Nije uobičajeno započeti novinarski tekst njegovim krajem, ali s obzirom da je i mjesto o kojem pišemo upravo takvo – nimalo uobičajeno – ovdje ćemo ipak to učiniti. Dakle, iz „Razularene malograđanštine“ autor ovih redaka izašao je preplavljen pozitivnom energijom, a tog se osjećaja i sad lako može prisjetiti, svaki put kada s kompjuterskog ekrana skrene pogled prema stolu na kojem stoji posuda s vrlo živim sukulentom koji je utržio u toj, kako već rekosmo, neobičnoj cvjećari. 

U srcu zagrebačke Savske ceste, između Cibone i Zagrepčanke, gdje tramvaji neumorno klize tračnicama, a prolaznici idu za svojim poslom, prije nekoliko se mjeseci otvorila cvjećarnica koja prkosi svakodnevici i čini grad barem malo zelenijim i zanimljivijim, a u svijet tamošnjih biljaka unosi dašak rock'n'rolla. Naime, vlasnik „Razularene malograđanštine“, Velebit Kalinić, zvat ćemo ga Vele, svojim biljkama pušta isključivo rock i kaže da im se to itekako sviđa. Dok stojimo ispred cvjećarnice, gledamo prolaznike. Malo tko prođe, a da mu reklama s imenom cvjećare ne izmami osmijeh, a i oni koji žure, makar nakratko, zastanu pred izlogom u kojem se nalazi pravi mali botanički vrt. Neki od njih, a sebe ubrajam među takve, tada izgledaju kao djeca ispred trgovine slatkiša.

Vele ispred svoje male gradske zelene oaze (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

Rijetki kupci mogu odoljeti znatiželji pa da Veleta ne upitaju otkud mu to ime. Pitam i ja. 

„Ime je isključivo zajebancija. Izaziva osmijeh i privlači pažnju Dobro si primijetio, tko god uđe pita, a ja uvijek isto odgovaram – zajebancija. Ljudi slikaju reklamu s imenom, smiju se, pa stavljaju na Facebook, tako da je to na neki način meni i reklama. Iz te su zajebancije i ovi gobleni, jer su oni ikone malograđanštine“, govori Vele i sam se smijući dok pokazuje poznati goblen zlatnog masivnog okvira, a na njemu djevojka s knjigom. Takvi su se nekada često mogli vidjeti u gradskim stanovima. Znate ga, žuta haljina, s bijelim valovitim ovratnikom, iz profila, zadubljena u knjigu s hoch držanjem. Velebit ih ima čak dva. I treći izvana, isprintan uz samo ime. Logotip je, inače, sam izradio, tvrdi za samo deset minuta.

„Pa zar tako i ne izgleda“, podcrtat će svoju tvrdnju i dodati da bi i samog sebe opisao kao klasičan primjerak malograđanina. 

Razulareni sukulenti (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

Iskreno priznajem da to s imenom nije loša taktika. Ako ništa drugo, složit ću se da je ime zaista jedinstveno.

„Nema boljeg. Zapravo ima. Jesi čuo za onu slavnu kafanu u Beogradu 'Proleće'? Jesi. Svi u Beogradu znaju. E, a znaš li šta je preko puta? Ne znaš? Pa preko puta 'Proleća' je 'Prekoputa Proleća'. Tako se zove kafana preko puta i sad svi znaju i za nju. Genijalna ideja“, oduševljeno će.

Ipak, ne sviđa se baš svima to ime – „Razularena malograđanština“. Recimo, Facebooku, koji Veletu ne dopušta da napravi stranicu na ovoj društvenoj mreži.

„Kažu da kršim neke standarde zajednice, ne znam zašto i kako, ali ne dozvoljavaju mi da napravim stranicu s tim imenom“, sliježe ramenima.

Bez goblena ne ide (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

Vele je inače prevoditelj. Dugi niz godina njegova je tvrtka bila specijalizirana za farmaceutske prijevode, a onda je svjetlo dana ugledala umjetna inteligencija. Sve više tvrtki povjerenje je davalo AI-u, pa je Vele odlučio preći u cvjećare i sad je, umjesto za prijevode, specijaliziran za sukulente, jer u „Razularenoj malograđanštini“ u ponudi su samo sukulenti. 

