Split 3 je dio grada podignut sedamdesetih godina prošlog stoljeća za 40.000 do 50.000 stanovnika, velikih socijalnih ambicija. Uvjetno rečeno, modernistički grad u gradu (kasni modernizam rafiniran strukturalizmom, s vraćanjem fokusa na pješačku ulicu). Značaj mu je široj javnosti predstavila televizijska serija „Betonski spavači“. U epizodi "Split između plana i kaosa", elaboriran je kao "najcjelovitija realizacija urbanističko-arhitektonske kulture u Hrvatskoj", na temelju urbanističkog rješenja "koje će se pokazati kao jedan od najbolje zamišljenih koncepata novih naselja na svjetskoj razini". Izgrađeno je 14.000 novih stanova. 

Nije sve, doduše, izvedeno kako je planirano. "Bitan dio novog dijela Splita nije ostvaren. Split 3 ostaje bez zamišljenog novog središta, koje je trebalo osigurati prostor za društveni život, kulturu i sport", sumira se.

Lako ćemo za predavanja o podvizima ili zastojima od prije pola stoljeća. No, zakuhalo je aktualno u Splitu 3, na Trsteniku. A to kako je zakuhalo ima sve veze s nedovršenošću modernizacije, kako glasi naslovni pojam te sezone serije. "Velika stambena naselja, edukacijske institucije, kulturni centri, javna infrastruktura, danas su često zapušteni prostori, mjesta kontroverzi, sukoba različitih interesa. Ideja javnog dobra uglavnom je napuštena", navodilo se u „Betonskim spavačima“. 

Split 3 – maketa (FOTO: Hildegard Auf-Franić, arhiva)

O aktualnoj buni stanara Trstenika, s pokrenutom peticijom i održanom javnom tribinom, izvijestila je Slobodna Dalmacija. Boje se, naime, "Kaufland scenarija". Za one koji nisu iz Splita: u sklopu istog kvarta, malo sjeveroistočno, niknula je lani svinjarija u obliku hale Kauflanda skoro potpuno nalijepljene na niže etaže stambenog nebodera arhitekta Ive Radića, prepoznatljivog dijela originalnog Splita 3. Ne treba biti arhitekt kako bi se uvidjelo da nešto jako ne štima s tom generičkom haletinom naturenom kao izraslina na sublimnoj Radićevoj zgradi. Sukob različitih interesa u prostoru prelomio se tako da je (još jednom) napuštena ideja javnog dobra u korist privatnog kapitala.

Sada je scenarij "Tommy" ono protiv čega se ustaje. U pitanju je raspis natječaja za idejno arhitektonsko-urbanističko rješenje komercijalnog kompleksa s garažom, u sklopu tzv. pojedinačnog zahvata P13. Provoditelj je Društvo arhitekata Splita (DAS), dok je autor natječajnog programa Dragan Žuvela, u radno vrijeme ravnatelj splitskog Zavoda za prostorno uređenje. 

U programu se kaže slično što i u „Betonskim spavačima“ o nedovršenosti izvornog urbanističkog koncepta Splita 3: "formirao se primarno program stanovanja, sporadično javne i društvene namjene, dok je realizacija poslovnih i športskih sadržaja u potpunosti izostala". Treba ipak reći da se u toj verziji radi o ne sasvim točnom podatku. Sportski sadržaji parcijalno su bili stavljeni u funkciju, osujećenu povratom imovine devedesetih (ironično, na istočnom rubu Trstenika, na poziciji planiranih sportskih terena, 2000-ih je nikla zgrada u sklopu koje se nalazi baš trgovina Tommy). Poslovni su pak sadržaji (trgovački, ugostiteljski, servisni) prema prvobitnom urbanističkom planu predviđeni i dijelom izvedeni u vidu "trgovačke ulice" na sjeveru obuhvata (samo bez rušenja drvoreda, prometnog kaosa i snižavanja kvalitete života stanovnika kakvo dolazi s Kauflandom), uz tržnicu i dućane za dnevnu opskrbu u unutrašnjosti naselja (sadržaji koje svakodnevno koristi cijelo naselje). 

