Držeći u rukama Biankin prvijenac, zbirku pjesama "Iz Rusije s ljubavlju" nikome neće promaći da je Bianka vrlo, vrlo mlada djevojka – žena. I stil je takav – mladalački, pomalo buntovan.

U svojoj zbirci, Bianka je stavila sebe na križ. I samu sebe preispituje, kao i svoj odnos prema svijetu u kojemu živi, a on nekako oko nje dobiva konture one Rusije o kojoj smo učili u školi osamdesetih. Svijet oko Bianke je siv, spor, dosadan? A nadasve, hladan! I ljubav dotiče Bianku, a ona dotiče ljubav. Ali i ono što se ljubavlju vrlo lagano proziva, a od ljubavi je udaljeno svjetlosnim godinama - ljubav je topla i srce nam ovija u takve tonove; a to što ljubavlju volimo zvati - hladno je poput Sibira - u Rusiji. I razočarenja su tu.

Čitajući Bianku i ranije, osjećala sam da je samo pitanje vremena kada će se pojaviti njena prva zbirka. A sada ne sumnjam da će ih od Bianke biti još. Slati će ona pozdrave od kojekuda kako život bude prolazio kroz nju i ona kroz njega.

"Iz Rusije s ljubavlju" zbirka je misli i osjećaja mladog bića koji se sasvim zgodno uklapaju u ruski bezbojni ambijent kojega sam doživjela kao metaforu za cjelokupno stanje trenutka u kojem jesmo i nas u tom trenutku, koji smo i sami postali "Rusijom" ovako hladni i siromašni duhom. Zaokružuju se potom te i takve misli oko mlade autorice kao staklena kugla – ispunjena snježnim pahuljama – kupljena kao suvenir u Moskvi, recimo, a ona iznutra gotovo da vrišti stihovima, stojeći posred Crvenog trga - koje li ironije!

Ovo bi moglo biti drago il' čak fetišizirano štivo današnje mlađe generacije, a nešto potpuno strano i neshvatljivo čak odbojno generacijama koje su polako na svom odlasku. Vremena u kojima su oni i ovo u kojem Bianka živi svoju mladost, bitno su drugačija! Barem što se samospoznaje mladog čovjeka tiče!