„Kad mi je prethodni posao počeo rikavati morao sam nešto poduzeti ... Imam devet godina do penzije. Jebiga, moraš nešto. I tako, ovo što mi je prije bio hobi sad mi je postao posao. I zadovoljan sam. Nema boljega! Nema boljega! Bolje je baviti se biljkama osam sati nego sjediti za kompjuterom i prevoditi. Sto puta bolje“, uvjerava me Vele koji ipak i dalje ponešto prevodi, ali ni izbliza kao nekada. Prevoditeljima predviđa nimalo svijetlu budućnost.

„Za godinu-dvije, ta će struka skoro skroz nestati“, brutalno će.

Prevoditelj u ulozi cvjećara (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

A otkud baš samo sukulenti, pitam ga.

„Najjednostavniji su za držanje, a lijepi. Koju god ovdje biljku da kupiš i da je ne zaliješ dva mjeseca, ona ti neće krepati. Nema jednostavnijih biljaka za držanje od njih. Pogotovo za nas u gradu. Ne moraš susjede gnjaviti da ti zalijevaju cvijeće čim negdje otputuješ ... Kad se vratiš oni će ti dočekati živi i zdravi. A i činilo mi se da kod nas nema nijedna specijalizirana cvjećarnica za sukulente, pa sam pomislio da je to neka tržišna niša. Inače, sukulenti su sve biljke koje imaju sposobnost skladištenja vode. U listovima, stabljikama ili korijenju skladište vodu kako bi preživjele sušne uvjete. Naša čuvarkuća je sukulent. Meksički kaktus je sukulent. Afrički babab isto. A nisu ni u kakvom rodu. Pustinjske, polupustinjske biljke, znači iz sušnijih područja, tamo gdje kiša padne sad pa tko zna kad, a one moraju preživjeti do sljedećih kišnih kapi“, slikovito objašnjava i tko zna do kad bi da nas ne prekida kupac.

Zaista malo tko da ne primjeti ime neobične cvjećare (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

A za svakog kupca Vele će izdvojiti potrebno vrijeme. Svakome iznova potanko objašnjava cijelu povijest svake od izloženih biljaka, kojih da ne pretjerujemo, u „Razularenoj malograđanštini“ ima nekoliko stotina. Sve će vam reći, spremno ispričati neku zanimljivu anegdotu i podijeliti savjete - kako prepoznati kad sukulentu treba vode, i koliko kojem treba vode, na koju ga poziciju staviti u stanu i gdje ga premještati zimi, a gdje ljeti. Iako ga znam godinama i poznata mi je njegova ljubav prema biljkama, nisam imao pojma da se baš u ovoj mjeri pretvorio u pravog vrtlara. 

„Što je biljka zelenija, ima više klorofila, a to znači da je efikasnija u fotosintezi. Neke takve biljke lakše podnose slabije svjetlosne uvjete, jer mogu izvući maksimum i iz malo svjetla. No to ovisi i o vrsti biljke – nije svaka zelena automatski otporna na tamne kutove stana. Ova, na primjer, ima malo manje klorofila, nego ova druga i njoj treba puno više svjetlosti. To je generalno tako“, pokušava Vele razriješiti dilemu pred kojom se našao kupac. 

Treba li ovoj vode? (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

Nedugo zatim kupac, koji želi iznenaditi suprugu, odlazi s osmijehom, dok ja izbliza proučavam ponudu birajući biljku koju ću smjestiti na radni stol. Malo tko, izgleda, odavde izlazi praznih ruku, pa neću ni ja. 

„Te možeš dirati, to su aloe. One su ti fejkerice. Njihove bodlje su lažne. Ali nemoj dirati ove tu agave. One nisu fejkerice. One te zaozbiljno bodu. Vidiš, ovo ti je ozbiljno trnje“, savjetuje me i spašava od potencijalno učestalih uboda ako je smjestim blizu kompjutera. 

Oprezno s vodom (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

U tom s vrata čujemo „a jooooj“. Nije se nitko ubo na „opasnu“ agavu, već je na vrata ušla žena koja zaista izgleda iskreno oduševljena, skoro pa kao hipnotizirana prizorom koji ju je dočekao unutra. Krenula je, kaže, kući u Slavoniju, kao i svakog petka, tu na Vukovarsku, pa tramvajem do autobusnog kolodvora, ali nije mogla odoljeti da ne uđe unutra.

„Nisam očekivala toliki izbor. Šta sad da radim? Šta sad da kupim?“, zavapila je. 

Nije problem, i njoj će Vele pomoći da odabere, usput joj ispričavši sve i svašta. Rezultat? Žena u Slavoniju odnosi baš onu biljku u koju sam se ja zagledao. 