Provedbeni urbanistički plan stambenog naselja Trstenik-Križine iz 1976. godine - sivo: stambene zgrade; narančasto: poslovni sadržaji; crveno: društveni i javni sadržaji (ILUSTRACIJA: "Split 3 – ulice, kvartovi, stanovnici")

Radi li se o slučajnoj nepreciznosti, grešci propustom u dobroj vjeri, ili o malom falsifikatu? Čut će se do kraja teksta. 

Što se, dakle, iza brda valja?

Evo malo konteksta. Zahvat P13 je određen važećim Generalnim urbanističkim planom Splita (GUP), kao jedan od 29 pojedinačnih zahvata za koje je "zbog značaja lokacije ili specifičnog odnosa prema kontaktnom prostoru i mogućih drugačijih pokazatelja izgradnje, potrebno posebno provjeriti moguća rješenja". 

Člankom 65. GUP-a, za P13 se propisuje obaveza provedbe natječaja, uz omogućavanje nove izgradnje u kapacitetu 15.000 bruto četvornih metara. Od sadržaja se uvjetuje otvorene sportsko-rekreacijske terene minimalne površine 5.000 kvadrata te omogućuje javnu i društvenu namjenu, sportski centar, poslovne sadržaje i javnu garažu. 

Granica obuhvata P13 (ILUSTRACIJA: Program javnog natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja za pojedinačni zahvat P13 – prilog 6.b.)

Problem, elem, nije u samom raspisu natječaja, naravno. Dapače, taj dio je za pohvalu. Predmet spora je ono što se traži natječajnim programom. 

Naime, Ulica Moliških Hrvata obuhvat presijeca na dio A i dio B. U dijelu B predviđa se "polivalentni poslovni objekt" – nadzemnog dijela 11.000 bruto četvornih metara, raspoređenih na maksimalno tri etaže. Objekt se na drugim mjestima u programu – terminologija malo šara – naziva i "poslovnom zgradom" ili "trgovačko-poslovnim centrom". Centralna namjena, koju se vrlo specifično zapovijeda i detaljnije razrađuje programskim smjernicama: "trgovina mješovite robe sa skladištem te s popratnim prostor za pristup i manipulaciju dostavnih vozila u vanjskom prostoru". To je taj Tommy. Popratne namjene dane su neodređenije, više na volju natjecateljima: ostali trgovački prostori, uslužni, ugostiteljski i uredski sadržaji. 

Urbanističko-arhitektonski natječaji se inače mogu provoditi kao realizacijski i anketni. Pojednostavljeno: kad su za realizaciju, ugovara se izrada projektne dokumentacije, dok kod anketnih nema takvog ugovaranja, jer ne može biti ni realizacije. Čemu onda služe? Prema odredbi nadležnog pravilnika, može ih se raspisivati u slučajevima kad "nije utvrđen program namjene i sadržaja ili nisu utvrđena urbana pravila", i to "radi analiziranja i istraživanja mogućnosti uređenja područja koje je predmetom natječajnog zadatka". U prijevodu: kad raspisivač ni sam nije siguran što bi u danom prostoru htio, pa neobavezno pita natjecatelje (anketira ih), da bi nekad poslije znao biti pametniji. Neutvrđenost urbanih pravila, kao drugi razlog, može biti osnova implementacije rezultata anketnog natječaja u prostornoplansku dokumentaciju.

Dijelovi i vrsta natječaja (ILUSTRACIJA: Program javnog natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja za pojedinačni zahvat P13 – prilog 6.d.)

Raspisivač je ovdje Grad Split (jer zahvat kao P13 cjelina je u lokalnoj prostornoplanskoj nadležnosti), no u pozivanju na pismo namjere tvrtke Effector – s istaknutim ciljem natječaja u realizaciji "polivalentnog poslovnog objekta" (točka 1.8. Uvjeta natječaja). U natječaj se, ukratko, išlo zato što je dotični investitor zinuo da zida svoj objekt. Samo malo ... natječaj za Tommy, za generičku haletinu – tko to još radi? E, pa mora se jer lokacija upada u P13, a za P13 je propisana ta obaveza neovisno o tome što se gradilo. Involvirani nisu stigli do zaključka da to onda, mora biti, nije prava lokacija za predviđati halu? Ne, nego neće biti hala. Novi dućan Tommy, kao prava pobuda cijele priče, bit će proglašen "polivalentnim poslovnim objektom". 

