Prostori koji godinama propadaju, ljudi koji ih vlastitim rukama uređuju i zajednica koja se ondje počinje okupljati – tako je u kompleksu kod nekadašnjeg kolodvora Samoborčeka u Adžijinoj ulici na Trešnjevci nastajala mala autonomna zona, kojoj Zagrebački holding sada prijeti iseljenjem. 

Sve je počelo u proljeće prošle godine, kada se u kompleksu koji je godinama zjapio prazan i zapušten počela okupljati zajednica oko Džapca, besplatnog dućana u kojemu se „za džabe” moglo doći po hranu, odjeću, kućanske potrepštine i razne sitnice, o čemu smo ranije pisali na Lupigi. Ubrzo je u istom bloku prostore unajmilo i Kazalište potlačenih - POKAZ, neinstitucionalno, interaktivno i deprofesionalizirano kazalište koje u središte svojih aktivnosti stavlja rad sa stranim radnicima i tražiteljima azila. 

POKAZ i Džabac odmah su „kliknuli“ i razvili savezništvo, uz mnoštvo preklapanja aktivnosti i međusobnog pomaganja. Nakon nekoliko provala i požara u kojemu je izgorjela nadstrešnica, neformalni kolektiv koji je održavao Džabac, čiji sam rad i osobno podupirala, počeo je posustajati. Rasula se kritična masa ljudi koja je investirala trud i energiju u ovu inicijativu. Sve sporadičniji pokušaji čišćenja i oživljavanja prostora samo bi rezultirali nekom novom devastacijom, nakupljanjem smeća i obijanjem stropova i zidova. Prostor je, činilo se, bio osuđen na propast. Neko vrijeme POKAZ je bila jedina aktivna inicijativa u bloku, nažalost okružena uništenim prostorima.

Džabac u svojim najboljim danima (FOTO: Lupiga.Com)

I taman kada su se digle ruke od njega, prostor je dobio novi život. U ekspresnom roku, grupica pankera ulazi u ex-Džabac, tada potpuno devastiran, temeljito ga čisti od kutka do kutka, i osposobljava ga kao prostor za druženje. Negdje u isto vrijeme, u druge prostore oko Džapca i Pokaza useljava desetak ljudi, dalje u tekstu – susjedi, koji također vlastitim snagama uređuju prostor. U Adžijinoj se tako oformila jedinstvena zajednica u kojoj kazališni radnici, umjetnici, anarhisti, pripadnici romske zajednice te migranti i strani radnici idu na radionice POKAZ-a, kuhaju zajedničke ručkove, ali i neformalno se druže i okupljaju oko ovog trešnjevačkog minibloka.

Spokoj ove mini autonomne zone, za neke dom, za druge tako dragocjeno „treće mjesto“, naprasno je narušen 23. listopada kada je na zidovima kompleksa osvanula obavijest Zagrebačkog holdinga, u kojemu se stanari traže da u roku od pet dana „uklone nezakonito ostavljene stvari“ te im se u protivnom prijeti kaznenom prijavom „radi neovlaštene provale, narušavanja nepovredivosti poslovnog prostora i svjesnog uništavanja tuđe imovine“. Holding je, dakle, pustio da prostor godinama propada, a sada, kada pruža krov nad glavom ljudima koji su ga očistili, uredili i osposobili za život, odjednom te iste ljude želi iseliti i govori o „uništavanju imovine“. Poruka se odnosila na susjede. 

Iz zajednice koja se proteklih mjeseci spontano okupljala na ovom mjestu u vrlo je kratkom roku izrasla organizirana mreža otpora deložaciji. Mobilizirani su brojni prijatelji POKAZ-a, ali i šira zajednica, koja organizira dežurstva u prostoru, kako susjedi ni u jednom trenutku ne bi bili prepušteni sami sebi. Ljudi dolaze u smjenama, kuhaju jedni za druge, čuvaju prostor, neki ostaju u njemu i preko noći. Na stand-byu je i posebna grupa za brzu reakciju koja pomaže zagrebačkim skvotovima u slučaju napada ili deložacija, na koju stanari također mogu računati. Najvažnije je da susjedi ne moraju sami trpjeti zastrašivanja od strane policije, koja ih je već nekoliko puta posjetila, uz „preporuku“ da im bilo bolje da ih ne nađu opet ondje. I Holding je nekoliko puta poslao manje ekipe zaposlenika da „upozore“ stanare. Što se tiče stanarskog prava i prava posjeda, kako je odvjetnik Ivo Frangeš objasnio kolegi Janu Vržini, pravna razlika između vlasništva i posjeda ima važne praktične posljedice: obje kategorije uživaju zasebnu pravnu zaštitu, zbog čega Holding ne može samoinicijativno i nasilno provesti iseljenje bez ovršne isprave.