„Naći ćemo drugu, ova ti očito nije bila suđena“, spremno će moj domaćin.

I još goblena (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

A evo i besplatnog savjeta, kako meni, tako i vama: „Sukulenti će ti jedino propasti ako im daš previše vode ili premalo svjetla. Oni to ne vole, oni traže suhu zemlju. I isto, treba im svjetlo. Idealno je na prozorskoj dasci.“. 

Muzika je taman „iscurila“ pa biramo što dalje. Odluka je brzo pala. Sukulenti će sljedećih tridesetak minuta slušati prvi album Parafa. Osim biljaka, volimo ga i Vele i ja.

No, ne možemo baš samo pričati i slušati muziku sa sukulentima, treba se i nešto raditi. U nastavku trgovine, Vele je improvizirao malu radionicu, tamo vlastoručno posudama daje završnu obradu. Nema ovdje plastičnih tegli, skoro sve posude su od prirodnih materijala, jer misli na okoliš, a i tako mu je, kaže, ljepše. Zapravo, priznat će, većinu konačne cijene biljke čini sama posuda.

Posude pričaju glavnu priču (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

„One su skupe, ja imam tu posude od tikovine, manga, paulovnije, bagrema, australske akacije ... Teško je to nabaviti, a onda ih valja i obraditi, većina ih je iz jednog komada i uvoze se iz zaista dalekih zemalja, što košta. Zato je posuda nekad i 90 posto ukupne cijene. Pokušavam kod nas pronaći nekoga tko bi mogao od nekog drva izrađivati ovakve posude, htio bih imati, primjerice, posude od masline, ali za sad u tome nisam imao sreće“, otkriva. 

„Znači zato ona tamo ogromna košta 700 eura“, primjećujem i pokazujem na golemo drvo u još golemijoj „tegli“ od tikovine na kojoj se diči papirić s cijenom malo kome priuštivom. Dok se čudim tome, Vele otkriva da je jednu takvu sličnu već prodao. Sve danas, očito, ima svoje kupce. 

Svaka nađe svog kupca (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

Ipak, većina biljaka se prodaje po cijeni od 20 do 40 eura. Ima ih i po 12, ali Vele kaže da najviše proda ovih od 40 eura. Takva je maloprije otišla i u Slavoniju. Uglavnom su to kaktusi, juke, draecene, sansevierije, aloe, krasule, havorcije, gasterije …

Svoje „proizvode“ odnedavno je približio i onima kojima treba neki poklon na brzaka, a nemaju vremena skoknuti do cvjećarnice, pa se sukulente može naručiti i preko Wolta, a uskoro planira i osposobiti internetsku trgovinu preko koje bi obavljao prodaju ne samo za Zagreb, nego i za cijelu Hrvatsku. 

„Da vidim i ja vajde od tog virtualnog svijeta“, komentira dok se bavi nekom posudom od tikovine.

Kad kaktusi cvjetaju (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

Nije Vele pošteno ni zasukao rukave u radionici, kad evo novih kupaca. Dvije gospođe kod kojih se na prvu vidi da točno znaju što žele. I, čudno, ne pitaju, zašto se cvjećara zove onako kako se zove. Ubrzo ćemo otkriti da je to zato što su već ranije bile ovdje. 

Kad i ove zadovoljne mušterije odlaze sa svojim sukulentom, napokon pitam Veleta kako je. Kaže da mu sada dani izgledaju bolje, ne opterećuje se, radi osam sati dnevno. A i kad ode kući, biljke ipak ostaju dobro čuvane, jer Veletova radnja odmah je preko puta Ministarstva unutarnjih poslova. 

Spretne ruke novopečenog cvjećara (FOTO: Ivor Fuka/Lupiga.Com)

„Ne žalim se, lijepo mi je ovdje, nemam se šta žaliti. Sam radim i samom sam sebi šef. Nema stresa. Rekao si da je ovo ambijent koji zrači pozitivnom energijom. A ja tako svaki dan. Hranim se tom energijom. Još kad počnu cvjetati … Čim pogledam police odmah se osjećam bolje“, govori mi dok opet traži što sljedeće pustiti biljkama prije nego ćemo se oprostiti. 

Što će biljke sljedeće slušati, ne znam, ali čini mi se da bi Vele još mogao zahvaljivati umjetnoj inteligenciji što ga je gurnula u ovo nesvakidašnje zelenilo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivor Fuka/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.