s ulične terase prema restoranu kada nas je ugledao i zagrlio. Pobedili smo, rekao je. Vodoinstalater mi je čestitao SMS-om. Ovih dana popravljao je bojler i snažno klimnuo glavom kada je na stolu ugledao opozicione nedeljnike Vreme i Radar. Istovremeno iz ljudi izbija i bes koji su skrivali 14 godina. Pobedili smo, kažu, pa dodaju: u zatvor s njima. Ulica vapi za zatvorom, masa je nestrpljiva, zahteva da pravda odmah bude zadovoljena. Studenti pozivaju na uzdržanost.

"Dezertiranje nije tek metafora, u smislu svega nabrojanog, nego je, uz ostalo, bukvalno upravo to: izvlačenje, dapače i bježanje iz vojske, sklanjanje od rata i ratnika i ratobornih. A pogotovo mi je to važno reći u svjetlu aktualne militarizacije, u vrijeme kad je pacifizam postao psovka, kad se propisuje divljenje vojnim paradama, takozvanim mimohodima, a zapravo mimoumlju, kad se u zapadnim zemljama ponovo uvodi vojni rok, kad vojna industrija diljem svijeta, i ne samo ona, više i ne skriva da želi ratove pod svaku cijenu i kad se rat u ovoj našoj sredini još i više nego prije nameće kao svetinja nad svetinjama", kaže Dinko Telećan, pisac i prevoditelj o svom romanu "Dezerter". Dodaje i kako vi volio da sve što stvara bude besplatno dostupno svima zainteresiranima, kao i da njemu bude besplatno dostupno sve što stvaraju drugi.

Branimir Johnny Štulić, najveći naš gitarski pjesnik, svoju je „Melankoliju“ snimio već na zalazu karijere, kao neku vrstu labuđeg pjeva negdašnjega generacijskog mesije koji je, dok je još bilo na vrijeme, odlučio pustiti uzde, i sa sigurne udaljenosti promatrati kako se, kao u kavu umočen okrajak keksa, u taman ponor survava stvaran svijet oko njega. Štulić je kroničar toga sunovrata bio na neki način od vlastitih početaka, a s njegovim privođenjem kraju, kada se krv već sasvim lijepo dala namirisati, i sam se pisar suočio s istom kreativnom sudbinom. To je neobično idejno, konceptualno i stilsko vrludanje njegovih triju solo albuma, snimljenih između 1988. i 1991. godine, uz mnogo muzičkih i tekstualnih krivih srastanja, jednako na planu pojedinačnih kompozicija i albuma kao cjelina, ipak rezultiralo i s nekoliko iznimnih pjesama.