Razmišljate li ponekad o tome kako neke vaše sitne i sporedne, naizgled beznačajne, trivijalne reakcije mogu glasno i jasno zažuboriti istinu o samoj biti vas kao osobe, o okosnici vašeg karaktera? O meni je, tako, pred punom prostorijom ljudi, ponižavajuću istinu iznijela jedna gljiva.

Jedna majušna gljiva, gljivica, niti dva centimetra visoka, otprilike isto tolikog promjera klobuka, ali vidno drugačija od ostalih. Nalazila se na mom tanjuru, između dvije pljeskavice veličine kovanice od pet kuna, okružena hrpicom šampinjona i salatom od morskih plodova (Ledo, bit će ...). Sve marljivo probrano sa švedskog stola u sredini prostorije, na koji je i dalje odvažno jurišala masa oboružana tanjurima, vilicama i živčanim laktovima.

Sjedila sam u kutu i, sa tanjura ležerno položenog na koljena, vilicom napikavala - Ledo hobotničji pipak, komadić pljeskavice, šampinjon, Ledo komad lignje, pljeskavica, šampinjon ... I tako u krug.

A tada - iznenađenje!

Pod zupcima i pred zubima, odjednom se stvori ona. Vidno različita od svojih klobučastih sunarodnjaka, šešira prpošno izvinutog prema gore, umjesto skvrčenog prema stapci, u obliku loptice. Hm ...

I tu nastane problem. Prvo sam krenula progutati i tog mališu, pa ga, kao i sve ostale njegovog ranga, probaviti kroz dva sata predavanja nakon pauze za ručak. Međutim, ruka se zaustavila.

Što li radi ta gljiva među gomilom šampinjona?

Sumnjičavo sam je promatrala, okrećući je na vilici u razini nosa, dok me oči nisu zaboljele od prodornog fokusiranja. Jasno je kao dan - to šampinjon nije. A sve ostale jesu upravo šampinjoni. I kako se sad ona našla u toj priči?

Zna se da s gljivama treba oprezno - općenito uzevši, kad je čovjeku gljiva, bilo koja gljiva, zbog nečega sumnjiva, odmah mu treba zasvijetliti rotirka. Iako sumnjam da je ove jučer brao gazda restorana po šumici, netko ih je ipak negdje i nekada morao ubrati! Dakle, mogla mu se potkrasti kakva otrovna ... Jest da nema crveni klobuk s bijelim točkicama, ali to ne znači da se ne može zakamuflirati ... Ljudi očekuju da će otrovna gljiva na klobuku izvjesiti neonski natpis sadržaja 'OPREZ, TRUJEM', ali to u stvarnom životu ne funkcionira.

Napiknem lignjicu i šampinjonček.

Ma to je glupo, to je sigurno nekakav, kako li se zove, vrganjčić ili nešto slično, pa je zalutao tu među ove. Možda je 'šitaki', kako to Jamie kaže ... To ne znači da nije jestiv. Bože, pa još se nitko nije otrovao od gljiva sa švedskog stola u nekom Državnom zavodu. Ili možda je?

Napiknem komad pljeskavice i šampinjonček.

Evo, baš mi je mama neki dan pričala kako je čula na poslu da je neka kolegica negdje u Lici brala te divlje bedastoće po šumi, pa je nakon jednog obroka umalo ostala bez glave! No, eto!

Napiknem šampinjonček i komad hobotnice. Jedva progutam.

Čudna gljiva me gleda prkosno. Ostala su još dva šampinjona, a ona, kao da me izaziva, viče:˝Šta je, znam da si ziheraš i da avanture voliš koliko i vađenje umnjaka - ali, da se ne usuđuješ pojesti jednu restoransku gljivicu, to ne mogu vjerovati! Kakva papčica! Kao da smo se susrele u maglovitu zoru, sred neistraženih gudura Gorskog kotara ...˝

Ta gljiva mi se ruga!

Napiknem šampinjon i komad pipka morskog stanovnika neutvrdive sorte. Više mi ne ide u tek. Nimalo.

Gljiva kao da pleše ča-ča-ča po bijelom porculanskom podiju u mom krilu.

U pozadini se čuje ˝... mi smo totalno drukčiji od drugih ...˝.

Na tanjuru još ima hrane za jedan pošteni zalogaj. Hoće li ona biti u njemu? Bože dragi, zar ja ne mogu pojesti najobičniju gljivu, samo zato što ne izgleda kao ostale u posudi? Možda je to baš kvalitetnija, ukusnija gljiva ... Zar ću je ostaviti, jadnu i napuštenu, da ju bace u smeće?

Protiv vlastite volje, kroz glavu mi se provezu novine na tekućoj traci u tiskari, a na naslovnici se šepiri oglas u crnom okviru ˝Nesvakidašnji slučaj u Zagrebu: Djevojka se otrovala ukiseljenom gljivom iz staklenke, sa švedskog stola u državnoj instituciji! Ravnatelj negira odgovornost - može li se utvrditi krivac?˝

Tipično za mene da budem baš takve sreće. Sjećam se kao da je bilo prekjučer, kad sam u kolovozu 2002. godine nosila mobitel na popravak u neki servis, stanicu - dvije iza Kvatrića. Sunce piči upravo zvjerski, a ja tabanam od Braće Oreški prema Maksimiru, jer nemam markicu za pokaz, a ne dam za kartu. Onemoćala i s uznapredovalom sunčanicom, na Kvatriću ipak ulazim u tramvaj, ne bih li se povezla još te dvije stanice i tako izbjegla kolabiranje sred pustoši vrelog zagrebačkog asfalta. Stanicu poslije mene, ulazi brkata kontrolorska gromada, raspoloženja kao da je maločas saznao kao mu poštar već dvije godine opslužuje suprugu dvaput tjedno, preporučeno i s povratnicom. A ja jedna od ukupno tri putnika u kolima. Naravno, odrapio mi kaznu warp brzinom. To što nisam nikad platila tu kaznu je sporedno. Bitno je da je ova digresija predstavlja bogato urešenu ilustraciju mene kao izvanserijskog pehista.

Drmusavom rukom očajnički trpam ostatak pljeskavice i šampinjon u usta, i trčim do najbližeg stola odložiti tanjur. Unatoč brzini, pogled mi još jednom nehotice sleti na njegovu izdajničku praznoću. Usred nekoliko lokvica bljedunjavog umaka, pored batrljka hobotničjeg pipka koji je u životu svašta prošao, neobična gljiva čučala je sama.

˝Kukavice!˝, tiho mi je dobacilo klobučasto utjelovljenje moje osobnosti, sekundu prije nego što sam ga utrapila konobaru u ruke.

Ne znam što me više morilo ostatak dana - jasne konture bolne spoznaje o vlastitom bijednom ziherašluku ili slika ružnog pačeta kako leti u kantu s otpacima.