Koga krivda mori?

Koga krivda mori?

ritn by: Dunga
08. 02. 2004.

Milan Babić zatražio je "oproštaj od braće Hrvata", pokajavši se za svo zlo koje je nanio nevinima za vrijeme dok je u tzv. Krajini bio veliko "mudo". U Hrvatskoj međutim, iako se već godinama na svaki spomen hrabrije normalizacije odnosa sa Srbijom i hrvatskim Srbima odvraća retorikom "prvo isprika pa onda možemo pričati", na Babićev poziv nitko nije odgovorio.

Nameće se dojam da nitko ne zna što bi sad s tom isprikom koja je konačno došla, makar jedna jedina, makar i od Babića. Štoviše, prvo što se na polju hrvatsko-srpskih odnosa dogodilo nakon Babićevog kajanja u Haagu, bilo je premlaćivanje službene osobe KK Partizan, nakon nedavne utakmice Cibona-Partizan, usred Zagreba, začinjeno teškim tjelesnim povredama.

Tako da bi se moglo reći da se na poziv za oproštaj odgovorilo – osvetom. Ali, naravno, riječ je o preuzetnom zaključku. Puno je kompleksnije pitanje zašto se na poziv za oproštajem odgovorilo posvemašnjom šutnjom, i to u društvu u kojem se zadnjih godina svatko osjećao pozvanim "vagati" ratnu krivnju i određivati ritam čuvene normalizacije?

Pođemo li od toga da je Hrvatska bila žrtva agresije, među ostalim i falange koju je vodio Babić, nalazimo se pred pitanjem što joj omogućuje ta pozicija žrtve. Nažalost ne puno. Ratnu odštetu možemo zaboraviti, osveta ne dolazi u obzir, iz raznoraznih razloga, a i takvo nešto dijelom je pokušano u "Oluji" pa je sada, kako se to veli, "predmet interesa haaških istražitelja". Prema tome, što (pouzdano) ostaje žrtvi? Jedino moralna zadovoljština, na način da joj se počinitelj zločina ispriča, da se pokaje i zatraži oprost. To se sada na primjeru Babić događa, i?

Kvaka je u tome da bi žrtva sada trebala dati taj oprost i rasteretiti pokajnika, inače lagano dolazi do zamjene uloga – žrtva počinje mučiti pokajnika jer mu ne želi skinuti teret krivice. No, usporimo malo.

Neko će reći - kako znamo da je riječ o iskrenom pokajanju. U redu, ako je neiskreno, onda mu treba dati istu takvu odrješnicu. Žrtva time ne gubi ništa, ona ostaje moralni pobjednik, ali omogućuje i počinitelju zločina da na kraju, nakon svega što je učinio, osjeti određenu nagradu. Nepravedno, zar ne? Ali u tome i jest "totalni opoziv" u procesu praštanja – aktivan nije počinitelj zločina, nego žrtva, na njoj je težište u gesti praštanja! I dalje, ako se želi zatvoriti krug od počinjenja zločina do pomirenja – žrtva ima  o b v e z u  oprostiti. Inače, krug nije zatvoren, a znamo što to znači, rat do istrebljenja.

Čak i ako se složimo da odbijanje žrtve da dade oproštaj ne znači nužno nastavak zločina, braneći se kako žrtva ima pravo ostati moralno superiorna, postavlja se pitanje kakva je to moralna superiornost koja ne uključuje snagu da se oprosti? Isto tako, je li počinitelju zločina bilo jednostavno priznati krivicu? Što on s time dobiva? Pa priznao je nedjelo, ne može sigurno "lišo" proći.

Pretjerujemo li kada kažemo da se priznanjem krivice i pokajanjem, ma kako čvrsto ili labavo to bilo, onaj koji je to učinio vraća u krug moralno svjesnih ljudi iz kojeg je iskoračio kada je krenuo u zločin? U očima drugih on je sada moralna osoba. A ako ga žrtva promatra i dalje kao nemoralnu nakazu koja nije dostojna oprosta, to samo oduzima od žrtvine moralne superiornosti i pretvara je u moralno inferiornu osobu. To su zakonitosti ako pravdu posljednjeg rata istjerujemo po moralnoj osnovi.

Postoje i drugi načini, kako smo gore naznačili, od materijalnog do vojnog – ali nisu baš preporučljivi. Zato ako ne znamo o čemu govorimo kada tražimo ispriku, kajanje i molitvu za oprost, bolje da to ni ne spominjemo. Ili, tko nije spreman oprostiti bolje da ni ne traži ispriku. Samo, kako onda do pomirenja, kojem svakako treba težiti.