U noći antiturskog nasilja u Podgorici, kad je grupa navijača i mladića u kapuljačama demonstrirala silu u centru grada, na periferiji su gorjeli automobili turskog preduzetnika, kojeg ćemo ovdje nazvati kodnim imenom Golijat. Došao je Golijat prije nekoliko godina u Crnu Goru i pokrenuo rent-a-car biznis, kupio sedam automobila i parkirao ih da ne bodu oči. Kad je prvo auto poliveno benzinom, a potom i zapaljeno, Golijat je pomislio da je upaljač morao držati neko iz blizine. Nikom se nije zamjerio, ispričao je Golijat novinarima, živio je mirno u Crnoj Gori i nije zaslužio vatru koja se sa jednog vozila proširila na tri.

Iste večeri navijači FK Budućnost, kodnog imena Varvari, i desni, mahom velikosrpski mrežni kružoci stavljeni su u funkciju organizovanja demonstracija ispred Vlade Crne Gore. Skup nije prijavljen, a policija je morala da se pomiri tek sa ulogom nijeme pratnje. Crna Gora je toliko mala da kad okupiš nekoliko stotina, već si politička sila, što će reći – sa nekoliko hiljada postaješ „volja naroda“. Bilo je te večeri dovoljno kapuljača i fantomki da mnogi pomisle kako je upravo to narod, i da je „narod“ ustao protiv Turaka kao u kakvoj epskoj pjesmi. Otud je, vjerovatno, i mladi čovjek kodnog imena David – pardon, krštenog imena David Anđušić iz naselja Balijače, nadomak Podgorice – ustao protiv Golijata, kako policija sumnja, sa kanisterom benzina i bijesom pravednika.

Zašto bi David krenuo na Golijata, pa još vatrenim dejstvom, u naselju Balijače koje je jedino poznato po tome što ljeti nema vode? Što je ovaj žitelj periferije, kojom dominira zetska ravnica i aerodrom Golubovci, mogao naći protiv mirnog komšije Golijata? Ako je policiji vjerovati, David je poharao komšijsko dvorište u gluvo doba noći, a moguće razloge sažeo je nadahnuti pjesnik u transparentu sa protesta – „Branimo se od dalje migracije, bodenja, silovanja, okupacije“.

Ipak, polako sa osudom mladog Davida, jer nismo načisto da li se crnogorskoj policiji može vjerovati. Puna je tri dana policija dopustila da državom kolaju dezinformacije o sedam ubodnih rana koje su tri Turčina u naselju Zabjelo zadala golorukom M. J., kome je pritom navodno otvorena lobanja i ugrožen život. Policija je tek nakon tri dana saopštila da je u grupi stranaca bio samo jedan Turčin, a da su ostali iz Azerbejdžana. Policija je tek nakon tri dana rekla da je riječ o lakšim povredama, a još se nije izjasnila o snimku na kome se vidi da je i jedan od Podgoričana u ruci držao nešto nalik nožu ili šarafcigeru.

Sve što je naš junak iz Balijača, mladi David, mogao čuti u medijima i vidjeti na društvenim mrežama jeste to da su divlji Turci hodali gradom i napali mirne momke – mačetama, lovačkim noževima – i da su to uradili u pauzi od silovanja domicilnih žena. Divno se taj zaplet uklopio sa morbidnim glasinama kako Turci kradu djecu i kidnapuju po tradicionalno mirnoj crnogorskoj pitomini – i osvetnička noć je mogla da počne.

Momci sa kapuljačama mogli su osjetiti kakvu moć posjeduju – država ih je slušala u realnom vremenu (FOTO: Savo Prelević/AFP)

E pa, neće moći, biće da je rekao David, kad je čuo da jedan od glavnih političara u zemlji, Milan Knežević, veli da u Crnoj Gori Turci samo čekaju Erdoğanov mig da napadnu. Ili kad je političar Nebojša Medojević razglasio da u Crnoj Gori ima 100.000 Turaka. Aman, to ispada, broji David onako sluđen, sam za sebe, da je svaki četvrti punoljetni Turčin! Mora da je David bio u šoku i poslije nije čuo objašnjenje ministra policije koji je rekao da u Crnoj Gori trenutno boravi oko 13.000 Turaka, od čega manji broj ima prijavljen stalni boravak. 