Dobro, od radova koji pristignu, naći će ih se sigurno arhitektonski dobrih, kvalitetnih. Za pretpostaviti je da pobjednički rad neće izgledati kao haletina. Neznani kolege upakirat će to fino, ne sumnjam. Srce cijele polivalencije, utvrdimo gradivo, ostaje ipak "trgovina mješovite robe sa skladištem te s popratnim prostor za pristup i manipulaciju dostavnih vozila u vanjskom prostoru". Nije šija nego vrat i nije supermarket nego šoping-centar? Ali, čekaj, zadano je zato i da natjecatelji isprojektiraju nešto ureda. Molim lijepo! To već zvuči kao sadržaj za kakav nije deplasirano raditi natječaj niti je opscen za turiti ga na lokaciju. Zvuči barem.

Kako obaveza ne vrijedi samo za lokaciju nove zgrade, nego za čitav zahvat P13, moralo se i dio A uvrstiti u obuhvat. Za realizaciju se u njemu, međutim, predviđa tek uređenje postojećeg kotarskog trga i pješačkog pravca Splita 3 koji se pothodnikom nastavlja u dio B. Izrađivač je propustio napomenuti da te dvije stavke iz dijela A niti ne vape za novim uređenjem, jer su već i sada adekvatne i dio sistema jednostavnog uređenja svih takvih površina na Trsteniku i Splitu 3 općenito (možda tek drvored ima koji krnji zub). Predmet su, štoviše, kontinuirane brige angažiranih građana, služe i kao galerija na otvorenom (npr. intervencije udruge KVART "Čovjek je nevidljiv" i "Čuvaj se psa"). Ozbiljan elaborat morao bi natjecatelje upoznati s tom dimenzijom urbanog života, umjesto foliranja obećanjima o malograđanskom krečenju.

Pothodnik na pješačkom pravcu (FOTO: Udruga KVART)

Uže prostorno rješenje se uvijek mora uklopiti u šire, a ne obratno – i zato moramo dobiti i nekakvo šire – no anketna razina, ponovimo, ne obavezuje. Gradu i investitoru ni iz džepa ni u džep da usput raspišu i nju. Recimo to ovako, u sukusu: neobavezna anketa o uređenju dijela A, koje će ostati na papiru, smokvin je list za urbanističku opscenost konkretnog projekta u dijelu B.

Fiškalska dispozicija

Kad je objavljen članak u Slobodnoj Dalmaciji, spomenuti Žuvela se ljutnuo – objavom na Facebooku (arhivirano ovdje) – što ga novinarka nije nazvala, da pita i za njegovu stranu priče. Ja se zato mogu poslužiti tom objavom da kolegijalno ispravim nanesenu mu nepravdu i navedem njegovu stranu. Što, dabome, ne znači da je neću o istom trošku kritički sagledati.

"2016. sam bia predsjednik DAS-a, tad smo napadali tadašnje izmjene GUP-a, za vrime gradonačelnika Baldasara", naglasio je uvodno. Znat ću ponešto o tome, a znat će i rečeni kolega da ću znati. Naime, 2016. godine sam radio u osječko-baranjskom Zavodu za prostorno uređenje (za laičku publiku: isti tip ustanove kao ona kojom danas ravna Žuvela, samo regionalne razine) – kritičko pretresanje lokalnih prostornih planova koji aspiriraju na donošenje bilo mi je svakodnevni posao. Na molbu nekih kolegica i kolega iz Splita, pa onda i predsjednika DAS-a – pretresao sam malo i taj Baldasarov, zaista kriminalan prijedlog plana. Mogu i posvjedočiti: drug ne mulja, časno se držao s iste strane barikade, na ispravnoj strani povijesti, bili smo kamaradi.

