GUBLJENJE VREMENA: Zaustaviti curenje dokumenata s WikiLeaksa teoretski je nemoguće

Ivan Kegelj

6. prosinca 2010.

GUBLJENJE VREMENA: Zaustaviti curenje dokumenata s WikiLeaksa teoretski je nemoguće

Ovo je već pravi rat. S jedne strane najmoćnije zemlje svijeta, a s druge WikiLeaks. Julijanu Assangeu uskratili su domenu, a potom su PayPal i Amazon odbili transferirati novac od donatora do Leaksa. Prvi problem Wiki je premostio prebacivši se na - ch domenu, a očekuje se da će preskočeni biti i Amazon i PayPal. WikiLeaks je pod konstantnim napadima, ali informatička revolucija ovu borbu je učinila neravnopravnom. Raspižđene vlade nekolicine država svijeta potpuno su nemoćne i nemaju nikakvu šansu zaustaviti curenje dokumenata. Pogledajte zašto

Rekosmo, dakle, da su američka i druge svjetske vlade koje su zainteresirane da curenje dokumenata prestane potpuno nemoćne pred WikiLeaksom. Samo je jedan razlog njihove nemoći, a to je - Internet, majka svih mreža

Na stalne DOS napade WikiLeaks je odgovorio starom tehnologijom, a to su stranice ogledala, koje se u trenutku dok ovo čitate otvaraju širom svijeta. O čemu se radi pojasnio nam je za tu stvar u Hrvatskoj najkompetentniji sugovornik Marko Rakar.

- Jednostavno, WikiLeaks je uputio poruku u kojoj traži ljude da im konfiguriraju teren na svojim stranicama, a oni nakon toga samo uploadaju svoj sadržaj. Tako nastaje stranica - ogledalo. Riječ je o staroj tehnologiji koja se koristila nekad kad su webovi bili veliki, a linkovi spori. Tad je bilo poželjno da imaš kopije sajta: jedan primjerice za Ameriku, jedan za Europu, itd, itd. Tu tehnologiju kopiranja WikiLeaks sad koristi da se njegova stranica pojavljuje u ogledalima širom svijeta, kaže Rakar.


Marko Rakar

Ovaj informatički stručnjak kojeg je Hrvatska zatvarala poradi neutemeljene sumnje da je objavio od javnosti skriveni Registar hrvatskih branitelja nadalje pojašnjava da su nastojanja za sprječavanjem daljnjeg curenja dokumenata naprosto smiješna.

- To je sad i teoretski nemoguće zaustaviti. Naprosto je neizvedivo. Jedini način na koji bi se to moglo jest da se ugasi internet u cijelom svijetu, pojašnjava Marko Rakar, na mreži poznatiji po svom pseudonimu - Mrak.

Niti oduzimanje domena cenzorima ne može pomoći. Rakar to pojašnjava ovako: "Ti na internetu uopće ne moraš znati ime servera da bi mu mogao pristupiti. Dovoljno je da mu znaš IP adresu, a te adrese ljudi dijela putem face, pa rade redirekcije sa servera na server i slično. Ukratko, ovima koji pokušavaju zaustaviti Wiki netko bi morao reći da samo gube vrijeme."


WikiLeaksov poziv na otvaranje "ogledala" širom svijeta

Na ovom mjestu valja ponešto reći i o šifriranom sadržaju koji je osnivač WikiLeaksa objavio na internetu kao svojevrsno osiguranje. Pretpostavlja se da se radi o svim dokumentima što ih je stranica dosad prikupila, a još uvijek su neobjavljeni. U slučaju da osnivača Wikija uhapse, bit će dovoljno objaviti na internetu šifru i taj sadržaj će biti otkriven kao i ovaj što curi i potapa svjetske vlade u sramotu.

- WikiLeaks je u svjetskim okvirima za internet napravio ono što je Severinin porno film napravio u hrvatskim okvirima. Sad svi širom svijeta traže, pretražuju i usput uče o internetu, kaže Rakar. Govoreći o DOS napadima na WikiLeaks, on objašnjava da u Kini postoje firme koje će za 35 dolara dnevno srušiti bilo koju stranicu na svijetu.

- Platiš 200 do 300 dolara i oni ti sedam dana ruše stranicu koju poželiš, a na koncu dobiješ i fakturu za naručen i plaćen posao, zaključuje Mrak.


Od cenzure su gluplji samo cenzori

Za kraj ostavljamo još par rečenica o onima koji gube vrijeme pokušavajući spriječiti da njihovi građani doznaju istinu. Američka vlada svim državnim dužnosnicima naložila je da ne smiju čitati sadržaj klasificiranih dokumenata s WikiLeaksa bez obzira što su objavljeni. Divizijama državnih dužnosnika zabranjeno je da o tome čitaju i u novinama. Kad otvore novinsku stranicu na kojoj su objavljeni klasificirani dokumenti - oni je jednostavno moraju preskočiti inače slijede disciplinske mjere. Moramo primijetiti: primitivna metoda cenzure kojoj u 21. stoljeću ne bi smjelo biti mjesta.