Autor: Igor Rajki

Mamac za duhove

Mamac za duhove

bozzo

05. 10. 2004.

ocjena:
godina izdanja: 2003.
izdavač: Naklada Ljevak
"Mamac za duhove" iznimno je zabavna zbirka priča namijenjena prvenstveno pubertetskom uzrastu, s predstavnicima kojih autor Igor Rajki komunikaciju uspostavlja kroz izrazitu maštovitost motiva i razigranost fabule, dok će "one koji više nisu djeca" svakako privući verbalna virtuoznost i lingvističke igrarije, kao i brojni eksperimenti na planu forme. A sve to od autora koji se i u svojim prijašnjim djelima pokazao kao izrazito sklon nekonvencionalnom proznom izričaju, i koji budno pazi i ne dopušta da mu se bilo kakva banalnost ušulja u tekst
Mamac za duhove

Igor Rajki je 37-godišnji hrvatski pisac koji se svojim prethodnim djelima (roman Katalog o božjim dostavljačima (Faust Vrančić, 2000.) i zbirka priča Pravilnik o stvaranju predodžbi (Naklada MD, 2002.)) dokazao kao prozaist izrazito sklon nekonvencionalnom književnom izričaju, formalnom eksperimentiranju te lingvističkoj razigranosti. S obzirom da je njegova nova prozna zbirka Mamac za duhove (Naklada Ljevak, 2004.) prvenstveno namijenjena tinejdžerskom uzrastu, Rajki je bio primoran malo “zategnuti uzde”, ali i unatoč tome nova knjiga također sadrži sve prijespomenute značajke njegovog nekonvencionalnog izričaja.

Tako primjerice, baš poput Nabokova koji u svojoj memoarskoj knjizi Govori, sjećanje! (Otokar Keršovani, 2003.) slova oslikava bojama i na taj način vrši njihovu karakterizaciju, Rajki u izvrsnoj priči Jednoznamenke svakoj pojedinoj brojci (od 1 do 9) upisuje osobnosti (pa je tako šestica zanesena stidljivka, četvorka plaha i bojažljiva zbog “nekih teških računa koji su joj se dogodili u djetinjstvu” dok je osmica uvijek dobro raspoložena i umiljata, a uz to i zgodna, “sa onim svojim zanosnim oblinama”). Rečena se priča izdvaja kao vjerojatno jedinstven slučaj u književnosti da autor za mjesto radnje odabire unutrašnjost jednog džepnog računala (popularnog “digitrona”), a sve s ciljem da kroz otkačenu priču o ljubavi brojki 1 i 0 pokaže da se, suprotno uvriježenom mišljenju, brojevima život ne odvija u zajedništvu i “nije istina da sve međusobno dijele”. 

Dok mu je u spomenutoj priči brojka 1 nesvakidašnji noseći lik, za glavnog protagonista priče O hladnom suncu i toplom snijegu Rajki uzima, ni manje ni više nego Sunce, a glavnu ulogu u priči Vlasnici lutajućih odraza on dodjeljuje jednom zaljubljenom odrazu u zrcalu(!), u čemu se dodatno očituje otkačenost i nekonvencionalnost Rajkijeve proze.

Kako je knjiga ponajprije usmjerena pubertetskim uzrastu, nimalo ne čudi da sve tri prijespomenute, ali i mnoge druge priče iz zbirke za tematsku okosnicu imaju motiv zaljubljenosti. Međutim, iako je većinom u pričama riječ o ljubavnim jadima mlađahnih pripadnika ljudske vrste, Rajki ne preže da lirskom suptilnošću dočara i zaljubljeničku zanesenost sidra i plutače ili čak da oslika ljubavne susrete mora i nebeskog svoda. Upravo nježna, melankolično intonirana priča More i nebeski svod kao i minijatura Tmine u mraku (gdje autor dočarava svakovečernja, vižljasta vretenasta obavijanja naših soba tminom, nakon gašenja svjetala pred spavanje) dva su ogledna primjera kod kojih Rajki naglasak stavlja na oneobičavanju i poetskom doživljavanju svakodnevnih pojavnosti i mikrosvijeta svojeg (i naših) života.

Igor Rajki je autor koji svijet promatra očima razigrana maštovita djeteta te fantastiku i bajkovitost pronalazi u banalnostima svakodnevice (pa tako npr. u priči Torta iz svemira on u jednoj najobičnijoj torti, koja čak nije ni rođendanska, prepoznaje svemirski brod, dok mu u priči Vježbanje sjene, noću, dok im vlasnici spavaju, papuče odlaze iz kuća i žive vlastite živote). Iako mu priče obiluju fantastičnim elementima, a pojedine (poput Čizme od bananine kore) preuzimaju kaotičnu dramaturgiju snova, Rajki ipak ne narušava ustaljeni poredak nego, promatrajući svijet iz drukčijeg ugla, on postepeno i neprimjetno iz stvarnoga klizi u onostrano, izmaštano, a time ravni san i javu te izjednačava doslovno i simbolično.

Kroz većinu se priča, kao što rekosmo, neprestano provlači motiv mladenačke zaljubljenosti, ali - kako to nije jedini problem koji muči tinejdžerski uzrast - autor u pričama prostora posvećuje i odnosima unutar suvremene obitelji te relaciji roditelj-dijete, s naglaskom na čestom nerazumijevanju pa čak i zapostavljanju djece od strane “nadređenih im” odraslih (priče Čarobnjak, Vježbanje sjene, Mama: tata = ja i ostatak od dijeljenja).

Igor se Rajki u svojim pričama na sve strane razbacuje vrlo maštovitim idejama i zaista originalnim dosjetkama od kojih većina naprosto vapi za širom, romanesknom razradom (poput već spomenute fantastične ideje o oživljenim papučama ili pak nesvakidašnjeg motiva nestanka ljudskih odraza u zrcalima u priči Vraćatelj izgubljenog izgleda, kojom, osim Kafke, autor osjetno zaziva i Saramaga iz njegova Ogleda o sljepoći), a svoju iznimnu dosjetljivost on dokazuje i na lingvističkom polju pa svoje priče napučuje brojnim igrama riječi, jezičnim dvosmislicama i vlastitim kovanicama (poput glagola “ukrevetiti se”, “zasrsiti”, “tminanje”, “sinjenje mora”, "zanarančastiti se (sunce)", i sl.).

Mamac za duhove vrlo je zabavna zbirka priča koja komunikaciju sa mlađim čitateljima (čiju inteligenciju autor nimalo ne podcjenjuje pa ne pribjegava ni formalnoj niti sadržajnoj simplifikaciji) uspostavlja kroz izrazitu maštovitost motiva i razigranost fabule dok će “one koji više nisu djeca” svakako privući verbalna virtuoznost i lingvističke igrarije, kao i brojni eksperimenti na planu forme. A sve to od autora koji budno pazi i ne dopušta da mu se bilo kakva banalnost ušulja u tekst.