Ej, davno bilo. Relevantno je ipak utoliko što je prenamjena zone R1 (zapušteno igralište), unutar istog ovog zahvata P13, predstavljala jednu od kriminalnijih stavki tih izmjena GUP-a. 

"Napadali smo ih", evocira Žuvela, jer se "minjala namjena iz rekreacijske u mješovitu, uz veliko povećanje izgradnje, i to je bia stvaran pokušaj 'udara' na prostor". 

Sjetio se toga zato da bi komparativno porekao da ovo što on sam danas radi predstavlja sličan "udar" na prostor. Ističe presudnu razliku: "X godina nakon, došla je inicijativa da se zahvat P13 aktivira, preko javnog arhitektonskog natječaja, po važećim odredbama plana".

Čekaj, kojeg plana?

Misli na GUP. U dijelu B, u kojem je predvidio trgovačko-poslovni centar, nije bilo nikakve prenamjene, jer GUP oduvijek tu i planira M2 (mješovitu namjenu – stambenu i poslovnu). Dakle, sve je u redu! Nema prenamjene – nema teme!

Korištenje i namjena prostora (ILUSTRACIJA: GUP Splita, Kartografski prikaz 1)

Žuvela zauzima poziciju zadovoljavanja time da je, kako tvrdi, sve regularno što se tiče formalne prostornoplanske procedure. A po nekim supstancijalnijim stručnim mjerilima (da ne kažem ljudskim)? 

Kardinalna problematika

U programskim smjernicama, moj bivši kamarad natjecatelje na jednom mjestu upućuje da trebaju "valorizirati ambijent, urbanu matricu, vizure, pješačke pravce te obogatiti prostor novim sadržajem". Hajde. Novi sadržaj kako ga je zadao i jest ono sporno u svemu, ali inače bi bilo legitimno razmišljati o dodavanju novih sadržaja. Daje li Žuvela pritom kakve smjernice što se tiče valorizacije prvobitnog plana Splita 3? Vidjeli smo da je generalno adresirao nedovršenost koncepta – što nije neispravno za konstatirati. U sklopu urbanističke analize samog zahvata P13, Žuvela navodi i da se "radi o urbanistički neartikuliranom i 'nedovršenom' prostoru koji je ostao kolateralno neostvaren u okviru velikog urbanističko-arhitektonskog projekta 'Split 3'", budući da su „i ovdje poslovni, društveni i rekreacijski sadržaji ostali nerealizirani, zaključani između stambenih ulica koje su ipak bile prioritet“. 

I opet istura na prvo mjesto tobožnju neostvarenost poslovnih sadržaja – potencirajući potrebu za njima, kako bi se prodala agenda natječaja. Pritom ih retroaktivno ucrtava u zonu zahvata P13 iz prvobitnog PUP-a, koji ih je predviđao na sjeveru Trstenika (gdje ponešto i jesu ostvareni), ali ne i uz Ulicu Moliških Hrvata (koja je po tom planu imala čisto pristupni, stambeni karakter, za razliku od današnjeg tranzitnog), niti igdje unutar zahvata P13. Tu su planirani tek 1997. godine, Detaljnim planom uređenja stambenog naselja Križine-Trstenik (DPU). Ali ni tada kao glomazni šoping-centar, nego kao tri umjerenija poslovna volumena (C3, C4 i C5) ukupne bruto površine dvostruko manje od programa koji zadaje Žuvela.

Detaljni plan uređenja stambenog naselja Križine-Trstenik (ILUSTRACIJA: "Split 3 – ulice, kvartovi, stanovnici")

