„Male književnosti nisu male zato što su slabe ili nerazumljive, nego zato što ih iz svog kuta ne vidimo“, objasnit će ukratko u zagrebačkoj Booksi zbog čega već 22 godine publici donose Reviju malih književnosti. Ovogodišnje izdanje trajat će od 6. do 8. listopada, a posvećeno je migrantskoj književnosti, odnosno, spisateljicama i piscima koji, kako kažu, „pišu između različitih prostora, jezika i identiteta“. 

Zainteresirani će tako imati priliku čuti devet glasova s različitih kontinenata koji su na svom životnom putu zastali u Europi, a to su Aaiún Nin iz Angole, ujgurska pjesnikinja Abide Abbas Nesrin, Julia Cimafiejeva iz Bjelorusija, uzbečki pisac Hamid Ismailov, iranska književnica Fariba Vafi, palestinsko-sirijski pjesnik Muhamad Abd Al Monaem, ukrajinsko-španjolska književnica Margarita Jakovenko, Raša Al Kasim iz Iraka i Günel Mövlud iz Azerbajdžana.

„Njihova poezija i proza govore o napuštenom domu, ratu i progonu, ženskom iskustvu, prošlosti i pamćenju te o neizbježnom iskustvu bivanja strancem. Izmještenost pritom nije samo tema, nego perspektiva iz koje se iznova promišljaju identitet i pripadanje“, kažu iz Bookse u kojoj su za ovu priliku izdali i antologiju „Dobro smo. A vi?“ u kojoj su zastupljeni ovogodišnji gosti.

Ovi „glasovi“ govorit će u Booksi i Knjižnicama grada Zagreba, uživo, ali i putem zooma. Više o autorima i detaljan raspored programa možete vidjeti na ovom linku.

Ususret ovom hvalevrijednom događaju donosimo kratki intervju s azerbajdžanskom pjesnikinjom, novinarkom i prevoditeljicom Günel Mövlud što ga je vodila Booksina Ivana Dražić, koja zajedno s Miljenkom Buljević uređuje antologiju „Dobro smo. A vi?“. Mövlud je u antologiji zastupljena s izborom njene poezije koju je s ruskog preveo Ivo Alebić, a u Booksi će gostovati u srijedu 7. listopada u 20 sati, zajedno s Hamidom Ismailovim. 

Kratka biografija otkriva kako je Mövlud kao dvanaestogodišnjakinja morala pobjeći iz svog doma u Nagorno-Karabahu, kada je izbio rat Azerbajdžana i Armenije oko polaganja prava na tu regiju, koja je danas međunarodno priznata kao dio Azerbajdžana. Diplomirala je na Državnom sveučilištu kulture i umjetnosti Azerbajdžana, nakon čega započinje novinarsku karijeru. Danas živi i radi u Norveškoj kao gostujuća spisateljica, a u svom se radu fokusira na teme iz područja ljudskih prava, ravnopravnosti spolova, manjinskih prava, mirotvorstva i humanitarnih vrijednosti.

U srijedu u Booksi - Günel Mövlud (FOTO: Booksa/Mattis Kleeb)

Što za vas znači pojam „migrantska književnost“?

- Za mene emigrantska književnost označava jedinstvene romane koje su napisali pisci prisiljeni živjeti daleko od svojih domovina i odvojeni od svojih najmilijih. Ona znači i mnoge izvrsne filmove nastale prema djelima tih autora u emigraciji. Obuhvaća tekstove – i memoare – kakvih nema nigdje drugdje. Za mene emigrantska književnost znači Nabokova, Bunjina, Ummulbanu Asadullayevu, Limonova i Dovlatova.

Što mislite da migrantski pisci donose suvremenoj književnosti, a što bi joj inače nedostajalo?

- U različitim razdobljima različiti pisci u književnost unose različite vrijednosti, trendove, književne stvarnosti i jedinstvene kvalitete. Ipak, postoji jedna konstanta u onome što donose književnom svijetu: anatomija emigracije. Prema mojem mišljenju, svaki pisac kroz svoje tekstove otkriva novu i možda dotad nepoznatu stranu emigracije, ponovno nas upoznajući s tim bolnim procesom.

Zašto pišete?

- Odrastala sam u siromašnoj obitelji. Godine 1993., tijekom Prvog rata za Gorski Karabah između Azerbajdžana i Armenije, bila sam prisiljena napustiti svoje rodno selo kao izbjeglica. Morala sam pet godina živjeti u izbjegličkim kampovima. U tim uvjetima bilo je nemoguće iskusiti bilo kakvu zabavu ili ugodne strane života. Kao dijete – a poslije i kao tinejdžerica – jedino sam utočište pronalazila u knjigama i romanima. Bila sam dijete koje je doslovno živjelo u svijetu knjiga. One su mi pomagale da potisnem surovu životnu stvarnost – siromaštvo, strah i nedostatak radosti – i umjesto toga živim šarenim, radosnim životom. S vremenom sam shvatila da je književnost moje jedino utočište i moj način života.

Koji su najbolji i najgori savjeti o pisanju koje ste ikada dobili?

- Bilo je to u prvim godinama objavljivanja mojih pjesama. Kada je moja baka s očeve strane saznala za to, inzistirala je da joj posvetim pjesmu. Budući da sam je jako voljela, učinila sam to i pjesma je objavljena u jednim književnim novinama. Kada ju je moja majka pročitala, razbjesnila se i pitala zašto sam pjesmu posvetila baki, a ne njoj. Tada sam shvatila da književnost treba držati odvojenom od obiteljskih veza i da ne treba nešto pisati samo zato što je netko to zatražio. Što se tiče najboljeg savjeta koji sam ikada dobila, jedan mi je politolog rekao da kratke priče i romani zahtijevaju različite tehnike; ne može se oslanjati samo na prirodni talent, nego se mora i eksperimentirati s različitim metodama. Počela sam pohađati tečajeve pisanja i osjetila kako se moji spisateljski horizonti šire.

Na čemu trenutačno radite?

- Trenutačno pišem knjigu o zajednici afganistanskih žena u Norveškoj. Roman nosi naslov „Ghetto“. Knjiga se bavi solidarnošću među običnim ženama prisiljenima na život u egzilu i njihovim nastojanjima da kroz komunikaciju i razne aktivnosti jedna drugu spase od izolacije života u stranoj zemlji. U širem smislu, to je knjiga o anatomiji antiintegracije unutar muslimanskih zajednica u Europi.

Što ste posljednje pročitali?

- U posljednje vrijeme pokušavam ponovno pročitati cjelokupni Čehovljev opus. I s iznenađenjem shvaćam da Čehov kojeg čitamo u dvadesetima nije isti autor kao Čehov kojeg čitamo s četrdeset pet godina.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.