Leone Brašnić ne dopušta da se njegov život svede na ono što mu je cerebralna paraliza otežala. Studira anglistiku i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dobitnik je nagrade za najboljeg studenta generacije. Mnogo putuje, odlazi na koncerte i u kazalište te aktivno sudjeluje u životu zajednice. 

Leoneova priča pokazuje koliko podrška obitelji i okoline može biti važna u stvaranju uvjeta u kojima osoba s invaliditetom može ostvariti svoje potencijale i voditi bogat, ispunjen i dostojanstven život. 

S Leoneom smo razgovarali o studiranju, preprekama s kojima se susreće, ali i o svemu onome što njegov život čini sadržajnim i zanimljivim.

Student generacije - Leone Brašnić (FOTO: Privatna album)

Uspješno završavaš studij, a trenutno si u fazi obrane diplomskih radova. Možeš li opisati svoje iskustvo studiranja? 

- Da, završavam i zapravo sam jako zadovoljan sa znanjem i podlogom koju mi je pružio studij, ali postoje neke prepreke s obzirom da sam osoba s invaliditetom, to jest osoba u kolicima. Glavna prepreka je da je potpora nedostatna, iako formalno postoji, u obliku nekadašnjeg Ureda za studente s invaliditetom, a sadašnjeg Odjela za akademsku prilagodbu, koji nudi podršku studentima s invaliditetom na temelju dijagnoze. Generalno, koliko sam mogao vidjeti, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu su najzastupljenija tjelesna oštećenja, a ima i dosta slijepih i slabovidnih osoba, te onih s lakšim mentalnim oštećenjima. Meni je podrška spomenutog Odjela nedostatna jer tijekom nastave moram obaviti nuždu, a to vršnjačka potpora koja se nudi – ne radi. Znači, moj osobni asistent mora doći, makar to bilo na sat vremena, samo da me odveze na WC.

Dakle, nisi zadovoljan s nivoom podrške tog Odjela?

- Formalna podrška postoji, ali nije dostatna. Ono što stvarno piše u dokumentima je da oni nude da mi netko zapisuje bilješke na predavanju, no to u praksi nekada nije tako. To formalno jest na papiru, ali oni se izvlače na „kartu“ da asistent koji pomaže ne razumije predmet.

Znači, ostaješ bez bilješki. Kako se onda snalaziš?

- Fokusirao sam se na to da izgradim prijateljstva s kolegama koji idu na moj smjer, pa su mi oni dijelili bilješke. Tako da sam potporu nalazio u njima i u profesorima, s kojima sam većinom u dobrim odnosima, na način da su mi ustupali prilagodbe tijekom studija, kao i sada, tijekom pisanja diplomskih radova. 

Da sumiram, profesori su ti izlazili u susret, a zadovoljan si i s podrškom kolega, no formalna podrška je izostala. Kako stvari stoje s prilagođenosti same zgrade fakulteta?

- Zgrada je prilagođena, postoje dizala putem kojih su dostupni svi dijelovi zgrade kojima studenti moraju pristupiti. Jedino dvorane – sobe od D1 do D7 – nisu baš pristupačne jer su građene u obliku auditoriuma. Napominjem da su moja kolica jako mala, i nisu električna, dok kolege koji imaju veća kolica, pogotovo ako su električna, ne mogu ući u sve učionice.

Sad kada si praktički gotov s fakultetom – čime bi se volio baviti u životu?

- Volio bih se baviti prevođenjem i prilagodbom standardnog tiska za osobe s invaliditetom. Mislim da su tome veoma pridonijele elektroničke i audio knjige, iako to neki ljudi smatraju „varanjem“ i „izvlačenjem“ od čitanja. Prema međunarodnim organizacijama, bilo kakav oblik čitanja, bila to standardna knjiga, Brailleova knjiga za slijepe ili audio knjiga – sve su to prihvatljivi oblici čitanja. 

Čime se voliš baviti u slobodno vrijeme, koji su ti hobiji i interesi?

- Hobiji su mi čitanje - hibridno ako mogu, da postignem normalnu brzinu čitanja. To znači da simultano čitam audioknjigu i običnu knjigu, bilo papirnatu ili e-knjigu. Sviram klavijature i pjevam, ponekad i slikam, volim jezike, knjige, putovanja i vrtlarenje.

Možeš li opisati kakvo ti je bilo iskustvo u osnovnoj i srednjoj školi?

- Brat Renato i ja završili smo redovnu, „vulgaris“ osnovnu i srednju školu. To napominjem jer postoje specijalne škole za osobe s invaliditetom. Kada su prilagodbe u pitanju, sve ovisi o dobroj volji ljudi koji sa mnom dolaze u kontakt. Imao sam sreću da su nas ravnatelji obje moje škole prihvatili. Primjerice, kada sam trebao u osnovnu naišao sam na problem što me nijedna škola nije htjela prihvatiti, samo zato što sam u kolicima. Onda sam se, srećom, ovdje u Dubravi upisao OŠ Marije Jurić Zagorke koja je prilagođena, redovna škola otvorena osobama s invaliditetom. Brat i ja imali smo sreću što smo bili jako dobri učenici, pa nam je taj, nazovimo ga akademski aspekt, pomogao da dobijemo prilagodbe koje nam trebaju. To podrazumijeva individualizirani pristup, što konkretno znači da smo imali „duplo“ više vremena na ispitima i da smo se za usmena odgovaranja dogovarali s profesorom koji nam termin odgovara. U mom slučaju to bi izgledalo tako da ako bi me profesor „nasumično“ prozvao, ja bih odgovarao idući put ili idući tjedan. Prilagodba također podrazumijeva da su profesori malo tolerantniji za kašnjenje i za odlaske na WC tijekom sata. Tu je bio i veći font teksta ispita. Drugo je sve bilo normalno.

