Današnja književna scena koja traži put do svoje publike i teži kakvoj-takvoj emancipaciji, dobrim dijelom pripada generaciji suvišnih. Mojoj i okolnim generacijama. Suvišne su radi iskustva „života prije života“ i radi mogućnosti kritičkog sagledavanja „života nakon života“.

Suvišnim generacijama ne može promaći činjenica kako se društvo kojega smo dio sastoji od dvije osnovne klase: sumnjivo prebogatih i luzera; te od nijansi i nuspojava: turističkih djelatnika, trgovaca, birokracije (svake vrste) te bolesnih od amnezije. Iskusnom oku suvišnika smeta lažni vanjski sjaj (najčešće kičastog neona uvezenog iz američkog neukusa) koji nametljivo pokušava sakriti svekoliku ruševnu scenografiju koja nas okružuje, ali i ulazi u nas; kojega u stopu prati politika i njen ništa manje neukusan folklor u neprobavljivim količinama.

Loša pak probava uzrokuje zasićenost, nadutost, tromost i konačno apatiju pa su takvi i junaci Vrbnjakova romana u kojemu će, iako je likova malo, svatko u trenu pronaći svog favorita ili svoj alter ego. Naime, kako smo cjelokupno društvo vrlo jednostavno ugrubo podijelili i opisali, to će nas i likovi romana jednako tako lako asocirati upravo na našu svakodnevicu i naše okruženje: bahatih bogatuna praćenih sponzorušama nigdje ne nedostaje, sezonske radne snage također, psihotičnih mladih direktorica koje se ne mogu nositi s izazovima posla ima na svakom koraku, onih koje tobože probitačni i pametni smatraju ludima, a s kojima istodobno možete voditi vrlo zanimljive razgovore ne fali; ljudi na rubu koje ćemo ujutro pozdraviti na ulici, a sutradan čitati kako su si oduzeli život ima zasigurno više nego bismo to htjeli, najobičnijih kriminalaca uživljenih u uloge uspješnih biznismena iza svakog ugla … Likovima u romanu nije bilo važno dati neka smislenija imena od onih koja nose kao da su akteri neke pisane igre asocijacije koju autor s nama igra, a oni uvode čitatelja u avanturu čitanja. Oni mogu biti bilo tko, bilo gdje, ali su definitivno sad.

Likovi su živopisni i životni, njihovi dijalozi ili pak razmišljanja često čitatelju izmame smiješak pa i glasno odobravanje ili pak negodovanje što je karakteristika uspjelog lika. Jedinu bih zamjerku mogla uputiti stereotipu u opisu policajaca koji se u romanu pojavljuju (da li je tome kriv utjecaj inflacije forenzičkih serija koje nas zapljuskuju gotovo svakodnevno još od nezaboravnih Muldera i Scully iz Dosjea X ili trenutni zamor pisca …) no oni su i u romanu kao i u životu zapravo više kulisa … nužno zlo. Sudbine su likova romana isprepletene i gotovo bi svaki lik mogao biti glavni lik. Ipak, osobno sam tu ulogu (što zbog asocijacije, što zbog specifičnosti) dodijelila Janu koji ima autobiografsku crtu, koja se da naslutiti iz specifične dimenzije koju mu daje opisan odnos s ocem – zanesenjakom i zaljubljenikom u motore do granice autizma.

Ovaj mi se odnos oca i sina čini naročito važnim trenutkom romana jer, htjeli mi to priznati ili ne, spomenuta generacija suvišnih stasala je kroz vrlo dramatične i kompleksne odnose unutar zidova roditeljskog doma, a koji su vrlo često bili u potpunom neskladu sa slikama koje su bile projicirane prema vanjskom svijetu. Tada djeca, danas pripadnici generacije suvišnih, odrastala su često bez prave roditeljske ljubavi, opterećena bremenom ratne i poratne generacije svojih roditelja, njihovim kompleksima i nastojanjima da kroz potomstvo nadoknade propušteno i na taj način prividno izliječe vlastiti kompleks manje vrijednosti.

U takvom malograđanskom i nezrelom okruženju, odgajana je zapravo nova generacija kompleksaša praksom odgojnih mjera stila „batina je iz raja izašla“ i totalnim pomanjkanjem potrebe za pohvalom kao nečime čime se kod djeteta razvija samopouzdanje, sigurnost i što je najvažnije samopoštovanje. Robert Vrbnjak je kroz lik Jana progovorio upravo o opisanom problemu nalazeći u njemu presudni trenutak i glavni uzrok stanju društva koje se kao atmosfera truleži i beznađa provlači kroz njegov roman. Neuspjeh rađa neuspjeh, nasilje rađa novo nasilje i tako uvijek u krug.

Ipak, zbog munjolova (strasti), zaborava (jer život uvijek ide dalje) i kemijskog sastava ljubavi, ljudi su se uvijek mogli „dignuti iz mrtvih“, pomicati granice mogućeg i nasmijati se. Zbog održanja života samog uvijek se smoglo snage preživjeti – pa će tako biti i ovaj put – gotovo sa sigurnošću tvrdim da je za tu misao zaslužan naš osobni Philip V. koji svakoga od nas prati u stopu. Da ne zastranimo. Ne odustanemo.