U još većem šoku od Davida bio je premijer Crne Gore, Milojko Spajić, koji je preko društvene mreže X odjednom obustavio bezvizni režim sa Turskom. Momci sa kapuljačama mogli su osjetiti kakvu moć posjeduju – država ih je slušala u realnom vremenu.

„Volja naroda“ je toliko vješto i precizno pripremljena da su mnogi posumnjali da je sve zakuvano iz Beograda. A zašto iz Beograda? Jerbo je, kažu, Aleksandar Vučić veoma ljut što je Turska Kosovu prodala dronove, pa se nedavno zakleo da će se osvetiti kolegi Erdoğanu. A pošto Vučić u Crnoj Gori već neko vrijeme ima ličnog predsjednika Skupštine – Andriju Mandića – te već pomenutog Kneževića i nekoliko opskurnih portala, to je akcija lako zaživjela među desnom omladinom, naročito navijačkom, koja je nakon promjene vlasti 2020. godine počela forsirati crkvenu ćirilicu i svesrpski zanos.

Ali, ajde da malo zastanemo i pogledamo šta se prije neko veče ustvari desilo u Crnoj Gori. Desnica je pokazala da posjeduje trenutak, kao što ga, ruku na srce, drži i u Njemačkoj, i u Hrvatskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Italiji ... Mobilizacija iz straha dešava se gotovo organski u društvu razorenih institucija koje se ne mogu braniti od hibridne prirode prijetnji.

I zaista, osim što je fašizacija javnog diskursa na vrhuncu, ovo bi mogla biti i pokazna vježba premijeru – šta mu se može desiti ako pokuša da raskine zagrljaj sa Mandićem i velikosrpskim Demokratskim frontom, koji garantuju stabilnost vlasti. Predugo se premijer Spajić i njegova partija grade apolitičnim neoliberalnim japijima, da bi sad imali luksuz da vode samostalnu politiku na terenu koji je preuzela velikosrpska desnica. 

Nasilje koje je ovih dana usmjereno prema Turcima vrlo je lako zamisliti na drugim adresama. Policija je mirno gledala kako grupe mladića šetaju kroz fine podgoričke kvartove i urliču: „Ubij Turčina!“. Te scene podsjetile su na devedesete, kada su meta bile komšije, lokalni „Turci“ i antiratni aktivisti.

Ipak, vratimo se mi Davidu, mladiću iz naselja Balijače, pored aerodroma sa kojeg svakog dana polijeću avioni Turkish Airlinesa. Lako ih je prepoznati po crvenom znaku, ali i brojnosti, pošto je Istanbul jedna od rijetkih preostalih konekcija Podgorice sa svijetom. Doseljavanje Turaka krenulo je u posljednjih desetak godina, kad su otvorena vrata i golemom prljavom novcu. I prošla i sadašnja vlast na državljanstvo i promet ljudi gledale su kao na mogućnost zarade, priliku da se oživi ekonomija i zakrpe budžetske rupe. Umjesto regulacije, nastupila je korupcija, tako da je stvorena jedna netransparentna mreža stranaca u zemlji koja ne čini mnogo da ih integriše, upozna i usmjeri. 

Turski novinari ovih dana javljaju da na taj način u Crnu Goru ulaze mnogi kriminalci, nasilnici, ubice – što tabloidi spremno prenose kao krunski dokaz za odmazdu nad raznosačima hrane, uglavnom Kurdima i Turcima koji voze po Podgorici. 

Crna Gora, kao država sa oko 600.000 stanovnika, morala bi biti oprezna i vješta u primjeni politika doseljavanja, ali to nisu teme koje mladi mogu čuti ili vidjeti razložene u medijima. Sve što lokalni „davidi“ mogu čuti u posljednje vrijeme, jeste nacionalna demagogija, veličanje ratnih zločinaca, religijska regresija koja uzima maha putem uticaja SPC-a na donosioce odluka, povratak u devedesete sa vrijednosnim sistemom ugroženog srpstva i latentne ksenofobije na tragu nekakvog gnjilog antizapadnog narativa.

Otuda, za kraj, možemo lako zamisliti našeg Davida kao heroja u svom komšiluku – jer se digao protiv okupatora, kao što su prije trideset godina Titogradom marširali kosovski osvetnici i dubrovački dobrovoljci. Početkom devedesetih postojala je makar Evropa kao neka vrsta mita u koji su pristojni ljudi mogli vjerovati. Danas tog mita nema – ostao je goli strah koji prethodnih dana u Crnoj Gori nisu osjetili samo Turci. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Savo Prelević/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.