Pravo na osobnog asistenta tek je prije tri godine regulirano kao zakonsko pravo osoba s invaliditetom. Možeš li nam opisati kako je osobna asistencija za tebe funkcionirala prije toga?

- Sve neprofitne ustanove moraju od nekuda povući sredstva. U slučaju udruga koje pružaju osobnu asistenciju to su najčešće europski projekti i poticaji. Ja sam tri godine tražio osobnog asistenta, jer taj posao malo ljudi želi raditi. Udruge ne rade selekciju, nego korisnici, iako bi trebalo biti suprotno. Prije ovog zakona postojala je distinkcija – ja sam u osnovnoj i srednjoj školi imao pomoćnika u nastavi, koji mi je pomagao uglavnom s fizičkim stvarima u školi, na primjer, nosio mi torbu, pisao mi bilješke, pratio me iz učionice u učionicu ... To se razlikuje od osobnog asistenta, kojemu je mnogo širi opseg poslova – idemo zajedno u kupovinu, pomaže mi oko kućanskih poslova, obavlja administrativne poslove i tako dalje. Na fakultetu ne postoji asistencija, nego nešto što se zove „vršnjačka potpora“. 

Kakvo je iskustvo navigiranja gradom tebi kao osobi koja se kreće u kolicima? Neke od ključnih lokacija u gradu su još uvijek potpuno neprilagođene. Možeš li koristiti tramvaje i autobuse, kako je kretati se po pločnicima? 

- Ne koristim baš tramvaje, većinom idem autom i taksijima. Ono što sam vidio je da ima puno više niskopodnih tramvaja, koji su prilagođeniji osobama s invaliditetom, jer onda netko ne mora dizati kolica i mene kako bih mogao ući. Takvi tramvaji i vlakovi su mnogo bolji i za mame s bebama i za starije ljude. Želim naglasiti da takva prijevozna sredstva mogu biti od pomoći svima, a ne samo osobama u kolicima. Bolnice donekle jesu prilagođene, iako ne na svim katovima pa me onda moraju nositi, a ja imam 70 kilograma, tako da je to teško ... Ustanove za socijalni rad, preko kojih dobivam prava, još su manje prilagođene. Pločnici su više-manje okej, osim u centru, gdje ima i puno manje označenih mjesta za parkiranje osoba s invaliditetom.

S kakvim se još infrastrukturnim i institucionalnim preprekama suočavaš – možda nešto čega mi ostali, ljudi bez invaliditeta nismo toliko svjesni?

- Bankomati, recimo, uopće nisu prilagođeni. Mislim da postoje samo jedna ili dvije banke u Zagrebu koje imaju spuštene bankomate, da im i ja mogu prići. Standardni bankomati su previsoki. Kazališta u Zagrebu, također, nisu baš prilagođena, odnosno djelomično su prilagođena. Ja dosta slabo vidim na daljinu, i poražavajuće mi je sjediti u zadnjem redu u kazalištu. 

Možeš li objasniti zašto je nekorektno koristiti riječ „invalid“ i zašto je puno prikladniji izraz „osoba s invaliditetom“?

- U zadnjih desetak godina jako se promijenila međunarodna terminologija i, uopće, obraćanje osobama s invaliditetom. U Hrvatskoj je to opet sporije jer mi sve sporije prihvaćamo. Prije su ljudi gledali osobe s invaliditetom po dijagnozi: znači, vide da ja ne mogu hodati i kažu: „ne može hodati, dakle, invalid je“. „Invalid“ kao izraz stavlja naglasak na teškoće koje osoba ima, recimo – netko ne hoda, ne vidi i tako dalje. U novije vrijeme, stavlja se naglasak na osobu kao individuu, što ja potičem. S njom se treba postupati kao s ravnopravnim članom društva. Osoba s invaliditetom je i dalje osoba, a ostatak fraze je manje bitan. Ima još jedan jako pogrešan termin koji stigmatizira osobe s invaliditetom, a to je „osobe s posebnim potrebama“. Tu je problem u tome što, recimo, ja želim prići ljudima i ne želim da me gledaju čudno ili kao da sam povlašten u odnosu na njih. Prilagodba tramvaja u gradu, na primjer, nije nikakav „poseban“ zahtjev. Te potrebe nisu „posebne“ nego se odnose na ono što mi treba da normalno funkcioniram u društvu. Stara terminologija previše mistificira pojam invaliditeta.

Imam dojam da puno ljudi ne zna kako pristupiti osobi s invaliditetom, ili im pristupa s nekim strahom, predrasudama ili sa zadrškom. Imaš li možda neke riječi za njih?

- Volio bih da samo pitaju ako ne razumiju nešto. Pomoć nekog drugog nije uvijek pomoć. Primjer su slijepe osobe koje sa štapom idu po gradu. Njima neće baš pomoći neke druge osobe jer se oni mogu sami kretati. Ja uvijek kažem da, ako ljudi nešto ne razumiju i žele nešto pitati – neka pitaju. Bolje je pitati nego da svom djetetu kažu „on je bolestan“ kada prolaze kraj mene.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.