Prostori POKAZ-a koje iznajmljuje od privatnog vlasnika (FOTO: Lupiga.Com)

Prošlog petka sam, kako bih napravila reportažu s ovog mjesta, stigla u simpatičan i dobro mi poznat blok bivšeg Samoborčeka, ukrašen baldahinom kojega su članovi POKAZ-a sami „isheklali“, i brojnim muralima koje su, naravno, sami naslikali. To je upravo dan kada se u POKAZ-u tradicionalno kuha ručak i održava jedna od brojnih inovativnih radionica povezanih s metodama kazališta potlačenih. Prva osoba koju srećem je Robert, jedan od desetak susjeda, koji je ostao bez doma nakon što je romsko naselje pokraj Koprivnice u kojem je živio – sravnjeno sa zemljom. 

„Nisam imao gdje spavati, spavao sam vani, po klupama i parkovima”, govori.

Prije nekoliko mjeseci uselio je u jedan od prostora u bloku kod POKAZ-a, koji je bio u katastrofalnom stanju, pun smeća i fekalija. Očistio ga je i uredio taman pred dolazak hladnih zimskih mjeseci. Nešto zimske „opreme“ ima, ali grijalica – ni vode – nema. Robert kaže da želi ostati u ovom prostoru i izgraditi život ovdje. 

„Prava smo zajednica, k’o da se znamo dvadeset godina”, kaže on, dodavši kako se zbližio i sprijateljio s ekipom pankera koja je preuzela prostor Džapca. Robert i pankeri međusobno si pomažu, jedni su drugima čistili i postavljali vrata i prozore, a solidarnost nikada nije bila jača nego sada, kada im prijeti deložacija. 

„Ima smisla ovo napraviti, boriti se. Fakat se trudimo i svi želimo isto. Želimo da ovo opstane. Ako uspijemo, onda je to za slavit’“, kaže Robert.

Viki je jedna iz ekipe pankera koji koriste prostor nekadašnjeg Džapca za druženja. Razlog je jednostavan – drugog prostora nemaju. Svi su podstanari i žive u minijaturnim stanovima u kojima se ne mogu zabavljati. Zato su uredili ovaj prostor – kako bi se mogli družiti, a da nikome ne smetaju. 

„Nikad se nitko nije bavio tim prostorima, a drugi su ovdje stalno radili sranja. Palili su stvari, srali unutra. Mi smo sve uredili, mirni smo i tihi – i sada nas žele otjerati“, govori Viki.

Detalj iz mini autonomne zone (FOTO: Lupiga.Com)

„Pitali smo djelatnike Holdinga zašto je Grad pustio da prostor propada. Odgovorili su da nemaju novca za to. Nemamo ni mi, pa smo nešto napravili s tim prostorom. Rekli su i da imaju oko tisuću takvih prostora i da se ne mogu svima baviti istodobno. Pa dobro, ako imate tisuću takvih prostora, što vam znači ovaj jedan“, pita se Viki.

U jednom od posjeta nadležnih stanarima je bilo natuknuto da bi se možda cijeli ovaj prostor mogao rušiti, što je zapravo priča koja se periodično poteže još od kraja devedesetih. Tko zna tko je sve bacio oko na ovaj dio kvarta, otkako se, samo pedesetak metara dalje, gradi novi stadion u Kranjčevićevoj ulici, i otkako je preko puta ceste otvoreno kazalište HNK2 – novi faktor gentrifikacije. Važno je napomenuti i da je Holding vlasnik dijelova, ali ne i cijelog kompleksa. POKAZ, primjerice, iznajmljuje prostor od privatnog vlasnika.

„Ako bi htjeli nešto napraviti, morali bi otkupiti i prostor POKAZ-a, a POKAZ ga sigurno neće dati. Sreća u nesreći je što je ovdje udruga koja se neće samo tako iseliti“, uvjeren je Ivar, jedan od aktivista koji ovih dana dežuraju u prostoru. 

Ivaru je posebno dragocjena ova specifična vrsta socijalnosti koja se razvila oko POKAZ-a - susret ljudi iz različitih zajednica čije se putanje inače rijetko ukrštaju. Ovaj način povezivanja potpuno je drugačiji od uobičajene sorte interakcija na koje je naviknut na zagrebačkoj sceni. 

„Nema tu laganja, muljanja, ghostanja … nego su teške životne priče stavljene na stol. Nosimo se svi za tim stolom. Queer osobe, aktivisti, Romi, pankeri, beskućnici. Čekamo da za taj stol sjedne svatko od vas koji se osjeća izoliranim, odbačenim, prevarenim od sustava koji ga je zgazio ... čekamo vas sve jer nisu problem ni lijevo ni desno u političkom narativu manipulativne hegemonije nego slijepo vjerovanje da sustav brine za ljude“, objašnjava. 

