Postoje oni koji misle da nije moguće putovati kroz vrijeme, a kako sam ne spadam među takve, želio bih i vas naučiti toj vještini. Naime, prošlost znamo i sumnjam da se netko želi vratiti u nju, pa predlažem da krenemo u budućnost, na primjer u 2012. godinu i dođemo u našu zemlju bez EP-a u nogometu. Zamislimo da smo novac bačen u obnove stadiona pametnije utrošili. Ako krećete u budućnost prvo pogledajte našu sadašnjost

Osjećam se neugodno dok gledam kako se predsjednik nogometnog saveza hvali svojom jezičinom kojom je polizao dupe nekim evropskim licemjerima koji su nas neki dan došli procjenjivati i ocjenjivati koliko smo i da li smo sposobni za nešto. Osjećam se glupo kada ga slušam kako nam s ekrana prodaje bajku o tome da je organizacija Europskog prvenstva u nogometu jako dobra prilika za daljnji razvitak društva u kojem živimo, a i malom djetetu je jasno da je tako nešto dobro samo za grupicu privilegiranih koji će se na taj način promovirati i napuniti džepove državnim novcem. Osjećam se kao idiot kada opet čitam početnicu o stadionu u Maksimiru koji će u novoj verziji primati 51.342 gledatelja i imati pomični krov, pa tako postati 'srce i duša' zemlje kojoj je nogometna budalaština nametnuta kao pitanje svih pitanja, jer svi znamo da se radi samo o potrebi za investiranjem državnog novca kako bi on putem takvog projekta najvećim dijelom završio u nečijim privatnim džepovima.

Osjećam se sramotno kad čitam kako premijer države u kojoj živim svesrdno podupire organizaciju nogometne farse i još javno izjavljuje da će zemlja s toliko socijalnih i ostalih problema kao što je naša - još i nadmašiti zahtjeve koji se postavljaju pred onoga tko zaista može i želi organizirati nešto tako bespotrebno kao što je prvenstvo Europe u nogometu. One Europe koja želi da ozakonimo rasprodaju svoje zemlje raznim tuđincima sa stranim putovnicama, prije nego uopće i postanemo član njihove zajednice. Iste one Europe radi koje ispadamo budale sami pred sobom, ne znajući više niti samo tko smo i što smo, a sve u silnoj želji da više ne budemo svoji, niti na svome, već da im se prilagodimo i živimo na zemlji koju će prethodno netko njihov pokupovati od nas samih, ako im to dozvolimo.

Sjećam se kako je nedavno izvjesni Barroso, predsjednik europske komisije, boravio u Zagrebu i s punim ustima sira i vrhnja govorio pred Saborom o tome kako on ne razumije čega se mi bojimo, jer da nam nitko neće odnijeti našu zemlju odavde. To što na te njegove riječi nitko od saborskih zastupnika nije reagirao, posve je razumljivo, jer oni su previše obuzeti svojim članstvima u raznim nadzornim i inim odborima te ostalim dohodovnim 'obavezama' (namjerno sam napisao da su 'obuzeti članstvima', a ne 'angažirani ili zaposleni članstvima' jer oni su si te obaveze samo uzeli, ali oko njih nisu angažirani. A. Hebrang: "... prije svake sjednice nadzornog odbora dobijemo hrpu od dva kilograma papira punu nekih brojaka, pa tko bi to pročitao ..."), ali kada već saborski zastupnici - ima li ih smisla uopće takvima nazivati - nisu reagirali prema Barrosu, pitam se zašto mi, građani, nismo reagirali prema njima. Zašto ih nismo kaznili što radeći sebe budalama, isto to rade i od nas - koje oni zastupaju, ili bi to trebali raditi.

Osobno ne dozvoljavam da mi neki zalizani Europljanin dođe u grad u kojem sam rođen i tu objašnjava kako zemlju na kojoj živim nitko neće nikuda odnijeti, istovremeno zveckajući u džepu eurima s kojima tu istu zemlju namjerava otkupiti od osiromašenih vlasnika. Samo, što mi vrijedi što ja to ne dozvoljavam, kada to dozvoljavaju oni koji me, navodno, zastupaju. Što mi to vrijedi kada danas nema u Saboru nikoga dovoljno kreativnog kao što je bio onaj zastupnik iz davnih vremena koji je Hedervarya opalio nogom u guzicu i poslao ga tamo gdje mu je i mjesto. Danas tamo sjede ljudi koji upravo od domovine Khuena Heredvarya očekuju da nam bude partner u izrabljivanju samih sebe, tako što će skupa s nama organizirati prvenstvo u onome u čemu se Europa želi međusobno takmičiti.

To što mi n.i.s.m.o. dio te Europe kao da nikome nije ni važno, baš kao i činjenica da Mađarska jest dio te i takve Europe, pa je jasno zašto je njoj stalo do organizacije. Meni i dalje nije jasno zašto bi nama kao građanima ove zemlje trebalo biti stalo do Europskog prvenstva u nogometu 2012. godine, umjesto da smo angažirani oko vlastitog prvenstva u boljem životu odmah i sada. Kao što ne razumijem zašto još nismo počeli dijeliti vritnjake saborskim zastupnicima i ostalim političarima koje susrećemo na ulici. Ako i to moram sam prvi započeti nema problema, ionako imam odlične čizme sačuvane baš za neku takvu priliku.

Bilo bi dobro da još netko ima prigodnu obuću, jer je kvazi političara puno, a moje noge su samo dvije. No, kako je do novih izbora još podosta vremena, možda se i sam snađem. A da ih samo pljunemo svaki put kad prolaze ulicom pored nas? To može baš svatko tko se osjeća izigranim, iako su oni navikli pljuvati jedni druge i sami sebe, pa im time nećemo bitno poremetiti krvotok. Oni ne znaju niti pocrvenjeti u licu od srama. Ili da mi kao građani sami odredimo vrijeme novih izbora? Zašto čekati nova poniženja i dodvoravanja gorima od sebe na koja su sposobni oni za koje mislimo da nas zastupaju? Po nekima treba sačekati konac sljedeće godine, po nekim drugima treba se početi radovati tek 2012. godine, a po meni - sve je to moguće već od danas. Stvar naše odluke.