Novica iz 1914. godine (5. dio)

Glober

8. rujna 2006.

Novica iz 1914. godine (5. dio)

Nažalost već poznajemo atmosferu u kojoj se odigravaju tužni događaji koji su obilježili kasnija desetljeća u kojima dva naroda, živeći jedan uz drugi, dugo nisu mogli pronaći jezik međusobnog razumijevanja. Kako je ovo predzadnji nastavak iz kojega se vidi od čega je štošta lošeg na ovim prostorima započelo, nije mi namjera uvodom skretati pažnju čitatelja na bilo što, samo želim da se konačno stavi točka na sve loše događaje

Oko 3 sata po podne dobismo zapovjed otvoriti rojnu prugu i tako preko vrtova uniči u mitrovicu i neprijatelja ako je u grad unišao iztjerati. kad stigosmo u grad jave nam da neprijatelj u gradu nije bio nego je samo pod grad došao i onda se okrenuo prema Rumi, zato mi opet dobijemo zapovjed da zaposjednemo onu cestu što vodi u rumu i več smo čuli daje vojska što bjaše u rumi liepo dočekala i da srbi bježe glavom bez obzira prema savi natrag, oko 9 sati se predadu njih 18 srba nama i pripovjedahu da su bili kod mosta koji daje raztepen i tako nemože nitkonatrag, srba seje toliko natisnulo kod save da jedan drugoga riva u vodu a švabo puca, i njima je težko pošlo za rukom iz one gužve izbeči i izpod obale knama doči da se predadu.

oko 11 sati ih stigne još oko 200 a i pucnjava je postajala uvijek slabija, u jutro odpremimo zarobljenike u kaznionu a 20 ljudi budu poslani tamo gdje je bio srbski most kod istog se je dogodilo sliedeče kad je telefonom javljeno na sve strane dasu srbi prešli dobije jedna satnija zapovjed da srbe obadje i da gleda uništiti most neznam koja je to regementa samo sam vidio da imadu ko snieg bjele parole i tako ta satnija krene od Hrtkovaca izpod obale save i sretno se privuče do mosta, tu su kraj mosta srbi prevezli 4 topa najednoč skoče izpod obale naši vojnici i obkoliju topove i momčad koja je kod istih bila zapovjednik satnije naredi uhvačenim topdjijama da moraju iz topova pucati na most i raztepsti ga što ovi i učiniše, sa zarobljenicima se istim putem povrati kojim je i došao, tako srbi kod uzmaka ne nadjoše most i moradoše izginuti ili se predati, pripovjedahu da je ok 7.000  tog dana zarobljeno jasam ih mnogo vidio na kolodvoru ali toliko ne.

20 ljudi što odoše k mostu morali su ona 4 topa odvuči na cestu jer se skonjima nije moglo tamo a i srbi su iz srbske strane pucali pa je bilo vrlo opasno, na večer je odredjena jedna satnija zakopati mrtve i kupiti puške. ali kad počeše skupljati vikahu srbi iz preko "Po danu zakopajte srbsku djecu i dovedite popa nek ih blagoslovi, nečemo pucati" treči dan je došlo nekoliko žena srbkinja i pop iz mitrovice i zakopaju mrtve a vojnici skupe 4 kola pušaka. to je bio svršetak Timočke divizije i prvi udarac Srbiji. moj 2 vod bude odredjen za stražu na mitrovačkom kolodvoru a drugi odoše neznam kuda.

nekih 5-6 dana bili smo na kolodvoru a srbin je redovito svaki dan bacio 5-6 granata koje na sreču nisu nikome nahudile. onda opet dodje glas da su srbi i opet prešli i tako napravimo rojnu prugu od Mitrovice do rume i dalje dole do zemuna tako dasmo zahvatili cieli onaj kraj gđe se je mislilo ito uvjek uz željezničku prugu za bentom. tako smo ležali preko 24 sata a kiša je uvjek padala i pošto se neprijatelja nigde nije pojavio podjemo napred prema klenku, moram pomenuti da ova 24 sata nitko nije jeo jer su se kuhinje i kola nekud sklonili da ih nismo mogli nači.

osim nekoliko hitaca iz topa nije ni jedna puška opalila. drugi dan stignemo pod selo Klenak obkolimo ga nešto malo civila što bijaše u selu otjeraju žandari a drugo t.j. večina je otišla sa srbima preko neki nemci, odnosno žene im pripovjedahu dasu naši srbi liepo dočekali srbski vojsku gostili ih pravili im jarke odkale če pucati na nas, i išli su gledati koliko naše vojske ima i kako stoji, kad se vratiše jave daje švabe kao mrava i dasu obkoljeni te da nema drugog izlaza nego samo preko u srbiju tako pokupiše sva kola što u selu nadjoše natovariše jestvine i žito i odoše preko.

to nam je pripovjedao jedan katolik 13 godišnji dečko koji je morao upreči konje i sa srbima preko iči ali je treči dan pobjegao i skolima došao knama jer mu je otac služio u našoj pukovniji. Kad zaposjednusmo selo jarak dodju žandari i zapališe cielo selo isto učiniše sa više sela, ali to ne bijaše uzalud jer u svakoj skoro kuči bijaše sakrito municije a možda i pušaka, paje neprestano praskala municija dok se vatra ugasila nije. nočom sam bio u patroli kad vidimo da u jednoj kučici nakraj sela kao da mali žižak gori odosmo vidjeti koje, kad udjosmo u sobi mrak pitamo kog ima ovdje nitko se ne javlja ali se ipak čuje lagano jecanje.

užgem šibicu i ugledam dvie žene jedna jako stara a druga mladja, leže obadvie na postelji, na upit zašto se ne javljaju odgovoriše, da ih je strah od nas i dabi i one kudgod otišle iz goručeg sela ali stara nemože od slabosti a mladja je tako bolesna da se skoro nemože mači zamole nas da im kučicu poštedimo od požara što im i obečasmo jer naša stvar ne bijaše zapaljivati. dosta žalosno izgledaše u sobi nešto malo sklopožja i krpa a rekoše da več prije bijahu naši vojnici i razvukoše sve što im se svidilo i štoje bilo za jesti i piti. tako ih ostavismo u njihovoj bjedi i odosmo za našim poslom.

(Nastavit će se ...)