Na koji način je izrađivač natječajnog programa, mimo onoga što je u Splitu 3 ostalo nedovršeno, upoznao natjecatelje s njegovim dobrim stranama, s ostvarenim prostornim vrijednostima? U poglavlju "Vremenski pregled lokacije" navodi se sljedeće: "Kao što je poznato, zadani urbanizam je produkt urbanističkog projekta čiji su kreatori bili članovi slovenskog tima – Vladimir Mušić, Marjan Bežan i Nives Starc. No, artikulacija tog urbanizma se materijalizirala kroz autorska rješenja pojedinih arhitekata koji su projektirali stambene ulice Splita 3, realiziranih u razdoblju velikog graditeljskog pothvata (1970.–1979.)." I to je to. Suhi podatak da je, eto, sedamdesetih rađen taj i taj veliki projekt. Na gramatiku se neću osvrtati, ali autor ni da bi riječ beknuo na planu urbanističke valorizacije – što u potpunosti ostavlja na natjecateljima. Nula upozoravanja na konkretne aspekte na koje trebaju obratiti pozornost ili nedajbože uvažiti ih pod mus.

U epizodi „Betonskih spavača“ pogođen je čavao u glavu problematike današnjeg odnosa prema prostoru Splita 3: velika slobodna područja među stambenim blokovima postala su "zona korozije izvorne urbane ideje, u kojoj se proizvoljno intervenira". Kolega Maroje Mrduljaš objašnjava to zaustavivši se upravo pred zahvatom P13. Nerealiziranost je dovela do današnje sadržajne nedefiniranosti – uslijed čega i postaje opravdano raditi natječaje koji će donijeti prostornu artikulaciju, pa i unijeti nove sadržaje koji sve skupa mogu konsolidirati. Samo – kakve? 

Do korozije dolazi, upozorava Mrduljaš, tako što se "međuprostor na neki način dekonstruira, raspada, pa i napada novim gradnjama koje izlaze izvan tog sistema otvorenosti između blokova". Za primjer pokazuje dvije poliklinike "koje su se nakačile na postojeće ulice, na postojeće poteze i ne korespondiraju dobro s izvornom idejom Splita 3."

Maroje Mrduljaš pokazuje prostornu koroziju u zahvatu P13 (SCREENSHOT: Betonski spavači)

A što je rekao Žuvela o tim poliklinikama? Praktički ništa. Jedna od njih nalazi se baš unutar granica P13, i pojela je prostor planiran za vrtić, no u natječajnom programu se samo konstatira njena prisutnost: da je etažnosti S+P+2, ravnog krova i "suvremenijeg oblikovanja". Ni a ni be o problematici o kojoj je Mrduljaš govorio - da takve parazitske novogradnje predstavljaju upravo "udar na prostor", aterirajući u njega bez ikakve veze s urbanističkim konceptom Splita 3. 

Kako je moguće da se programom koji se namjerio reurbanizirati P13 uopće ne spomene kardinalna problematika tog prostora? Čini se da moramo gledati dokumentarne serije kako bismo dobili ključnu informaciju o kontekstu, koju ne dobijamo iz elaborata urbanističko-arhitektonskog natječaja. Smiješno.

Možda je autor bio stava da valorizaciju Splita 3 i današnju osnovnu prostornu problematiku s njim u vezi nije ni potrebno iznositi, jer je ionako svima poznata? To bi bio dibidus krivi pristup u izradi elaborata – i ne bi ekskulpirao Žuvelu. Ali pitanja koja postavljam ionako su retorička. Ne moramo se praviti da nam nije jasno kako je morao preskočiti podcrtavanje koncepcijske vrijednosti Splita 3, kao i problematiziranje poliklinika – otuda što će također i objekt kakav nalaže natječajem predstavljati egzemplar te kardinalne teme, te kataklizme urbanizma, kao napad novogradnjom koja korodira koncept Splita 3.

"Ta opasnost da se izvorna ideja negdje uništi nastavlja se i dalje", domeće Mrduljaš, "i aktualne urbane borbe odvijaju se upravo pregovorima oko ovih prostora koji su još uvijek zeleni, ali sutra možda više neće biti". Epizoda „Betonskih spavača“ je iz 2020. godine i referira se primarno na R1 zonu, sa zapuštenim igralištem – o čemu je govorio i Žuvela kao o borbi iz 2016. godine. Negira da je ove sezone u P13 na djelu istovrstan "udar na prostor", samo s kontra strane ceste, zato što se sam zatiče s druge strane barikade, promijenivši kaput, prešavši na krivu stranu povijesti, napuštajući ideju javnog dobra, otvarajući prostor za moljce privatnog kapitala koji se parazitski kače i izjedaju međuprostor Splita 3 na regresivan način.