Ivar je tu solidarnost prenio i izvan POKAZ-a, otvorivši Robertu i Viki vrata vlastitog doma.

„Pozvao sam ih da se družimo kod mene u stanu, da se otuširaju, da jedemo, gledamo filmove, spavamo na kauču …“, kaže.

Aktivistica i članica POKAZ-a koju ćemo za ovu priliku nazvati samo K., a koja je u organizaciju podrške susjedima uključena od samog početka, nekoliko puta je prespavala u prostoru. 

„Dosta je udobno: imamo madrac, toplo nam je, imamo WC i uvijek netko nešto kuha. Tako se usput i družimo, igramo društvene igre ... Važno mi je da se ljudi malo opuste i reguliraju, da nisu stalno u stanju stresa. U svakom slučaju, mislim da je jako važno da ljudi koji ondje žive ne budu sami, ni preko noći ni tijekom dana. Dolazi zima, a u njihovim prostorima nije toplo. Zato mislim da im je potrebna velika podrška s različitih strana“, govori nam.

Dežurstva u POKAZ-u koja brane susjede (FOTO: Lupiga.Com)

Upravo zbog povećanih troškova – prvenstveno grijanja – povezanih s organizacijom i boravkom ljudi u prostoru, POKAZ prima i donacije. Osim financijske, navode, dobrodošla je pomoć i u oblike hrane, deka, grijalica …

Često se govori o tome kako u lijevim krugovima nedostaje solidarnosti i povezivanja. Mobilizacija oko POKAZ-a u obrani susjeda i njihovog doma primjer je organiziranja i solidarnosti iznikle iz organskog građenja zajednice kroz godine: nije riječ o nečemu što se pojavilo preko noći. Ovako to pojašnjava Dinko Kreho, pisac i član POKAZ-a. 

„Htjeli smo pokazati na djelu cijelu mrežu ljudi i aktera koju gradimo već dugo, još puno prije nego što smo došli u ovaj prostor. POKAZ bi zaista trebao biti neka vrsta platforme ili mreže. Ne samo organizacija ili kolektiv u užem smislu, nego nešto što djeluje kapilarno“, kaže.

Zajednica se gradila i kroz POKAZ-ov program učenja hrvatskog jezika kojeg pohađa šarolika skupina ljudi pristiglih iz različitih krajeva svijeta i različitih životnih priča: tražitelji azila, strani radnici, studenti na Erasmus razmjeni ... 

„Ideja je da se ljudi povežu, organiziraju, umreže i zauzmu za svoja prava. Želimo stvoriti prostor razmjene, a ne samo situaciju u kojoj neki ljudi dolaze učiti hrvatski. Nije riječ o tome da netko dođe i da se samo on mora integrirati. Integracija je višesmjeran proces u kojem se ljudi međusobno susreću i razmjenjuju iskustva. Zbog toga i mi učimo jezike naših polaznika, a neki od učitelja hrvatskog su, primjerice, ljudi iz Sirije, Indije, Ukrajine …“, objašnjava Kreho.

I dok POKAZ integraciju gradi odozdo, u postupcima Grada očita je diskrepancija između javno proklamirane politike i njezine primjene „na terenu“: dok gradska vlast govori o inkluziji i integraciji marginaliziranih skupina, gradska tvrtka pokreće postupak njihova iseljenja. Čak i ako Grad nije neposredno inicirao tu odluku, teško ga je potpuno izuzeti iz rasprave o političkoj odgovornosti: Zagrebački holding nije privatna kompanija koja djeluje neovisno o Gradu, već društvo u njegovu stopostotnom vlasništvu.

Kreho se slaže da je u pitanju paradoks: „Tu su, primjerice, romska naselja poput Struga i Vrtnog puta. Grad istodobno piše akcijske planove za integraciju, govori o priuštivom stanovanju i sličnim politikama, a onda doslovno razori dva naselja u kojima živi par stotina ljudi.”

Aktivistica K. primjećuje koliko su „institucije, primjerice Holding u ovom slučaju, odvojene od ljudskih potreba te koliko su zapravo udaljene od ljudi kojima je potrebno sigurno mjesto i prostor za život“.

Na kraju dana, dok u dvorištu POKAZ-a sabirem dojmove, na stol stiže aromatični veganski curry koji su aktivisti izmađijali od povrća spašenog s obližnjeg placa. U dvorištu obasjanom toplom svjetlosti prostorije u kojoj se upravo privodi kraju radionica o mapiranju moći, okupljeni su pankeri, anarhisti, umjetnici, Romi, Erasmus studenti. Neki su ovdje prvi put, neki dolaze već godinama; neki su stigli iz kvarta, drugi iz sasvim drugih dijelova svijeta. Svatko sa svojom pričom. Nigdje drugdje se svi oni ne bi sreli. Ali nitko nije zalutao. Svatko se ovdje, na svoj način, savršeno uklapa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.