Autor: Rade Jarak

Sol

Sol

bozzo

19. 12. 2003.

ocjena:
godina izdanja: 2003.
izdavač: Fraktura
Roman "Sol" kroz intrigantnu priču o dva ljubavna para na ljetovanju ponovo nas upozorava da je ljubav krajnje osjetljiva i krhka biljčica, koju treba vrlo pažljivo i brižno njegovati. Tim kratkim romanom Rade Jarak nastavlja s praksom obrađivanja već poznatog predloška na temelju kojeg stvara novo djelo, i time pojam "covera" i "remake-a" iz glazbene i filmske, uvodi i u književnu umjetnost
Sol

Cover u glazbenoj i remake u filmskoj umjetnosti toliko su učestali i u tolikoj su se mjeri udomaćili da ih i teorija već prihvaća kao svojevrsne podžanrove. U književnosti je obrada već postojećeg djela puno manje zastupljena; rijetko se koji pisac odlučivao na ponovno ispisivanje otprije poznatog predloška, već se sve manje-više svodi na citiranje i referencije. No, nakon što je već dva romana napisao obrađujući tuđu fabulu, odnosno na temelju tuđe priče stvorio novo djelo (njegov prvi roman Kiša obrada je Marquezove priče U našem selu nema lopova, a svoj najnoviji roman Sol je napisao na temelju Šoljanove priče Otok) i još uz to veli kako će i njegov slijedeći roman biti razrada jedne Calvinove priče, razvidno je da je Rade Jarak upravo obradu odabrao za svoj književni prosede.

Fabula kratkog romana Sol vrlo je jednostavna; ona klizi k’o po ledu, linearno, bez digresija i meandara – ljubavni par Igor i Naja na poziv prijatelja Danka odlaze s njim i njegovom djevojkom Miom na sedmodnevno ljetovanje u neimenovani jadranski gradić. No, umjesto bezbrižnog uživanja u moru i suncu, odlazak na more pretvara se u propitkivanje čvrstoće njihove ljubavi, koja se naposljetku ispostavlja puno fragilnijom nego što su mislili. Gorčina koja se godinama u njima neprimjetno taložila svoju erupciju doživljava dva dana pred povratak u Zagreb, kada tokom noćnog izleta na obližnji otočić ljubav Naje i Igora puca po svim šavovima.

Priča Soli tako ponovno pokazuje kako je ljubav vrlo nježna i osjetljiva biljčica koja zahtijeva veliku brižnost i njegu, jer ima nezgodnu osobinu da se lomi pri prvom jačem naletu bure. Sreća našeg para ispostavlja se prividnom, virtualnom, više željenom nego stvarnom, ali oni to kao da su ipak u podsvijesti i osjećali, pa im je pomalo dijabolični lik Danka u kojem vide krivca za propast svoje veze ustvari samo dobrodošla izlika, kojom zatomljuju vlastitu grižnju savjesti.

Baš poput fabule i struktura romana je sasvim jednostavna. Podijeljen je na 8 kratkih poglavlja od kojih prvo otpada na upoznavanje sa likovima Igora i Naje i njihovo pripremanje za putovanje, a svako od ostalih 7 obuhvaća po jedan dan njihovog ljetovanja.

Jarak je kao autor iznimno (gotovo štreberski) pedantan, čega su najočitiji dokaz njegove filigranski izbrušene rečenice. Na prvi pogled čovjek bi rekao da tako jednostavna kompozicijska struktura kao i vrlo pregledno i tečno izložena fabula ne iziskuju pretjerani trud - što je ipak jaaako daleko od istine, i mislim da je takvo postignuće prije svega rezultat krajnje minucioznog, i vrlo pažljivog i mukotrpnog rada. On svoje, kako u uvodnoj napomeni kaže, izmišljene lokacije, ljude i događaje, kreira krajnje realistički, uz što još i suvereno gradi sugestivnu, pomalo oniričnu atmosferu. Potpuno je razvidno da Jarku fabula nije bila najbitnija nego je svu koncentraciju stavio na poetičnost svog pisma insistirajući na vrlo detaljističkom pristupu opisima likova i okoliša u kojem oni borave. Roman je ispripovijedan u prvom licu iz subjektivne Igorove vizure, te mi svjedočimo njegovom emotivnom proživljavanju opisanih događaja. Jarak fabulom nije previše odstupio od Šoljanovog predloška, pa zato ipak pomalo treba žaliti što se nije potrudio da nam događaje dočara i iz Najinog očišta. Tako bi se izmjenama perspektive postigao veći odmak od Šoljanovog modela kojeg Jarak obrađuje, ali bi roman profitirao i dodatnom slojevitošću.

No da ne steknete pogrešan dojam, Sol nikako nije puko prepisivanje Šoljanovog Otoka. Jarak je Šoljanovu fabulu transponirao u našu današnju zbilju, pri čemu je radi ironizacije za nosećeg lika uzeo pisca čiji je roman potpuno neopravdano, a samim time i neočekivano (čega je Igor i sam svjestan) doživio veliki uspjeh u inozemstvu. Uz to je i lik Danka predstavljen kao poduzetnik koji je na moralno i zakonski upitan način stekao bogatstvo, čime rukopis dodatno biva dublje usidren u poznatu nam svakidašnjicu, ali bez intencije za svrstavanjem Soli u ladicu tzv. stvarnosne proze. Jarak prvenstveno insistira na emocionalnoj realističnosti lika, ali i realizmu krajolika kao metaforičnog preslika Igorovih emocija (kod čega, kao i u pojedinim pričama iz zbirke Termiti i druge priče, do izražaja dolazi Jarkov likovnjački background), dok radnju, isključivo radi kontekstualizacije, smješta u današnje (post)tranzicijsko vrijeme.

Rade Jarak, za razliku od mnogih svojih domaćih kolega, ne igra na prvu loptu; on ne nastoji šokirati, niti provocirati nego ustrajava na svom prepoznatljivom, istančanom, sofisticiranom rukopisu (po čemu mu je od domaćih kolega npr. Marinko Koščec prilično blizak). Takvom stilu danas, nažalost, možda prijeti etiketa dosade, ali strpljiviji i manje površni čitatelji u Soli će sigurno prepoznati štivo koje zavrjeđuje višekratno čitanje. Iako na prvi pogled možda ne izgleda tako, ali obrada je kao književni postupak vrlo rizična, jer nije lako kod takvog prosedea zadržati originalnost, i ostati prepoznatljivo svoj. Ali Jarku to uspijeva, evo već po drugi put.


P.S. Na kraju mali prijedlog urednicima nakladničkih kuća – potrudite se okupiti grupicu potentnijih hrvatskih pisaca, i dajte svakome za zadatak da obradi jednu, dragu mu tuđu, bilo domaću bilo stranu, priču ... pa bismo na koncu možda mogli dobiti i vrlo zgodnu zbirkicu.