Pitanje stomaka

U natječajnom programu konstatira se o DPU-u da je "pratio osnove smjernice i sadržajne propozicije koje bi se mogle sagledati kao kontrolirani pokušaj urbanističke finalizacije zadanog područja". Uzmimo i da je DPU iz 1997. godine zbilja zastario i neprovediv danas u tom identičnom izdanju, svejedno bi se očekivalo da izmijenjeni DPU, onosno naputak za anketnu fazu natječaja na temelju koje će ga se izmijeniti, zadrži istu ideju urbanističke finalizacije područja; da se dovrši ono što je ostalo nedovršeno, na korist stanara i svih namjernika; unaprijedi ambijent sukladno onome kako je taj ambijent i zamišljen. 

Očekivalo bi se, barem ako ćemo vjerovati proklamiranom etosu kojim se Žuvela brani pred prozivkama. Stanarska negodovanja odbacuje podvlačenjem da se radi o procesu "kojeg prostorni plan, a i Zakoni, dopuštaju, koji je tu planiran desetljećima, koji zaista nije prosta, nekontrolirana devastacija te koji se provodi na transparentan način". Osim fiškalske dimenzije, tu je – vidimo – i ona koja se poziva na supstancijalnu urbanističku korektnost projekta (nipošto devastacijsku!). Zamjera stanarima što ih "uopće ne zanima kakva će ta zgrada biti, u kontekstu toga što prostorni plan dopušta i što se može raditi, već oni kategorički ne žele poslovnu zgradu". Žuvela cilja na to što će sama procedura dolaska do rješenja biti ona urbanističko-arhitektonskog natječaja, odnosno najkvalitetnija moguća. Zaista, institut natječaja je krasan instrument, arhitekti će ga uvijek hvaliti, uključujući i mene. 

Ali stanari, banda jedna, ne žele to – žele "šetališta, parkove, zelene oaze i dječja igrališta". Čudno je da je to Žuveli čudno. Problem je u tome što je zadatak urbanistički zadan posve nedemokratski. Uzalud transparentna konkurencija ideja ako natječajni program ne valja. Kvalitetni radovi mogu svojom arhitekturom amortizirati prostornu promašenost sadržaja, ali neće učiniti da prestane biti promašen. 

Novi sadržaj koji bi tu obogatio ambijent sigurno nije šoping-centar, što s konceptom Splita 3 nema nikakve veze, ne dovršava ga ni na koji način, sjeda u njega kao bombaš u avion, naliježe na Kovačićeve nebodere poput mrene na oko. „Betonske spavače“, bit će, nije gledao? Stambeni potezi postavljeni su na velikim distancama – pokazuje rukom Mrduljaš – s prostorom između mišljenim "kao zeleni prostor, kao oaze s igralištima, s rekreativnim sadržajima i možda drugim javnim zgradama". Kad bi bilo po volji stanara, radilo bi se o – kako ono Žuvela sam reče – urbanističkoj finalizaciji zadanog područja, u duhu izvorne zamisli Splita 3. 

Pogled sa sjeveroistoka na dio B, za realizaciju (FOTO: Program javnog natječaja za izradu idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja za pojedinačni zahvat P13 – prilog 6.h.)

Neshvaćeni umjetnik potužio se na propust pobunjenog kotara da uvidi kako "unutar zahvata ima upravo svih tih sadržaja – i pješačka šetnica, i dječji park, i igrališta". Zgodno je ovo kako reče: unutar zahvata. Unutar kojeg dijela zahvata? Nije napomenuo da ne unutar dijela B, za realizaciju. Nije napomenuo ni da je uređena pješačka šetnica postojeće stanje, a ne ishod natječaja. Generalan kaos u prostoru sjeverno od Ulice Moliških Hrvata svakako traži prostornu artikulaciju, no anketni karakter natječaja za taj dio znači da se ne radi o sadržajima koji će se izvoditi u sklopu projekta. Dogodit će se jednom nekad ili nikad. Žuvela manipulira kad ih izvlači kao odgovor na prigovore što projekt umjesto njih predviđa komercijalnu zgradu, koja u kontekst Splita 3 pada s Marsa. Žuvela u svom folirantskom pametovanju stanarima ili prešućuje ili zbilja ne uviđa da govore stručnije od njega kada kategorički ne žele to što im nameće. 

Osobno, skeptičan sam da se ono što govori posve podudara s onim što misli. Ne čini mu se, okom arhitekta, da pokušava silovati prostor u koji sadržaj kakav nalaže ne pripada na preko nekoliko razina? Prošao je arhitektonsko obrazovanje, a nema teorije da bi ikad prošao barem kolegij urbanizma kad mu se stvarno ne bi činilo. Razabiranje kakvo ne bi bilo ni za dvojku. Govorimo o osnovama osnova na stručnom planu. Ma čak ni to. Dovoljno bi bilo, ponovit ću, pogledati „Betonske spavače“, makar i s ceste. Ali pravo pitanje nije ono dvojke već stomaka. Ne uvijajmo: Žuvela se ignorantski postavlja zato što je nužno postavljati se ignorantski da bi se imalo stomak za gurati ovakav projekt. Namjerno bira biti urbanistički nepismen, premda po obrazovanju to nije, sklanjajući se u fiškalsko inzistiranje na tome da je namjena u GUP-u bila i ostala M2 i da uvjeti gradnje to dozvoljavaju.

Lov u mutnom

Što je najgore, niti formalno-pravno stvar nije čista. 

Žuvela upozorava pobunjene stanare Ulice Dinka Šimunovića da su se 2016. godine borili da se ništa ne mijenja i ništa se nije mijenjalo, a sad se protive što se 20 godina od donošenja GUP-a "ide provesti natječaj za dobit rješenje zone po izvornim parametrima iz GUP-a". A DPU? Otkud da ne po njegovim parametrima? Za laičku publiku: DPU je plan užeg područja, koji je, kao specifičan za svoje područje i detaljnije razrađen, unutar svojih granica nadležniji od onog generalnog (tj. GUP-a), odnosećeg pri manjoj detaljnosti na cijeli grad. Kao što su upozorile kolegice koje stoje iza anualne manifestacije "Split 3 – ulice, kvartovi, stanovnici", Jelena Borota, Mariana Bucat i Višnja Kukoč, DPU je još uvijek na snazi, te "za to područje propisuje strože uvjete gradnje nego GUP, no u natječajnom programu DPU se u potpunosti ignorira."

U svojim programskim smjernicama, Žuvela tvrdi da "DPU ovde nije referentan dokument u smislu prostorno-planskih parametara". Kaže nam se: "napravljen prije izrade aktualnog GUP-a, nije s istim usklađen, niti adekvatno korespondira s suvremenim potrebama i mogućnostima". Šifrirani način da se kaže: Ne korespondira s potrebama investitorskog pisma namjere u čijem interesu se ovo radi.

Žuveli GUP uvjetno daje za pravo, zaista nalažući izmjenu DPU-a. Računajmo i s anketnim karakterom natječaja kao legitimnim modelom preispitivanja važećih urbanih pravila, na osnovu čega DPU upravo i može biti izmijenjen. U redu – ali, halo, još uvijek nije izmijenjen! Po kojem ćete planu tražiti dozvolu za zgradu – po GUP-u možda, preskačući još uvijek važeći DPU? Malo ste u zakonskom ofsajdu tu. Još uvijek ova država ima neku legislativu prostornog uređenja – nije dovoljno provesti natječaj kako bi se moglo zidati protivno važećoj prostornoplanskoj dokumentaciji. 

Sve će formalno-pravno biti regularno ukoliko Grad prvo izmijeni DPU, sukladno anketnoj razini natječaja, pa izda dozvolu po njemu. Ili ga – ima i ta opcija – stavi van snage, pa je izda po GUP-u. Problem je samo što u oba slučaja Grad to ne može napraviti čisto na svoju ruku, samovoljom. Nominalno, ne živimo u diktaturi. Postoji neka prokleta procedura, koja, između ostaloga, traži provedbu javne rasprave o izmjenama i dopunama planova, odnosno o njihovom stavljanju van snage. Način na koji natječajni program govori o tome prejudicira ishod javne rasprave. To je direktno bezobrazno i uzurpatorski. Tretira nevaženje važećeg plana kao formalnost, nešto što se unaprijed podrazumijeva i ne treba ići pred sud javnosti – premda zakon kaže da mora. Žuvela valjda misli da je formalnost jer GUP traži izmjenu DPU-a, ali to ne znači da je traži mimo procedure. 

Postoji razlog i zašto GUP traži izmjenu, a ne ukidanje DPU-a. To znači da se upravo na GUP-ovskoj razini sagledavanja ocijenilo kako za područje u obuhvatu trebaju detaljniji parametri, da oni generalni nisu dovoljni. Što ne predstavlja preporuku, već zakon ponašanja u prostoru. Žuvela dio natječaja za realizaciju otvoreno, bez pardona, nalaže po parametrima iz GUP-a, čime u perspektivi prejudicira baš nevaženje, a ne izmjenu DPU-a.

Osim procedurom stavljanja van snage, DPU može biti smatran nevažećim i u slučaju neusklađenosti s GUP-om. Ako je uži plan u nekom dijelu neusklađen sa širim, primjenjuje se u tom dijelu širi. Ali čak i da je tako, korištenje okolnošću predstavljalo bi lov u mutnom – jer lovi interval podreguliranosti prostora, oportuno izigravajući sam GUP u njegovom zahtjevu da nekog DPU-a bude (Žuvela se pravi da slijedi odredbu GUP-a i poziva se na nju dok je 'ladno ignorira u dijelu koji mu ne odgovara). Rabota koja u najmanju ruku ne bi priličila Društvu arhitekata Splita, kao sastavnici Udruženja hrvatskih arhitekata. 

Otkrit ću laičkoj publici još jednu tajnu: postoji određeno polje interpretacije što uopće predstavlja detaljniju razradu, a što neusklađenost, o čemu nadležna tijela onda izdaju svoja tumačenja i kroz što se otvara siva zona manipulacije. Planeri već imaju PTSP od doza proizvoljnosti, kako se kojem službeniku sprdne. Bilo kako bilo, natječajnom programu nije priloženo nikakvo takvo tumačenje i nije jasno na temelju čega si Žuvela utvara pravo da prejudicira isključivo uvjete gradnje iz GUP-a kao referentne. 

Podsjetio bih odmah i na članak 62. Zakona o prostornom uređenju, kojim se posebno garantira pravo užih planova da propisuju "viši prostorni standard" od šireg plana – što se onda ne može smatrati neusklađenošću. Dočim se ovdje upravo radi o pitanju višeg prostornog standarda, tj. strožih uvjeta gradnje u DPU-u u odnosu na one iz GUP-a.

Jedina ispravna dinamika, s obzirom na bjelodanu nestabilnost aktualnih urbanih pravila, bila bi da je Grad raspisao anketni natječaj, na temelju prvonagrađenog rješenja izmijenio DPU, pa tek nakon što to prođe javnu raspravu i bude demokratski usvojeno, raspiše natječaj za realizaciju neke zgrade, prema novim planskim parametrima. Zašto nije tako i napravljeno? Isključimo li mogućnost da su u gradskom stručnom upravnom tijelu nepismeni u svom poslu, jedina preostala mogućnost je da love u mutnom, dok im Žuvela i DAS drže ljestve.

Na stranu što je propušteno oprati natječajni elaborat u sedam voda lekture, redakture i korekture prije puštanja u objavu, ali radi se o jezivoj žvrljotini i po nizu stručnih osnova, uz to što je dubiozna zbog lova u mutnom. Sramota Društva arhitekata Splita i sramota Hrvatske komore arhitekata što je natječaju na bazi takvog elaborata uopće izdala registarski broj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Betonski spavači

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.